Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Kamo ideš, Barca?

Barcelona je na raskrižju, sam njen model doveden je u pitanje. Kojim putem krenuti?

Zadnja izmjena: 25. veljače 2017. Profimedia

El Barça no es que esté fuera de Europa. Está fuera del Barça. Nije što je Barca izvan Europe, nego što je izvan Barce.

Teško je dati precizniju dijagnozu stanja u kojem se Barcelona danas nalazi u manje riječi nego što je to učinio novinar Santi Gimenez.

Pogrešno bi bilo poimati Barcine probleme kroz očajnu predstavu na Parku prinčeva ili ne bolju kod kuće protiv Leganesa koji dan kasnije. To su samo posljedice mnogo dubljeg i kompleksnijeg problema. Sama pariška noćna mora trebala je objektivno biti i gora po Blaugranu. Parižani su komotno mogli zabiti i još nekoliko komada. Čak i tako loša Barca uspjela je doći do tri prilike za gol. Zanimljivo je proanalizirati kako je do njih došlo: Andre Gomes nakon sjajne individualne akcije Neymara, Samuel Umtiti nakon prekida i Neymarov volej nakon duge lopte. Nijedna prilika nije bila stvorena klasičnim Barcinim uzorkom igre – akcijom brzih i kratkih pasova, ili bilo kakvom smislenom, kolektivnom akcijom uopće. Indikativno.

Već duže vrijeme se da primijetiti silazni trend u organizaciji i kvaliteti Barcine igre, Pariz je samo bio kulminacija. Što se događa?

Veliki Cesar Luis Menotti, svjetski prvak s Argentinom 1978. i bivši Barcelonin trener, genijalni filozof igre, napisao je sjajan tekst za barcelonski Sport u kojem slikovito objašnjava o čemu se radi. Kaže – Barca boluje od „uspjehitisa“ (slobodni prijevod, op.a.). Predmnijeva kako su igrači i trener u tako očajničkom utrci za konkretizacijom uspjeha izgubili sebe i ubili ideju koja ih je i učinila velikima. I donijela im toliko uspjeha. Koje su izgubili baš bezglavo trčeći za njima.

U Barceloni u kontekstu igre termin „pausa“ ima vrlo važno značenje. Često ćete čuti Xavija i Pepa Guardiolu kako spominju „pauzu“. Naime, smatra se kako je u igri s vremena na vrijeme neophodno, baš nužno, napraviti pauzu; zastati, razmisliti, razmotriti opcije, odabrati najbolju i onda nastaviti s igrom u tom smjeru. Danas je pauze u Barci sve manje, jer je problema u igri sve više, pa se stalno bjesomučno juri neki gol. No, mnogo veći problem je u tome što pauze nema ni u vodstvu kluba, kako se čini.

Barcelona, takav je dojam sa strane – tetura, glavinja.

Danas je to ekipa koja se gotovo pa isključivo oslanja na individualnu klasu svojih igrača, koncept igre kao takve gotovo da ne postoji. Vezni red koji je još od revolucije Rinusa Michelsa bio kamen temeljac čitavog modela igre, sveo se na nužno zlo čiji je jedini zadatak da što brže i izravnije doturi lopti prednjem trojcu. Defenzivno, više nema nikakvog presinga. U oba smjera linije su često razvučene, prepuštene same sebi, neovisne jedna o drugoj.

Barca danas žonglira između ideje koja ju je učinila najvećom i wannabe-Real pristupa. A svako potpuno rješenje uvijek je bolje od bilo kojeg polovičnog

No, problem nije isključivo nogometni, taktički. Barca je prije svega pet i pol godina osvojila Ligu prvaka briljantnom predstavom protiv Manchester Uniteda nastupivši s čak osam nogometaša iz svoje akademije, svima znane La Masije. Osam Španjolaca, od čega čak šest Katalonaca je startalo u tom finalu. Pred koji dan protiv skromnog Leganesa na Camp Nou Barca je zaigrala sa svega tri igrača iz La Masije i tek jednim Španjolcem. Već godinama nijedan novi canterano nije ušao u prvu ekipu.

