Praćenje nastupa reprezentacije na velikom natjecanju je poput (ne uvijek) dobrog filma; sve ono što zapravo traje i razvija se godinama stavljeno je u tih par tjedana u sabijeni i koncentirani kontekst visokog intenziteta koji neumitno vodi prema dramatskom razrješenju, odnosno klimaksu ili antiklimaksu. Praćenje kluba je, s druge strane, u toj analogiji TV serija s mnogo sezona; i to takva koja za svakog navijača traje desetljećima, a da rijetko — ili, u nekim slučajevima, nikad — dolazi do pravog takvog vrhunca. Ljudi se saživljavaju s protagonistima i antagonistima, upoznaju ih na dubljoj razini i mijenjaju svoje mišljenje o njima ovisno o okolnostima. Mnoštvo je velikih i malih zapleta, neki od njih izroni praktično svaki dan. Neki su slijepe ulice, a neki će se godinama provlačiti i kad se promijeni veći dio glavnih likova.
I što je klub realno veći, to ta serija više podsjeća na stereotipnu sapunicu. Takvu u kojoj se narativ ne fomira nužno prema događajima, nego i u znatnoj mjeri po nizu drugih detalja koji uključuju tračeve, izjave, komentare, dojmove koje glavni likovi ostave u ključnim situacijama i tako dalje. To je format u kojemu likovi evoluiraju, kao i odnos publike prema njima. Nije neobično da prođu put od prezrenih do slavljenih i natrag, da od heroja postanu tragičari, krivci, zlikovci ili suprotno. I baš kad se učini da priča kreće prema sretnom kraju, pojavi se novi crv sumnje ili šokantni obrat; isto tako, baš kad se zađe u depresiju i crnilo, pojavi se nešto što probudi nadu i tako zanimanje publike održava živim, u napetom iščekivanju sljedeće scene i sljedeće epizode.
Puno je toga napisano o specifičnoj hajdučkoj histeriji koja vrlo lako i brzo mijenja lice. Nije Hajduk po tome toliko drugačiji od drugih velikih klubova, ali u domaćem okruženju on doista strši zbog načina na koji je uređen i činjenice da njegovi navijači, čak i neovisno o tome bili članovi ili ne, polažu i više od samo emotivnog prava na klub.
Hajduk način je — barem u načelu, ako se neće svi složiti da je uvijek tako i u praksi — otvoreniji i već samim time ranjiviji. Kod njega vrijedi ona poslovica kako je “potrebno cijelo selo da se odgoji dijete”; on je mnogo više od samo ‘običnog’ nogometnog kluba, što ima svoje pozitivne i negativne strane. Hajduk nije klub kojim vlada ulica, ali on je definitivno u suživotu s njom i ona s njim, katkad mu podmećući nogu, a katkad mu pomažući da ustane. Dodajte tome mentalitet sredine koja se lako diže na noge i u kojoj baš svatko ima svoje odrješito mišljenje koje se ne libi nabiti drugima na nos, u kojem svatko zna “šta bi tribalo” i svatko odnekud ima ‘pouzdane’ insajderske informacije te u kojem je većini prvi impuls čim se nešto loše dogodoti da “sve to triba potirat” — i iz histeričnog sela dobili ste histerično dijete.
Dijete koje će vas lako baciti u delirij, ali još lakše u očaj.
Kopićevo asimetrično rješenje
Malo je reći da uoči ogleda s bukureštanskim klubom ranije poznatim kao Steaua moral među hajdučkim pukom nije bio na baš zavidnoj razini. To, međutim, ne znači da je isto bilo i s očekivanjima, jer realnost je rijetka odlika među Hajdukovim navijačima. Nakon utakmice u kojoj momčad Željka Kopića nije igrala dobar nogomet, ali je gotovo svih 90 minuta imala kontrolu i napadala, prikazavši se u tom jednom ogledu kao znatno bolji suparnik — no, nije pobijedila — nije lako izvući univerzalne zaključke.
Domaći rezultat 0-0 je, zbog arhaičnog pravila o golu u gostima, točno onakav da ostavlja čašu napola punom ili napola praznom, ovisno o perspektivi.
