Bio je početak ožujka i zadnja utakmica prije nego što je natjecanje u Serie A prekinuto zbog epidemije, a u goste AC Milanu na San Siro je došla Genoa, koja je u tom trenutku bila u zoni ispadanja. Milan je isto tako bio u rezultatskoj krizi; u četiri utakmice prije toga bio je pobijedio samo jednom, jednom je izgubio i dvaput remizirao, a onda je momčad Stefana Piolija još jednom izgubila. Genoa je pobijedila 2:1 i tako bacila Milan na osmo mjesto, ispod crte koja vodi u Europu.
Nije to bilo nešto neuobičajeno. U zadnjih nekoliko godina jedina konstanta u klubu i jesu krize, na ovaj ili onaj način. Uostalom, najbolja ilustracija situacije u kojoj se klub nalazio su amplitude koje su se dogodile u nešto malo više od godinu dana.
Prvo su sredinom siječnja 2019. Lucas Paquetá i Krzysztof Piątek izgledali kao paket za povratak u Ligu prvaka i to je išlo nekim svojim smjerom sve do pred kraj prvenstva, kada je Gennaro Gattuso nanizao sedam utakmica u kojima je ostvario tek jednu pobjedu. S trećeg je pao na sedmo mjesto, pa se popeo na peto, ali to nije bilo dovoljno.
U međuvremenu su Zvonimir Boban i Paolo Maldini preuzeli direktorske pozicije i njihov izbor za trenera koji će povesti Milan u novu sezonu je bio Marco Giampaolo. Čovjek je radio sjajan posao u Empoliju i Sampdoriji, njegova priča je donekle slična onoj koju je u Atalanti gurao Gian Piero Gasperini i bilo je logike da mu se pruži šansa u ambicioznijoj okolini. Međutim, Giampaoli je u Milanu završio onako kao što je završio Gasperini u Interu. Usprkos tome što je bio izravni Bobanov i Maldinijev izbor, zazdržao se samo sedam kola. Pritisak javnosti je bio prevelik, četiri poraza u prvih sedam kola preveliki uteg i strpljenja nije moglo biti. Giampaoli je dobio otkaz bez da mu je pružena prava šansa pokazati što zna.
Što se točno dogodilo? Pa, otprilike — ništa. Ono što se u AC Milanu promijenilo bio je izostanak promjene
Čisto da povučemo crtu i taksativno nabrojimo poteze. Glavni nositelji igre dovedeni u siječnju 2019. za 75 milijuna eura, oni koji su privremeno dovukli Milan do trećeg mjesta i konkurencije za ulazak u Ligu prvaka, trenutno nisu u klubu: Paquetá igra u Lyonu, Piątek u Herthi. Trener koji ih je tada vodio tada nije više u klubu: Gattuso je aktualni Napolijev trener. U klubu nije više ni trener kojeg su doveli novi direktori: Giampaoli je preuzeo Torino. Sve u nekih godinu dana, čak i nešto manje.
Kvragu, u AC Milanu nije više čak ni jedan od tih direktora. Boban je izašao u javnost s intervjuom u kojem je rekao kako vlasnici rade iza leđa njemu i Maldiniju kao kreatorima sportske politike. Izvršni direktor Ivan Gazidis to nije želio trpjeti, raskinuo mu je ugovor i tako je Bobanova epizoda u Upravi završila nakon manje od godinu dana.
Gaf s Rangnickom
“Zlo mi je od Milanova tretmana Bobana i Maldinija”, komentirao je Fabio Capello situaciju, stajući na stranu svojih bivših igrača. “Kao direktori su pokazivali iskrenost kakvu su imali i kao igrači. Napravio bih isto što je napravio i Boban jer čast dolazi ispred svega.”
Stvar je bila jednostavna — kraj svih promjena koje su se dogodile u 2019., Milanovi su vlasnici odlučili još malo mijenjati. Gazdis je sve dogovorio s Ralfom Rangnickom — naravno, iza Maldinijevih i Bobanovih leđa — i bivšem direktoru Red Bulla i Hoffenheima je u ruke dao cijelu stručnu politiku, da napravi sustav kakav je izgradio u Red Bullu. Doveo ga je da radi točno ono je prije manje od godinu dana dao Maldiniju i Bobanu.
Rangnick je genijalac i jedan od najuspješnijih nogometnih umova na svijetu. Međutim, na San Siru je bio autsajder i unaprijed je dočekan neprijateljski, za što je puno više bio kriv Gazdis i podmukli način na koji ga je doveo, nego on sam. Trebao je organizirati sustav u nerealno ambicioznom okruženju u kojem ni teoretski nije moguće da se išta pokaže kao dugoročno dobro ili loše rješenje, jer nema strpljenja za evaluaciju ideje ako se stvari toliko često mijenjaju. Još gore, trebao je organizirati sustav u okruženju koje mu je kulturološki strano i iznimno drugačije od onih u kojima je dosad radio, a i na osobnoj razini je dočekan neprijateljski. Sve u svemu, koliko god Rangnick bio sjajan, njegova je epizoda u Milanu izgledala kao nesreća koja samo čeka da se dogodi.
