Opisujući zašto je Pep Guardiola poseban trener, Philipp Lahm je u jučerašnjem Lahmentiranju napisao kako neki treneri žele reducirati kompleksnost nogometa, a Guardiolu izdvaja to što njome želi ovladati. Rečenica je to koja dodatno objašnjava video u kojem je Thierry Henry u studiju Sky Sportsa pokušao približiti elemente Guardioline taktike. Sva ta striktna pozicioniranja i sav obavezni dio igre u konačnom cilju imaju ovladati kompleksnošću nogometa i pružiti igraču mogućnost da u završnici ima slobodu. Ovladati kompleksnošću u suštini znači imati kontrolu, a imati kontrolu u nogometu znači smanjiti broj varijabli na koje se ne može utjecati.
Upravo to je napravio Manchester City u drugom poluvremenu utakmice protiv Paris Saint-Germaina.
Često je Guardiola u potrazi za većom kontrolom u ključnim utakmicama radio pogreške koje su ga koštale prolazaka u Ligi prvaka. Ovaj put nije komplicirao, jer igra bez klasičnog napadača nije kompliciranje stvari. To je ono što City redovito igra. Nije to njegov najčešći izbor jer Gabriel Jesus je u Premier ligi ove sezone počeo 18 utakmica, ali jest nešto sasvim uobičajeno.
I nije City zbog toga imao loše prvo poluvrijeme. Ako imaš problema u kontroli sredine terena i ako gubiš bitku na sredini terena — a City ju je gubio u prvom poluvremenu, s obzirom na to da je PSG imao i dionice igre u kojima je kontrolirao posjed lopte — onda nije rješenje imati centralnog napadača na kojeg ćeš napucati loptu i nadati se da će je on zadržati. Rješenje je koristiti dodatnog veznog igrača kao figuru viška u sredini terena. Zato je bila logična Guardiolina odluka da počne s Bernardom Silvom kao lažnom devetkom kako bi parirao Leandru Paredesu i Marcu Verrattiju. Problem je bio u strukturi ostatka momčadi koja nije pružala dovoljno podrške da se smanje varijable koje vezni red nije mogao kontrolirati. Razlozi za to su bili očiti: Neymar, Kylian Mbappé, Ángel Di María i njihova sposobnost da kreiraju kaos svaki put kada prime loptu.
Taktički gledano, City je pokazao da je na drugoj razini u odnosu na PSG
“Nakon što smo primili gol, osjetili smo pritisak”, objasnio je Guardiola nakon utakmice situaciju iz prvog poluvremena. “Kod rezultata 1:0 nismo imali dobar posjed na pravim pozicijama. U prvom poluvremenu nismo igrali onako kako smo trebali u ovom natjecanju. Svaki put kad smo izgubili loptu, Mbappé, Neymar i Di María bili su opasni.”
Racionalno je bilo ostaviti bekove nisko i pokušati držati posjed na način da — čak i kada se lopta izgubi, a u jednom trenutku je moraš izgubiti — imaš dovoljno igrača u zaštiti. Strah od ove trojice je velik i opravdan. Međutim, poanta cijele priče je ta da su Mbappé, Neymar i Di María varijable koje ne možeš kontrolirati. Naravno, nećeš im dati slobodu da igraju preko cijelog terena i logično je da ćeš se prilagoditi kako bi ograničio broj lopti koji će doći do njih; ali koliko ih god limitirao, to su i dalje igrači koji će naći način kako proći kroz trojicu.
Oslobađanje Gündoğana
Kada je Guardiola shvatio da ih ne može kontrolirati i da mora igrati svoju igru bez obzira na njih trojicu, City je prodisao.
Ključna taktička prilagodba u drugom poluvremenu je bila podizanje İlkayja Gündoğana, koji je prvo poluvrijeme proveo postavljen usko uz Rodrija s kojim je branio zonu ispred stopera. Čim je Guardiola oslobodio Gündoğana primarno obrambene funkcije na zadnjem veznom i čim se ovaj više nije svakih par sekundi osvrtao preko ramena gledajući gdje se nalaze Neymar i Mbappé, Manchester City je počeo kontrolirati sredinu terena i pritiskati PSG prema njegovu golu.
Istovremeno s Gündoğanovim podizanjem više u teren, Kevin De Bruyne se pomakao više prema desnom halfspaceu. Rodri mu dolazi kao podrška, podiže se desni bek i De Bruyne odjednom ima opcije. Ima mali trokut koji može razigrati uz aut liniju preko Riyada Mahreza i Kylea Walkera; ima veliki trokut kojim kroz Rodrija i Gündoğana može okrenuti stranu.
