Kad je Maurizio Sarri odlučio doći u Chelsea, imao je samo jednu metu — Jorginha.
Uostalom, sam transfer je izveden tako da je Aurelio De Laurentiis u London poslao Sarrija i Jorginha u paketu, prodani su u istom poslu i na istim pregovorima jer je trener inzistirao da playmaker ide s njim. To je u teoriji značilo da će Sarri odmah čim dođe u Cobham i postavi čunjeve na prvom treningu imati igrača koji je sposoban igrati u fluidnom sustavu baziranom na visokom postotku posjeda lopte, igrača otpornog na presing i upoznatog sa svim okvirima stila igre na koji mu neće biti potrebno vrijeme prilagodbe. Ukratko, na terenu će od prvog dana imati poslovođu kojem će zadati niz uputa kako želi da mu igra funkcionira i na temelju toga će Jorginho na terenu postaviti ritam igre.
Sarriball se bazira na posjedu lopte, ali to je jedina dodirna točka koju ima s pozicijskim nogometom. Dok momčadi koje igraju Juego de Posición imaju točno određene prostornu geometriju i setove pravila za okupaciju svih zona terena, Sarriball je čista fluidnost igre i vjera u moć improvizacije. Čitava ideja je stvoriti nesavršeni sustav s puno opcija oko igrača koji ima posjed lopte, time isprovocirati suparnički presing,u nastojanju da ga što više izvuku i brzom cirkulacijom kratkih dodavanja stvore kontekst u igri baziranoj na tranziciji i iskorištavanju prostora koji se otvara suparničkom reakcijom.
Jorginho je igrač na kojem svoj plan igre grade i Sarri i suparnički treneri
I neko je vrijeme to izgledalo sasvim dobro. Chelsea je u petom kolu preuzeo vrh prvenstvene ljestvice, a prvi poraz u Premier ligi je doživio tek u 13. kolu i do tog je trenutka bio jedina momčad u ligama Petice bez poraza u svim natjecanjima.
Ključ je bio u tome što je Jorginho radio ono za što je doveden. Držao je ritam momčadi tako što je određivao kada odigrati u širinu i još malo rastegnuti suparnika, a kada je vrijeme za okomitu loptu. Svaki put kad bi na lijevoj strani u mali prostor zgusnuli gomilu igrača, Jorginho se uvijek pozicionirao tako da može primiti loptu i odigrati je onamo gdje se otvorio prostor nakon što je Chelsea privukao suparnički pritisak. Točno tako su igrali i u Italiji, gdje je Sarrijev Napoli prošle sezone napravio treći najbolji bodovni učinak u Serie A svih vremena.
Međutim, iako je u Italiji je taj način igre funkcionirao gotovo savršeno, Englezi su ubrzo razotkrili da Jorginho nije baš toliko otporan na presing koliko se to činilo kad ga je Sarri dovodio.
Utakmica se događa prebrzo
Da budemo iskreni, razotkrila se još gomila problema. Od stava igrača s kojim su imali problema i Antonio Conte i José Mourinho, preko Sarrijeve nemogućnosti da iskontrolira eksces koji mu je napravio Kepa Arrizabalaga, do činjenice kako Chelsea, uz konstantni propuh na lijevom beku, nema igrača koji će dati dubinu kretanjem bez lopte u zadnjoj trećini ni veznjaka koji može proći driblingom. Ako i ima, a sasvim je moguće da su Ruben Loftus-Cheek i Callum Hudson-Odoi taj profil igrača koje Sarri traži, ne dobivaju dovoljno prilika.
I koliko god svaki od tih problema bio objektivno težak, Jürgen Klopp će u utakmici protiv Chelseaja, kao i Sarri kad je dolazio u London, imati samo jednu metu — Jorginha.
Sarrijevo najjače oružje pretvorilo se u njegov najveći problem. Igrač koji je trebao nositi cijeli sustav igre postao je meta za suparnike. Jorginho i dalje ima najviše dodavanja u cijeloj ligi, najviše dodavanja na suparničkoj polovici terena i samo četvorica igrača su pretrčala više kilometara od njega. Međutim, kada suparnička momčad zatvori puteve do njega, Chelsea više nema rješenja i to su pročitale mnoge momčadi nakon tog 13. kola i prvog poraza. A problem je u tome što Jorginho nema naviku taj put ponovo otvoriti, utakmica se naprosto događa prebrzo za tempo na koji je on navikao. Osim toga, protiv jačih ekipa postaje jasno koliko pušta oko njega u obrani i kako ne može zaustaviti suparnika koji je jak u tranziciji, a to je u ovako geometrijski nesavršenom stilu igre nužnost jer posjed koncentriran na mali prostor nužno znači i puno izgubljenih lopti.
