Kada je izašla vijest da James Maddison, Ben Chilwell, Ricardo Pereira, Christian Fuchs i Çağlar Söyüncü zbog ozljeda i suspenzija neće biti dostupni Brendanu Rodgersu za utakmicu protiv Manchester Uniteda, bilo je jasno da Leicester nema šanse dohvatiti mjesto koje vodi u Ligu prvaka. Forma je ionako bila loša, od ponovnog početka prvenstva Leicester je osvojio samo devet bodova u devet utakmica, a bez toliko prvotimaca se jednostavno nije moglo. United je upisao tri boda i nakon godinu dana pauze se vraća u Ligu prvaka.
Samim time sezona se za United može karakterizirati kao uspješna. Cilj je ispunjen, klub se vratio u Ligu prvaka i to mu je iznimno bitno — kako s financijske strane, tako i sa strane imidža, što je opet vezano za financijski aspekt priče.
Međutim, činjenica je da se pitanje uspješnosti ili neuspješnosti rješavalo u zadnjih 90 minuta sezone i da je United ovisio o tome hoće li pobijediti u utakmici u kojoj se svašta moglo iskomplicirati, kao što se često u nogometu iskomplicira izvan svake logike. Onako kako je dosuđen penal za United, moglo se dogoditi da bude dosuđen za Leicester i stvari su mogle poći naopako — jer kad stvari ostaviš rješavati na tako malom uzorku, onda ovisiš o tome da neki novčić koji se baca padne na tvoju stranu.
Iako bi se moglo postaviti pitanje što bi bilo da je United izgubio – jer po statistici nije bio toliko dominantan, zabio je iz kaznenog udarca i duboko u sudačkoj nadoknadi, a Leicester je imao dvostruko više šutova, usprkos tome što je pola momčadi bilo izvan stroja — i ući u hipotezu bi li trener u tom scenariju dobio otkaz, pitanje koje se zapravo mora postaviti jest: koliko je dobar Ole Gunnar Solskjær i može li United na njemu graditi budućnost?
Šminka je bitna stvar jer odgovor na pitanje kuda United ide ionako nije pitanje za Solskjæra. On je tu sporedna ličnost
To je pitanje koje traži odgovor neovisno o rezultatu jedne utakmice protiv Leicestera i koje je zapravo ključno u dvojbi oko toga treba li United zadržati Solskjæra ili za veće ambicije treba tražiti boljeg menadžera.
“Mislim da je glavna razlika između Olea i mene je u tome što je on dobio vremena”, izjavio je David Moyes nakon što su ga tražili da usporedi ovaj United s onim svojim. “Međutim, želim reći da Ole sada stvarno radi jako dobar posao.”
United napokon ima smisla
Ljestvica priča dvije priče. Prva je ona da je United osvojio 66 bodova. Isto toliko je imao prošle sezone usprkos tome što se nije plasirao u Ligu prvaka, pretprošle je pod Joséom Mourinhom imao 81, prije toga 69, pa 66, pa 70. Ova sezona bodovno nije uspješnija od proteklih šest. Solskjær nije skupio više bodova ni od Louisa van Gaala ni od Mourinha i jedini od koga je bio uspješniji je upravo Moyes koji je — uz malu pomoć Ryana Giggsa, jer dobio je otkaz četiri kola prije kraja — na kraju sezone došao do 64 boda. Izuzmemo li Mourinhovu sezonu u kojoj je bio drugi s 81 bodom, sve ove druge su tu negdje, vrte se između 64 i 70 bodova, tako da Solskjær nije napravio ništa rezultatski posebno. Napravio je točno ono za što su njegovi prethodnici gubili posao, dva boda više od Moyesa nisu neka referenca za nastavak suradnje i planiranje budućnosti.
Međutim, sasvim drugu priču priča ljestvica nakon što je potpisan Bruno Fernandes.
Nakon njegova debija 1. veljače protiv Wolverhamptona u Premier ligi je odigrano 14 kola. Ako gledamo samo njih, ljestvica je takva da je United na vrhu s 32 osvojena boda, Manchester City je drugi s 30, a Liverpool treći s 29. Jasno, stvari treba sagledati iz različitih kutova. Dogodila se pauza koja je poremetila ritam, Liverpool i City su se našli u situacijama u kojima su njihova mjesta bila relativno sigurna, a u fondu od tih 14 odigranih utakmica nedostaje nekoliko ozbiljnih suparnika, poput Liverpoola. Međutim, to ne mijenja činjenicu da je u tom razdoblju United prvi i da je odigrao 14 utakmica bez poraza, a to je već nešto.
