Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kako su pali Fener i Real Madrid

Efes i CSKA izborili su finale Eurolige

Zadnja izmjena: 19. svibnja 2019. Profimedia

Efes je pobijedio Fenerbahçe 92:73 i prvi put u povijesti prošao u euroligaško finale! Uhhh… Definitivno nisam očekivao ovakav rasplet prvog polufinalnog para završnog turnira u Vitoriji. Dalo se naslutiti da bi Fener mogao imati većih poteškoća zbog ozljeda Luigija Datomea i Joffreya Lauvergnea, ali da će Efes ovako razmontirati gradskog rivala… “Die, die, die my darling”, s užitkom je mogao pjevušiti prgavi Ergin Ataman svom omraženom kolegi.

Željko Obradović sinoć nije nimalo sličio sebi. Niti malčice.

To se moglo primijetiti već na početku druge četvrtine kada je odsutno čitao nekakvu skriptu dok su mu igrači polazili u akciju. Kada je sve počelo ići kvragu, nije bilo karakterističnog urlanja niti mu je lice prolazilo kroz 50 nijansi crvene… Ne, prevladavali su kiseli osmijeh i rezignirano dizanje ruku. Ubacivanjem 18-godišnjeg Tarika Biberovića sredinom posljednje četvrtine pokazao je netipično odustajanje od svake nade u preokret.

Prije tri godine Fener je bio u teškom knockdownu na -20 protiv CSKA, dosta moćnije momčadi nego što je današnji Efes, ali Turci su grizli iako je sve izgledalo izgubljeno, a za nagradu su nekim čudom uspjeli izboriti produžetak. Sinoć nismo vidjeli ništa slično — najbolja momčad osnovnog dijela sezone pala je šaptom.

Finale će biti dvoboj u kojem će dominirati okršaji strašnih bekovskih parova: De Colo i Chacho protiv Larkina i Micića. Bit će to nova rapsodija

U sudaru momčadi potpuno suprotnih stilova Efesova vatra pobijedila je Fenerov led. Uoči početka susreta bilo je jasno da će fokus Fenerove obrane biti na usporavanju raspucanog bekovskog dvojca Vasilije Micić-Shane Larkin, ili barem jednog od njih. Taj je zadatak katastrofalno odrađen: Micić je stavio 25, a Larkin 30, odnosno čak 55 od ukupno 92 Efesova koša!

Odmah na otvaranju na vidjelo je izašla čudna Obradovićeva odluka da na Larkina stavi 36-godišnjeg Bobbyja Dixona, koji je i u mlađim danima bio na glasu kao slab obrambeni igrač. S druge strane, Ataman je na Dixona poslao Micića, a Larkina odlučio skrivati na Ericku Greenu. Ishod — Larkin je s dvije brze trice odmah uhvatio ruku. Isto je tako Efes iskoristio postavljanje Ahmeta Düverioğlua na startnu peticu, što je bio jedan od pokušaja da se nadomjesti Lauvergneov izostanak. Spori Jordanac branio je pick igru iskakanjem, ali se nije uspijevao dovoljno brzo vraćati u reket i u tom je međuprostoru Efes dolazio do lakih poena. Međutim, ni nakon ulaska Jana Veselog nije prestalo curiti u Fenerovoj obrani.

Fenerovih 18 skokova manje

Micića se pokušalo zaustaviti sličnom taktikom kao Real Madrid Nicka Calathesa — otvaralo mu se ponešto prostora za šut, a zatvaralo kutove dodavanja. Vasa je to riješio majstorski: odlučno napadao nakon što bi ga preuzeo centar; svaki ponuđeni šut je bez oklijevanja uzeo, a veliku većinu pogodio (7/9 za dva, 3/6 za tri). Nadalje, nije dopustio da Efes upadne u euforičnu jurnjavu, kao što se znalo dogoditi u prošlim utakmicama. U drugom je poluvremenu usporavao napade i koristio vrijeme kao saveznika. Bile su to 33 doktorske minute (najviše u momčadi) za razigravača iz Kraljeva.

No, apsolutni junak ipak je Larkin.

Kada omaleni Amerikanac ima svoj dan, onda ga nijedna obrana u Europi ne može zaustaviti. Ima prebrz prvi korak za svakog od svojih čuvara, koji usprkos tome moraju biti prilijepljeni uz njega ako ne žele da im saspe dalekometnu tricu. Dakle, Larkin je bio prava enigma. Jedino rješenje bila su pravovremena udvajanja, ali on ovaj put nije zaboravljao proslijediti loptu (sedam asistencija) kada bi se zaletio u tešku poziciju.

Ipak, za Larkinovu briljantnu izvedbu dio zasluga treba dati Bryantu Dunstonu, koji mu je postavljao čelične blokove. Isto tako treba naglasiti da Fener nije pronašao formulu za sprječavanje Efesovih karakterističnih kontranapada nakon skoka u obrani, a u njima se Larkina može samo pratiti pogledom.

Još jedna neobičnost je ta da se Fener držao u igri dok je pogađao u napadu, uglavnom preko šutova s poludistance visokih igrača nakon picka. Dixon i Marko Gudurić odigrali su kriminalno, njihovi nizovi promašaja iz dobrih pozicija dotukli su Fener. A o Fenerovoj napadačkoj konfuziji najbolje govori podatak da je hrpa lopti išla na Nikolu Kalinića koji je situacije trebao rješavati leđnom tehnikom, u čemu nije osobito dobar, a može se i maknuti riječ “osobito”.