Međutim, gotovo je sigurno da će Jorginho početi utakmicu i protiv Liverpoola. Dosad je odigrao 91 posto minuta u sezoni i samo jednom u 32 kola Premier lige nije bio u početnoj postavi. Jednostavno, uz sve probleme koje nosi on je i dalje prvi igrač kojeg Sarri stavlja na teren.
“Ja nisam poseban“, odgovorio je Jorginho novinaru Dominicu Fifieldu na tezu kako ima poseban status kod Sarrija. “Ja sam normalan igrač, baš kao svi drugi igrači i ne želim biti poseban. Ne želim biti poseban. Vidite, moj odnos sa Sarrijem je sasvim normalan. Ne idem na večere s njim, ne družim se s njim u njegovoj kući. Naš odnos je vrlo profesionalan: on priča i objašnjava mi što želi da napravim i ja pokušavam to implementirati na terenu. Ja sam samo igrač koji mu može pomoći da napravi stvari koje želi sa svojom momčadi. Vikao je na mene kad sam neke stvari napravio loše, baš kao što je to radio svima drugima. Sigurno se ne smatram njegovim zlatnim dečkom.”
I navijačima postao meta
No, činjenica je da Jorginho u suštini ima taj status zlatnog dečka. Za Sarrija je on poseban. Iako se N’Golo Kanté potvrdio kao jedan od najboljih svjetskih igrača na poziciji zadnjeg veznog, Sarri ga je pomaknuo u skroz novu ulogu kako bi Jorginhu otvorio mjesto ondje gdje je navikao igrati. Sve što smo dosad mogli gledati kroz sezonu nameće zaključak da će Klopp ciljati baš Jorginha i da će Liverpool fizičkim intenzitetom pregaziti Chelseajev vezni red.
On je naprosto meta, i u pozitivnom i u negativnom kontekstu.
Na kraju, Chelsea sada ima 66 bodova i pet kola do kraja ima četiri boda manje nego je ostvario u prošloj sezoni. Klub je u igri za plasman u Ligu prvaka, ozbiljan je kandidat za osvajanje Europske lige, a neki igrači su se počeli adaptirati na promijenjene uloge u Sarrijevu sistemu igre. Svim tim procesima treba malo vremena. Međutim, Chelseajevi navijači nisu baš pretjerano poznati po strpljenju i Jorginho je postao i njihova meta. Postao je žrtveno janje za sve loše što se dogodi na terenu. A to i nije baš pošteno.
“Navijači imaju pravo na svoje mišljenje, mogu navijati ili misliti što god žele”, opisao je situaciju sa zvižducima na Stamford Bridgeu koja se svako toliko ponovi. “To mi isto tako daje snagu da radim više kako bi promijenili svoje poglede na mene. Čak iako misle da sam ja Sarrijev čovjek, želim im pokazati zašto me Sarri preferira, želim im pokazati da sam dobar igrač i da su u krivu kad imaju takav stav prema meni.”
Jorginho je meta, za sve pozitivne i negativne stvari na terenu. On je igrač na kojem svoj plan igre grade i Sarri i suparnički treneri, ali Chelsea ne stoji toliko loše. Što automatski znači da ni Jorginho nije toliko loše odradio svoj posao, iako ima objektivne probleme u igri.
Međutim, probleme je imao i David de Gea koji je odradio očajnu prvu sezonu na Otoku pa se kasnije više puta potvrdio kao najbolji vratar lige. Robert Pirès je izjavio kako su mu trebale dvije pune godine da se prilagodi Premier ligi, a Javier Mascherano je prolazio kroz horor u West Hamu. Svaki od njih je trebao proći kroz period adaptacije, vrijeme kroz koje će naučiti kako se nositi sa specifičnostima rasporeda, suđenja i igranja u Premier ligi.
Toliko zaslužuje i Jorginho, jer čovjek koji se od Sarrijeva najjačeg oružja pretvorio u njegov najveći problem još uvijek ima najbolje šanse da postane i Sarrijevo rješenje.