Nakon što smo stavili na papir ta mršava dva boda više od najgore sezone u eri nakon Alexa Fergusona, ali i ljestvicu ovih 14 kola u kojima je United prvi, ponovo se vraćamo na pitanje: koje je od ovih dvaju lica pravo, koliko je Solskjær zapravo dobar i može li United na njemu graditi budućnost?
U suštini, Moyes je odgovorio na to pitanje. Razlika između Solskjæra i njegovih prethodnika nije velika, sve je to u dva-tri boda, jedan penal ili dvije stative. Međutim, Solskjær je dobio vremena i u drugom dijelu radi jako dobar posao, dovoljno da mu se pruži šansa i iduće sezone, pa čak i da nije u zadnjoj utakmici dohvatio Ligu prvaka. Nije to ništa avangardno niti se vidi neki revolucionarni plan igre, ali United napokon ima smisla.
Dojam i šminka
S Brunom Fernandesom su stvari prema naprijed sjele na mjesto i čovjek se pokazao da je svojim profilom savršen dodatak momčadi. U svojih prvih 10 utakmica u Premier ligi zabio je ili asistirao za 13 golova, a to je najbolji učinak još od Mickyja Quinna koji je 1992./93. za Coventry u prvih 10 utakmica zabio 11 golova i njima dodao dvije asistencije, a u 14 je došao do osam golova i sedam asistencija. Fernandesove specifične kvalitete izvrsno se nadopunjuju s onim što u igri donose suigrači, ne guši nikoga od njih i nikome ne ulazi u njegov opis posla, dopušta svakome od njih da preuzme svoj dio tereta jer tako maskiraju i njegove mane. Uostalom, njegov je utjecaj takav da je United u utakmicama od njegova dolaska osvojio više bodova od ikoga drugog u ligi.
Bruno Fernandes nije Superman i Solskjær nije genijalac koji je s izmislio nešto dosad neviđeno. On je samo pravi čovjek na pravom mjestu, njegova uloga je savršeno pogođena s obzirom na igrački profil. Paul Pogba je u kombinaciji s njim opet su svojem dobrom dijelu amplitude forme, Nemanja Matić proživljava drugu mladost, a napadački trio se odlično nadopunjuje s njegovim dugim loptama. Dodajmo tome da su Harry Maguire i Aaron Wan-Bissaka stabilizirali obranu, koliko god ih se kritiziralo. United je primio 36 golova, samo tri više od Liverpoola koji ima najbolju obranu lige. Tih 36 je osjetno manje od 54 koliko je inkasirao lani, bez obzira na to što je David de Gea u slobodnom padu, a to je dovoljno da United ima smisla.
Možda i najveći plus koji je Solskjær donio je to što je promovirao mlade igrače.
Romelu Lukaku i Alexis Sánchez su poslani u Inter; Lukakua je prodao, Sáncheza se riješio da bi se oslobodio utega plaće koju ovaj nosi i na taj način je provjetrio svlačionicu. Na taj način je otvorio mjesto za Anthonyja Martiala, Marcusa Rashforda i Masona Greenwooda, koji su zabili 17, 17 i 10 golova.
Na neki način, Solskjær je tim potezom još jednom pokazao da razumije što znači Manchester United. Jasno mu je kakav je to klub, kako se mora ponašati i kakve izjave davati. Razumije što znači biti Unitedov menadžer i kakve odluke mora donositi da bi ostao povezan s tradicijom kluba, što često nije bilo jasno ni Mourinhu ni Van Gaalu, a posebno nije bilo jasno Moyesu. S njim na klupi United ima barem iluziju kontinuiteta, s njim ima poveznicu s Fergusonom i trofejima koje su zajedno osvojili.
To je šminka i ne odgovara niti na jedno jedino bitno pitanje o budućnosti kluba. Činjenica da je Mike Phelan ponovo u stručnom stožeru i da je često on taj koji izvikuje naredbe na rubu trenerskog prostora, dok Ole sjedi onako kako je sjedio SAF pod stare dane, nije neka bitna stvar koja će nešto promijeniti, ali je ipak poruka koja se šalje javnosti. A dojam koji se ostavlja takvim malim stvarima je kod velikih klubova iznimno bitan faktor i itekako ima utjecaj na percepciju javnosti.
Uostalom, ta šminka je bitna stvar jer odgovor na pitanje kuda United ide ionako nije pitanje za Solskjæra. On je tu sporedna ličnost i samim tim pitanje koliko je dobar i može li se graditi budućnost na njemu postaje sporedno. Glavni operativac Ed Woodward je taj koji treba u glavi imati planove što će biti sutra i kako će se United razvijati. Problem je u tome što on nije pokazao da može odgovoriti na to pitanje, a onda sve što Solskjær radi se svede tek na krpanje rupa i šminku.