Najbizarnije je to što Efes uopće nije igrao vrlo dobru obranu, nego su Žocovi igrači naprosto bili beskrvni. Sramotno beskrvni, kako je to poslije naglasio Kalinić: “Ima objektivnih razloga poput ozljeda, ali ovo je sramota. Tu su još neke stvari u pozadini, ali ne želim iznositi prljavi veš”. Tim je riječima Kalina potvrdio da se uistinu unutar svlačionice dogodilo nešto što je utjecalo na ovako blijedu predstavu, o čijoj borbenosti dovoljno kaže činjenica da je Fenerbahçe imao 18 skokova manje od suparnika.

Real Madrid vs. CSKA: Obostrana tvrdoglavost

U drugom polufinalu odvila se potpuno drugačija priča. CSKA je veliku većinu utakmice proveo u zaostatku za Real Madridom, u barem tri navrata bio je na rubu provalije, ali u posljednjoj minuti neuništivi Rusi preokreću rezultat i detroniziraju branitelje naslova, a ujedno se revanširaju za lanjski poraz u Beogradu. Kakva ludnica!

Završnica je sezone i svi su treneri imali par tjedana da se spreme za svog polufinalnog suparnika, da po potrebi prilagode napadačke setove, pripreme obrambene zamke za najopasnije pojedince, itd. Nema dvojbe da su i Dimitris Itoudis i Pablo Laso također napravili takve stvari, ali opći je dojam da su ove dvije velike momčadi preponosne da se prilagođavaju suparniku. Ovo što smo sinoć gledali najbolje se može opisati kao — vi igrajte svoju igru, mi ćemo svoju, pa da vidimo tko je jači!.

Upravo zbog takvog stava bilo ih je pravi užitak gledati.

Moskovljane kao da nije previše uznemiravalo to što suparnički reket čuva gorostasni Walter Tavares (221 cm, 236 cm raspon ruku). Oni su svejedno karakteristično napadali obruč prodorima, bez obzira na to što su banane padale na sve strane. Isto tako nisu vidjeli problem da u dijelu utakmice na njega pošalju svog malog diva Kylea Hinesa (198 cm). Njihov je stav da Kyle može čuvati svakoga, a Tavares se ubraja u taj skup.

Real Madrid isto tako nije imao nekakav strog režim za usporavanje Nanda de Coloa ili Chacha Rodrigueza. U takvoj obostranoj tvrdoglavosti Rusi su izvlačili deblji kraj zato što Real ima veću širinu. Bolje rečeno, Laso uz nositelje na raspolaganju ima širi izbor igrača koji mogu bez problema samostalno producirati poene (Anthony Randolph, Fabien Causeur, Jaycee Carroll, Trey Thompkins, Jeffery Taylor), dok Moskovljanima veći dio kadra služi za čišćenje prostora za De Coloa, Chacha i Willa Clyburna. To se itekako osjetilo na rezultatu.

Po individualnoj kvaliteti su momčadi tu negdje, ali Realova je igra mnogo fluidnija, što se vidi u osjetno većem broju asistencija (16>11). Dojam je da su Madriđani ovo trebali dobiti, a glavni razlog zašto nisu leži u njihovom najboljem igraču — Sergiju Llullu. On se tek vratio nakon nezgodne ozljede zbog koje je propustio četvrtfinalnu seriju i, logično, izvan forme je. Zato je u polufinalu ulazio kao zamjena Facundu Campazzu. Sada je jasno da nije trebao ni ulaziti.

Argentinac je odlično vodio konce igre i postupno u dva navrata (prvo i drugo poluvrijeme) doveo Real u dvoznamenkasto vodstvo, pa zasluženo sjeo na klupu predahnuti. Onda ga zamijeni Llull i, cap, prednost je učas sasjeckana. Nerezonski šutovi koji jedva diraju obruč (1/10 trica), teška dodavanja… Llull je totalno poremetio ritam momčadi, a Laso nije imao Plan B jer je izvan kadra ostavio Klemena Prepeliča, koji je taj posao odlično odradio u četvrtfinalu.

Laso se kockao s Realovom legendom

A Rusi su pruženu priliku spremno iskoristili. Oni su, bez obzira kakvo je bilo stanje na semaforu, kao roboti vrtjeli jedne te iste stvari — što im se na kraju i isplatilo, jer su neprestanim napadanjem obruča uvalili Tavaresa u probleme s prekršajima, a potom iskoristili tromost Gustava Ayona. Laso je na koncu spustio petorku stavivši Randolpha na peticu, ali bilo je prekasno. De Colo je već pronašao svoju igru.

Često osporavani francuski reprezentativac tek se u drugom poluvremenu probudio: majstorski je prodirao, iznuđivao prekršaje i trpao bacanja te na koncu stavio tricu za preokret. Brutalno hladnokrvno za čovjeka kojeg se proziva chokerom. No, da nije bilo simultanke Chacha Rodrigueza, koji je u prvom poluvremenu unosio živost u ruski stroj, De Colo ne bi bio u šansi da postane junak.

Itoudisova fizička košarka pobijedila je Lasovu lepršavost, premda nije trebala. No, ljepota košarke na ovoj razini je u tome što je gotovo svaka greška neoprostiva. Laso se ponovo kockao s Realovom legendom — lani mu se to isplatilo, ovaj put nije.

I tako ćemo u finalu gledati CSKA i Efes. Bit će to dvoboj u kojem će dominirati okršaji strašnih bekovskih parova: De Colo i Chacho protiv Larkina i Micića. Bit će to nova rapsodija…

Ne propusti top članke