S jedne strane, ovaj put valjda nitko nema razloga prigovoriti takozvanom “voljnom momentu” kod Hajdukovih igrača. Svi su išli jako, trčali, borili se, uklizavali; Hajduk je bio čvrst i najčešće pravovremen u duelima, taktička odgovornost i pozicioniranje igrača najvećim su dijelom bili na odgovarajućoj razini, a da pritom nije bilo ni često kobnog proklizavanja u obrani i obrambenoj tranziciji. Gosti su jedinu pravu priliku i jedini udarac unutar okvira Hajdukova gola imali tek u doslovno posljednjem napadu na utakmici; dotad jedva da su priprijetili. Gledajući statistiku susreta, ni po čemu osim po smanjenom posjedu lopte (50 posto po InStatu) to za Hajduk nije bila drugačija utakmica od mnogih sličnih prvenstvenih u kojima je dominirao, ali nije uspio pobijediti.
Rezultat 0-0 nada je da će se jednom, za promjenu, jedna prečica otvoriti i skratiti put
Kopić zaslužuje pohvalu jer je, uslijed problema s formom i spremnošću pojedinih igrača, odlučio poduzeti nešto i napraviti strateške prilagodbe u sustavu. Asimetrična postava koju je Hajdukov trener poslao na teren i jest i nije bila formacija s trojicom u zadnjoj liniji: dok je na lijevoj strani Borja Lopez više djelovao kao bek nego kao stoper, a Andre Fomitschow se najčešće nalazio uz liniju ispred njega, na desnoj je obrana stajala uže i nije bilo takvog dupliranja boka. Josip Juranović je gotovo cijelo vrijeme bio dosta visoko.
Ideja je, osim dodatnog (pola) čovjeka u sredini obrane, vjerojatno bila staviti Miju Caktaša bliže golu i naglasiti njegovu prijetnju iz drugog plana, a umjesto dijela klasičnih obrambenih zadataka u vezi više ga iskoristiti za presing na suparničku zadnju liniju. Time veći defenzivni teret pada na leđa Hamze Barryja, što je opravdano utoliko što je u tome bolji od Caktaša, ali je s druge strane nauštrb njegova ofenzivnog doprinosa — jer Hamza nije igrač koji može kreirati dugim dodavanjima, a i predaleko je od gola da bi došao u poziciju za šut. Još jedna žrtva takve postavke je Adam Gyurcso, kojemu je nasušno potreban prostor da bi napravio bilo što, a na desnoj strani u ovoj formaciji prostora nije mogao naći.
Kraljevstvo za strijelca
Sve u svemu, Kopićeve su adaptacije bile dobre za utvrđivanje defenzive i pružanja dodatne sigurnosti zadnjoj liniji, a da pritom Hajduk nije djelovao defenzivno, dapače. Stvar je, međutim, u tome što u ovakvim taktičkim postavkama doista nije bilo nikoga tko bi kreirao u posljednjoj trećini terena, o čemu puno govori podatak o Hajdukova tek četiri ključna dodavanja. Rumunji su ih imali dvostruko više, iako su uputili tek pet mahom bezopasnih udaraca, a Hajduk čak 19. Kopić se golu mogao nadati tek iz nekog odbijanca, ubacivanja s krila ili iz prekida.
Ali to je zapravo značilo samo priznavanje manjkavosti vlastite momčadi i (dosta dobar) pokušaj da ih se zamaskira. Hajduku i inače jako nedostaje playmaker ili barem kakav-takav kreator u sredini terena da bi igrao ono što Kopić od momčadi želi. Nijedan od igrača koji su prodani to nije bio, a nema niti na vidiku nekoga iz unutarnjih rezervi tko to može biti — osim mladog Ante Palaverse, ali zasad isključivo u kontekstu dubinskih proigravanja, ne i takozvanog “zadnjeg pasa”. To je već dugo Hajdukov glavni problem i najveći razlog zašto, čak i kad je dominantan suparniku, često izgleda sterilno čim se približi šesnaestercu. I zato svakako treba pozdraviti najavljeni potpis Bassela Jradija, jer on je igrač takvih karakteristika da bi najveći doprinos trebao dati upravo u tom elementu.
