Serija između LA Clippersa i Denver Nuggetsa išla je točno onako kako se i predviđalo. Clippersi su u skladu sa svojim contenderskim statusom imali vodstvo od 3:1 i na isteku treće četvrtine pete utakmice vodstvo od +13. Matematičari su izračunali da su u tom momentu Nuggetsi imali samo 0,2 posto šansi da prođu u finale. Ali kako je to košarka i kako je to NBA u kojem se, znamo, čuda događaju, Denver je okrenuo rezultat i dobio petu. Isto je napravio i u šestoj utakmici iako je opet imao zaostatak od 19 razlike u trećoj četvrtini. I u sedmoj utakmici također, kada je minus bio 12 poena. Triput se vratiti iz mrtvih doista nije ništa drugo nego čudo.
Denver je tako postao prva ekipa u NBA povijesti koja je dvaput u playoffu gubila 3:1, ali na kraju uspjela proći dalje. Prolaz protiv Utah Jazza je bio impresivan, a izbacivanjem Clippersa nakon takvog minusa i uzevši u obzir koliki je favorit bila ekipa iz LA-a Denver je kreirao jedno od najvećih iznenađenja u povijesti NBA doigravanja.
U finalu konferencije ga čeka megdan s Lakersima i to je sjajna šansa malom tržištu Denvera da se predstavi na velikoj sceni. Nuggets i košarka ne uživaju preveliku popularnost u samom gradu pa je ovo prilika da se i to malo promijeni. Broncos (NFL) i Buffaloes (NCAA football) su najpopularnije momčadi u Denveru, nakon njih idu Colorado Rockies (MLB), a Nuggetsi su po prosječnom broju gledatelja na utakmicama bliži lacrosse ekipi Colorado Mammoths nego hokejašima Colorado Avalanchea.
Međutim, važnija od bildanja popularnosti u lokalnoj zajednici za Nuggetse je spoznaja da su na tragu momčadi koja može parirati najvećima u borbi za prsten.
Ako Jokićeve i Murrayeve partije u playoffu nisu samo anomalija nego novi standard, Denverova perspektiva odjednom dobiva sasvim drugačiju dimenziju
To je ekipa koja se gradi još od 2015. i koja je dosad imala puno više uspjeha u regularnoj sezoni. Lani je uzela 54 pobjede u regularnoj sezoni, završila kao druga na Zapadu, a onda ispala u drugoj rundi od Portlanda. Ove godine je u skraćenoj sezoni dobila 46 utakmica i opet po svemu viđenom u prvoj i drugoj rundi bila predodređena za ispadanje uz utješno “pokušajte iduće godine” tapšanje po ramenu. Ali iduća je godina postala ova, a sezona koja je trebala pripasti Clippersima, bez obzira na ishod finala protiv Lakersa, pripala je Nuggetsima.
Dvaput dobiti seriju koju gubiš 3:1 je samo po sebi fantastično i može ukazivati na visoku razinu talenta na rosteru, mentalnu spremnost i karakter momčadi i stručnost trenera, ali ovaj dolazak u finale krije u sebi puno vrjednije saznanje za Denver.
Debeli lik iz Srbije
Već smo pred playoff ukazivali na nezavidni položaj Nuggetsa i limite momčadi koja se po svemu prikazanom trebala osloniti na rast iznutra da bi probila plafon ispod kojeg je bila neugodno stisnuta. To se u konačnici i dogodilo, samo što nisu eksplodirali Michael Porter Jr. (koji, doduše, igra jako dobro) i Bol Bol koji su, eto, od talentiranih mladića postali odlični rotacijski igrači.
Ne, rast iznutra ostvario se kroz fantastičnu playoff dominaciju Nikole Jokića i Jamala Murraya. Bila je ovo serija u kojoj se kalio čelik.
Od solidnog igrača rotacije postati jedan od nositelja uglavnom je puno lakše nego od nositelja postati franšizni igrač. Primjerice, puno lakše je postati današnja verzija Pascala Siakama ili Brandona Ingrama, nego od Jokića ili Jaysona Tatuma iz regularne sezone postati Jokić ili Tatum iz playoffa. Siakam i Ingram su produkti dobrog sistema u kojem igraju, ali i povećane minutaže, role i odgovornosti koju su dobili. No, kao što smo vidjeli u doigravanju, Siakam je dodirnuo plafon i tek sad mu predstoji teži dio posla — od vrhunskog postati elitni, odnosno franšizni igrač.