Usporedite sada situaciju sa stanjem u prvom poluvremenu i poziciranjem De Bruynea koji je potpuno centralno.
Razdvajanjem Gündoğana i Rodrija City je proširio teren, a onda se otvorio desni halfspace. Kada se otvorila ta poludesna zona iz koje je De Bruyne imao dovoljno konekcija sa suigračima i dovoljno rješenja da upravlja igrom, onda se otvorio i međuprostor između obrane i veznog reda koji su dotad Paredes, Verratti i Idrissa Gueye perfektno zatvarali i koji je Bernardo Silva (označen strelicom) mogao koristiti za ulaske.
Jasno, opasnost je i dalje postojala te vidimo kako je João Cancelo pozicioniran centralno na način da brani leđa Gündoğanu, iako ovaj put nije igrao dodatnog veznog kao što je to radio ranije u sezoni. Međutim, City je odlučio živjeti s tom opasnošću i igrati svoj nogomet kontrolirajući one varijable koje može kontrolirati.
Tu je do izražaja došla zanimljiva stvar koja može odrediti uzvrat, pa i finale Lige prvaka — Pepov City nema problema sa suparničkom kontrom kada se suparnik brani duboko, ali problem nastaje kada je suparnik agresivan i kada je on taj koji upravlja loptom. PSG je to radio u prvom poluvremenu, koristio je lošu strukturu, pritiskao je i stvarao je probleme dominirajući sredinom terena. Da bi se to izbjeglo, potrebno je raširiti prostor za igru do maksimuma i igrati pozicijski nogomet. Guardiolina momčad to u prvom poluvremenu nije radila, barem ne do krajnjih granica njegove ideje.
Gündoğan je ostajao usko uz Rodrija kako bi mu pomogao smanjiti prostor između linija, bekovi su ostajali nisko kako bi pomogli stoperima i Guardiola je gledao da u svakom trenutku ima barem petoricu igrača iza lopte kako bi mogao posložiti prevencijsku obranu u slučaju izgubljene lopte. Nije overthinkao i nije izvukao nešto novo iz svog šešira, ali se u kontekstu onoga što City normalno igra odlučio na konzervativni pristup kako bi neutralizirao Mbappéa, Neymara i Di Maríju. Samim time nije imao dovoljno opcija za predati loptu prema naprijed, a s obzirom na to da nije bilo širine kojom bi se razvuklo PSG-ov vezni red, Paredes, Gueye i Verratti su bez problema kontrolirali situaciju.
PSG i dalje ima svoje adute
“U prvom poluvremenu je bilo teško stvoriti prednost“, objasnio je De Bruyne situaciju na travnjaku. “Mislim da smo bili nestrpljivi s loptom, igrali smo prebrzo i to je nije naša igra. Naša je igra strpljenje. Morali smo naći prostora i nismo to učinili u prvom, već u drugom poluvremenu. U drugom dijelu smo igrali sjajan nogomet, premda smo kod prvog gola imali sreće.”
Strpljenje je važan faktor, ali dio toga je bio i u opcijama koje su se otvarale. Podizanjem bočnih igrača i aktiviranjem Gündoğana trojica u PSG-ovu veznom redu nisu mogla više raditi ono što su radili Gündoğan i Rodri — stajati usko kako bi zaštitili međuprostore i pristup halfspace zonama. S manje ljudi iza lopte i s većom širinom, City je bez ikakvih problema dolazio do kaznenog prostora i stvarao pritisak koji je u jednom trenutku morao puknuti jer PSG više nije imao nikakav ispušni ventil, čak ni u kontranapadima koji su sada morali prijeći cijeli teren da bi bili opasni.
Na kraju, City je golove dao uz dobru dozu sreće, ali čak 78 posto vremena u drugom poluvremenu je lopta bila na PSG-ovoj polovici. Kad suparnik stvori takav pritisak, onda će lopta sama ući u gol, baš onako kao što je ušla De Bruyneu.
I ništa još nije gotovo.
Baš kao što je ovo za City bila standardna utakmica, ništa što iskače iz nekih normalnih okvira premda bi za druge momčadi drugo poluvrijeme bio trenerski masterclass, tako PSG i dalje ima Neymara i Mbappéa koji još uvijek mogu sve okrenuti bez ikakvog momčadskog konteksta, čisto na individualnu kvalitetu. No, taktički gledano, City je pokazao da je na drugoj razini u odnosu na PSG i da je ovladao kompleksnošću nogometa dok ga Parižani pokušavaju svesti na genijalnost i inspiraciju pojedinaca.