A tu dolazimo do napola prazne čaše. Jer ne samo da Hajduk teško stvara prilike za gol — sve dosadašnje pogotke u ovoj sezoni zabio je ili nakon prekida ili udarcima iz daljine — nego je i dopustio da dođe do ključne europske utakmice bez ozbiljnog centarfora.
Kopić je u jednoj utakmici iskoristio i Mirka Ivanovskog, i Michelea Šegu, i Saida Ahmeda Saida i Marka Futacsa. Nijedan od njih, svaki iz svojih razloga, nije onaj na kojeg se Hajduk može osloniti. Ivanovski je doveden kao ispomoć i naprosto nije kvaliteta dostatna za prvu špicu na ovoj razini; Šego svakim nastupom pokazuje natruhe ogromnog potencijala koji se isplati forsirati, ali jednako tako dokazuje da nije još sasvim spreman — jer, zaboga, dečko je tek prošli tjedan postao punoljetan; Said ima svoje mušice i ograničenja, dok Futacs djeluje zapušteno nakon duge pauze, a poznata je i njegova želja da ode.
Dovesti kvalitetnog centarfora u klub Hajdukove razine, onoga koji će odmah biti pojačanje, izuzetno je teško. Kopić ima viziju kakav tip igrača želi i klub je bio prilično ambiciozan po pitanju onih koje je gledao i pokušavao privoljeti u Split, ali tržište diktira svoje uvjete. Teško je dovesti takvog igrača kad se bogatiji klubovi nakrcavaju njima za svaki slučaj i nude im bolje uvjete, a sami igrači će čekati i procjenjivati svoje opcije duboko u kolovoz. No, svejedno, Hajduk se nije smio dovesti u situaciju da je u ključnom dijelu sezone, onom koji htio-ne htio određuje sve što slijedi, bez prve špice. Na kraju dana, golovi su ono što donosi bodove i prolaske pretkola. Pa i ako taj netko koštao milijun eura i imao najvišu plaću, to je situacija u kojoj je opravdano riskirati. Jer netko te golove mora zabiti.
Još daleko od ozbiljnog kluba
Ironija svakodnevnih sukoba u ‘selu’ što se tiče odgoja ‘diteta’ zvanog Hajduk je ta što više-manje svi zapravo žele isto: uspješan klub na čvrstim temeljima koji u velikom dijelu uključuju oslanjanje na igrače iz vlastite škole. Neslaganja su samo oko toga kako do željenog stanja doći; sad kad su značajni pomaci već napravljeni u omladinskoj školi i preko B-momčadi, oni su samo još aktualniji jer strpljenja nema, a zadnjih su godina u nuždi vučeni kadrovski potezi koji nisu mogli sve zadovoljiti, ali su u danom trenutku predstavljali nužne kompromise.
Danas je prostora za kompromise sve manje, ali požurivanje tranzicije u klub kakav svi žele vidjeti neuspješno je kao i sve dosadašnje prečice koje su se otvarale. Strah od pogrešnih koraka je velik i opravdan. Hajduk je danas najmanje toliko daleko od ozbiljnog kluba koliko su Palaversa, Šego i njihova generacija daleko od ozbiljnih igrača, ali i nakon njihova sazrijevanja će se proces nastaviti i bit će potrebno balansirati između odgoja i trgovine. Prikazani odnos snaga i rezultat 0-0 protiv Steaue daju nadu, a nijedan od dvaju mogućih suparnika ako se prođe — bratislavski Slovan dobio je bečki Rapid 2-1 u prvoj utakmici — ne djeluje bitno jače od Rumunja.
Nada je to da će se jednom, za promjenu, jedna prečica otvoriti i skratiti put. Možda će do kraja ljeta iz Hajduka moći slavodobitno poručiti “Laže selo, lažu ljudi”, a možda će sami biti denuncirani kao lašci. Nikad se to ne zna, ovo dite bez obzira na trenutni dojam uvijek može baciti i u trans i u očaj.
Valjda ga zato i istovremeno toliko vole koliko i kritiziraju — jer je po karakteru, i uz sav utjecaj furešta, isto kao i ostatak sela.