Takav preobražaj nije za svakoga. Većina igrača ostanu samo vrhunski, što u konačnici limitira njihove momčadi koje od njih očekuju da ipak budu elitni. Jokić je do ove sezone bio vrhunski i to Denveru, kao što smo vidjeli, nije bilo dovoljno. Ipak, u ovom playoffu, a posebno u seriji protiv Clippersa, Jokić je pokazao da može napraviti korak više. Što to znači? Da može igrati 40 minuta po utakmici ako treba, da se trudi u obrani, da je agresivan u napadu, da rješava sedme utakmice i da vodi primjerom.
Ima li bolje potvrde za to od činjenice da je u sedam utakmica nadigrao dvostrukog MVP-ja NBA finala Kawhija Leonarda?
Jokić je seriju završio s 24,4 poena u prosjeku, 13,4 skokova, 6,6 asistencija, sa šutom iz igre 51,5 posto i za tricu 39,5 posto. Pokazao je o kakvom se unikatnom superstaru radi, a ne tako davno su se nakon četvrte utakmice protiv Jazza postavljala pitanja je li moguće oko njega složiti ozbiljnu momčad. Debeli lik iz Srbije, kako ga u polušali nazivaju američki mediji, u ovoj je seriji poljuljao percepciju idealnog košarkaša i to tako da je pobijedio jednog takvog. Kawhi je hladan i robotski proračunat idealnih fizikalija i atleticizma. Jokić je njegov antipod, prepušta se trenutku i improvizaciji, ne bira najbolja nego najlucidnija rješenja i uglavnom se kreće kao da na nogama ima kamene blokove.
Povećana potrošnja
Upravo je takav igrač u sedmoj utakmici, kada se sve lomi, totalno gospodario utakmicom iako je uzeo samo 13 šutova i zabio ih pet. Ali je zato skupio 22 skoka uz 13 asista i tri blokade. Njegov plus/minus nakon utakmice bio je +22, Leonardov -21. Najveća razlika između ove dvojice u cijeloj seriji bila je Jokićeva sposobnost da suigrače čini boljima, što je zapravo poanta superstar igrača. Ovih 13 asistencija u sedmoj su uglavnom posljedica jako čudne odluke stručnog stožera Clippersa da udvajaju najboljeg visokog dodavača u povijesti. Ali opet, trebalo je pronaći te cuttere koji šibaju prema obruču, kao i usamljene tricaše na perimetru, i kreirati im zicere.
No, ne radi se ovdje samo o asistencijama i tome da je Kawhi, za razliku od Jokare, ipak samo prosječan playmaker kojem treba sustav iza njega koji će to maskirati, kao što je imao u Spursima i Raptorsima, ne i u Clippersima, zasad. Radi se i o tome da je Jokić bio glasan i aktivan u svakom napadu Denvera, zvao je akcije i raspoređivao suigrače po terenu, a onda birao najbolja rješenja na vrlo zreo način, a opet dovoljno jokićevski.
Ivica Zubac ga je uglavnom dobro mečirao visinom i snagom, ali je Jokić, umjesto da pristane na igru na mišiće, radije protiv Zupca igrao na finesu. Izvlačio se na tricu i uzimao ih 1,5 prosječno više nego u regularnoj sezoni. Šutirao je s poludistance ili su ga Nuggetsi čak otvarali kroz blokove, što Zubac jednostavno nije mogao pratiti. Protiv Montrezla Harrella, nižeg i fizički inferiornijeg igrača, birao je drugačije opcije i igrao je više na snagu i leđima košu.