Međutim, do toga nije ni došlo. Od restarta prvenstva i utakmice protiv Genoe 8. ožujka AC Milan nije upisao niti jedan poraz. Počevši s utakmicom protiv Leccea u lipnju kada je nastavljeno prvenstvo, Milan je u nizu od 22 utakmice bez poraza, a u tom razdoblju ima pet remija, uključujući i jučerašnju utakmicu protiv Rome. U Milanu su odlučili da ipak neće mijenjati, da stvari idu na dobro. Maldini je ostao na poziciji sportskog direktora, Pioli je ostao trener i otkazana je suradnja Rangnicku, koji na kraju nije ni doveden.
Što se točno dogodilo? Pa, otprilike — ništa.
Zlatan Ibrahimović došao je u klub u zimskom prijelaznom roku i prvi je strijelac momčadi sa šest golova ove sezone. Osim toga, igra se bazira na njemu. Iako mu je 39 godina, još uvijek je centralna točka napada i Pioli ga koristi kao razigravača, tako da je okrenut leđima prema suparničkom golu i iz te pozicije uključuje suigrače u završnici napada. Sporiji je, nije toliko dominantan u duelu kao prije desetak godina, manje trči, ali ipak je dragocjen za ovu momčad. Najbolji primjer za to je Ante Rebić, koji je proigrao njegovim dolaskom. Do 20. kola Rebić nije zabio niti jedan jedini gol za Milan niti je upisao asistenciju, a već u prvoj utakmici u kojoj je zaigrao u tandemu s Ibrahimovićem zabio je dva. Do kraja sezone utrpao je još 10 komada i dodao četiri asistencije.
Materijala ima, ima li strpljenja?
Ali opet, Zlatan je bio tu u zimskom prijelaznom roku. Dakle, on nije novi faktor Milanova proljeća, nije novi element kojeg treba uračunati u jednadžbu niza neporaženosti. Bio je tu kada je momčad gubila od Genoe, kada je bila kriza, kada je otišao Boban. Uostalom, ove sezone nije igrao u četiri utakmice, a prošle u još dvije i svaku od tih utakmica je Milan dobio.
Ono što se promijenilo bio je izostanak promjene. Pioli je vjerojatno pretpostavljao da će ga se riješiti, Maldini isto tako, znali su da dolazi Rangnick i samo su nastavili raditi ono što su planirali, znajući da su ionako hodajući mrtvaci. Radili su bez pritiska, bez neizvjesnosti što donosi budućnost jer su ionako znali da će ih se klub riješiti. Rezultat takvog pristupa je — rezultat. Milan je više od 20 utakmica u svim natjecanjima bez poraza i trenutno drži vrh Serie A.
Nije realno da će tamo i ostati. Atalanta je dokazala da s jeftinom ekipom može konkurirati za Ligu prvaka jer je prošle sezone imala 11. budžet u cijeloj ligi, ali od Milana je suludo očekivati da se bori s Juventusom i Interom za naslov prvaka. Kvaliteta kadra je naprosto debelo ispod potrebne.
Međutim, Milan bi mogao imati budućnost.
Iako su u klubu ‘nezdravo’ ovisni o 39-godišnjaku Zlatan je uz Simona Kjæra jedini važan igrači stariji od 30 godina. Iza njih su Rebić i Rade Krunić s 27, a svi ostali su mlađi. Isto tako, nikome osim Zlatanu i Hakanu Çalhanoğluu ugovor ne ističe na ljeto. Sve to upućuje da se na AC Milan treba ozbiljno računati, da tu ima dovoljno materijala za graditi dugoročni projekt od mlade jezgre igrača koja ulazi u najbolje godine.
Franck Kessié i Ismaël Bennacer se fantastično nadopunjuju u sredini terena i svojom energijom su ključni faktor koji omogućava Ibrahimovićev utjecaj, a Davide Calabria koji je počeo igrati sjajan nogomet na desnom beku, odakle Milan dosta toga dobiva u tranziciji. Njima trojicu su po 22-23 godine, a svi su prošli put od velikog talenta do razočaranja i natrag do odličnog igrača. Calabriji je, uostalom, kao konkurencija doveden Andrea Conti, u kojeg je uložena ozbiljna lova jer se nekako nametnuo zaključak da se Calabriju s 21 godinom može proglasiti propalim igračem.
Trebat će, doduše, puno strpljenja da bi se ta budućnost dočekala. Jedini je problem u tome što to nije resurs kojeg u Milanu ima previše. Uostalom, do ovog niza nije došlo zato što je netko imao plan i strpljenje vezano uz Maldinija, Piolija i aktualnu momčad i zato što ih je pustio da rade posao koji im je povjeren, nego upravo suprotno. Do toga je došlo igrom sudbine, samo zato što je sezona prekinuta kada je Milan bio u krizi i samo zato što je nakon nastavka prvenstva nanizao pobjede zbog kojih nitko nije mogao skinuti sportskog direktora i trenera.
Ono što će odrediti Milanovu budućnost je reakcija kada rezultati krenu nizbrdo i kad niz postane negativan — a bit će, jer svi nekad izgube utakmicu, a Milan definitivno nije najkvalitetnija momčad u svojoj ligi. Ovo sad izgleda dobro, čak i kad maknemo na stranu niz neporaženosti, ali tek onda ćemo znati koliko se na AC Milan može ozbiljno računati i je li ovo zbilja početak nečega novog ili samo iluzija.