Jokićev možda i najveći iskorak ostvaren je u potrošnji napada. Njegova najveća mana je, uz obrambeni aspekt igre, svakako pretjerana nesebičnost u napadu koja na momente graniči s pasivnošću. Jokić se prečesto drži one izjave Tonija Kukoča da asistencija sretnim čini dvojicu igrača. To možda ne bi bio problem da oko sebe ima malo bolje šutere i strijelce nego što su Paul Millsap, Jerami Grant ili Garry Harris. Ali s takvim profilom suigrača Jokić nije imao druge opcije nego povećati potrošnju lopte, i to za šest posto u odnosu na regularnu sezonu, i tako opet suigrače učiniti boljima jer su ostali u primjerenijoj roli. Potrošnjom svakog trećeg napada dok je na parketu Jokić je tako dobro zagazio u teren elitnih prvih napadačkih opcija.
I njegova obrana je u ovoj seriji bila bitno bolja nego protiv Jazza. Na pick and rollu je izlazio do razine bloka i bio aktivan u praćenju bekova i povratcima ispod obruča. Doduše, treba reći i da mu je matchup protiv Clippersa puno više odgovarao jer kroz pick and roll nisu mogli staviti pritisak na njega kao što su mogli Jazzeri. Već u seriji protiv Lakersa će biti drugačije jer će na njega jurišati LeBron James, a Anthony Davis može igrati i roll i pop varijantu, što ni Zubac ni Harrell nisu mogli.
Najbolji kad je najteže
Proglasiti Jamala Murraya Jokićevim sekundantom ne bi bilo nimalo točno ni pošteno. Barem ne u ovom playoffu.
Upravo je Murray spasio guzicu Nuggetsima protiv Jazza s utakmicama u kojima je zabijao redom 36, 50, 42 i 50 poena. U zadnje tri utakmice protiv Clippersa Murray je zabijao 26, 21 i u sedmoj čak 40 poena. Ne tako davno Murray je smatran utegom za Nuggetse, jer su mu prošlog ljeta dali petogodišnji ugovor težak 170 milijuna dolara. Previše je to bilo novca za combo beka koji je velike partije pružao samo sporadično. Usto je smatran i parazitom koji živi na račun Jokićeve playmakerske genijalnosti koja mu servira zicere. Ako je ovaj playoff nešto pokazao, to je da Murray ne samo da nije uteg i parazit niti Jokićeva pomoćna radna snaga, nego je legitimni član takozvanog one-two puncha s Jokićem.
Igra dva-na-dva Murray-Jokić i dalje je Denverova osnovna i glavna napadačka postavka u kojoj nije rijetkost da dvojac zamijeni uloge. Međutim, ne bi trebalo proći nezapaženo da je Murray u seriji protiv Clippersa imao puno teži posao od Jokića s obzirom na to da su se na njemu izmjenjivali Pat Beverley, Paul George i Leonard. Murray je svejedno uspijevao ubacivati 22,4 poena uz 4,4 skoka prosječno, 6,4 asista, šut iz igre 45 posto i za tricu visokih 44 posto.
Murrayeva posebnost krije se u pronađenoj sposobnosti da sebi kreira poene i ne ovisi samo o Jokićevim serviranim zicerima. Čak 67 posto svih poena koje je Murray zabio u playoffu nije bilo asistirano. Usporedbe radi, u regularnoj sezoni taj postotak je bio na 47 posto, odnosno više od polovice Murrayevih poena je bilo asistirano. Kad je bilo najteže i najvažnije, Murray se uspio dokazati kao three level strijelac koji obrane kažnjava s bilo koje pozicije na parketu, koji napada mismatcheve i ne boji se velikih šutova u završnicama. U playoffu uzima čak 5,3 trice iz driblinga i realizira ih s fantastičnih 48 posto uspješnosti. Iz izolacija zabija nevjerojatnih 1,32 poena po posjedu, a iz pick and roll ball handler situacija fantastičnih 1,10 poena po posjedu.
Ako Jokićeve i Murrayeve partije u playoffu nisu samo anomalija nego novi standard, Denverova perspektiva odjednom dobiva sasvim drugačiju dimenziju. Umjesto da čekaju rookieje da stasaju kao što se očekivalo, veliki iskoraci ovog tandema omogućuju im da se odmah bore za ligaški vrh ne trošeći uzaludno ni sekundu njihova bogomdanog talenta.