Neymar kao personifikacija

Posebno zanimljiva figura u ovoj transformaciji Barcelone jest brazilska zvijezda Neymar.

On zapravo simbolizira sve ono što današnju Barcu čini posve različitom od one na koju smo navikli, od nje same. I, da se krivo ne shvati, nije ovo nikakva kritika na račun brazilskog žonglera, niti presuda krivnje za Barcine probleme. Neymar je simbol, a ne uzrok Barcine dekadencije. Igrač je to nesumnjive individualne klase. Zapravo toliko individualne da se u Barcin sustav nikako ne uspijeva uklopiti. Kad pobjeđuje, Barca obično pobjeđuje usprkos njemu, a kad on zabija ili asistira to čini obično usprkos ekipi u kojoj igra. Sinergije nema. I nije to Neymarova krivnja niti mu se išta može zamjeriti. Kako nekome zamjeriti što je – to što jest?

Brazilac je još kao klinac bio odgajan i formiran kao projekt, i marketinški i nogometni, a ne kao nogometaš unutar ekipe u nekom sustavu i konceptu igre. Jedini sustav u kojem on funkcionira je onaj u kojem ostatak ekipe radi za njega i sve je podređeno njemu. A to u Barci malo teže ide. Osim toga, njegov transfer je klub opteretio i financijski i pravno i moralno, lako moguće i marketinški. Na koncu, sve je prisutnije uvjerenje da on nikad neće postati ona ekstra klasa, najbolji na svijetu, kakvim ga se najavljivalo.

Neymar je kao takav zapravo postao personifikacijom svega onoga čemu je Barcelona tako uspješno godinama prkosila i to dominirajući svijetom; instant produkt površnosti, komercijaliziranosti, sebičnosti i sumnjive klase na onoj ultimativnoj razini igre, lišen ikakve složenije forme nekog šireg i kompleksnijeg ‘ja’ u konceptu nekog sustava i kolektiva koji bi i njega i taj isti kolektiv učinio još boljim. I zato nije nemoguće da je njegova kupovina bila možda i najveća strateška greška kluba u zadnjih 30 godina. Naime, Neymar je idealan igrač za Real Madrid.

Nije čudno da se u Parizu baš on najviše isticao, u toj igri bez igre, sustavu bez sustava. Za rezultat ipak je trebalo da ostatak ekipe radi samo za njega, a toga nije bilo.

Problem koji Barca ima ne može riješiti trener ni sportski direktor ni igrači ni La Masia. Barci kao klubu nedostaje ideja, temeljna misao, nit vodilja. A to je zadatak vodstva kluba. Sjediti na dvije stolice nije moguće, ili barem nikad nije donijelo ništa dobro. Barca danas pokušava upravo to. Žonglira između ideje koja ju je učinila najvećom i wannabe-Real pristupa koji se očituje potpunim zanemarivanjem vlastite akademije, kupovinom najboljih igrača sa svih strana, individualcima koji nose igru umjesto igre koja individualce čini nepobjedivima, nogometnim glamurom, naglaskom na komercijalizaciju i nedostatkom izraženog identiteta na terenu.

Novi cilj pred klubom

Svako potpuno rješenje uvijek je bolje od bilo kojeg polovičnog.

Klubu bi, odluči li se za taj put, zasigurno bilo bolje potpuno žrtvovati La Masiju i golema sredstva koja troši usmjeriti u transfere, napustiti socios model i prodati se bogatom vlasniku koji će sipati novac poput vlasnika PSG-a ili Chelseaja, posve se rebrandirati, do kraja napustiti navijače i približiti se klijentima, mušterijama – a sve to kako bi skupila što više novca, jer profit je u takvom konceptu temelj, početak i kraj. I biti poput svih drugih europskih nogometnih velikana, reprezentacija svijeta u malom s trenerom koji neće filozofirati i propitivati dogme, već samo držati zvijezde na okupu uz što manje štete.

Ili se može vratiti sebi. Kako Menotti kaže – rješenje je povratak korijenima i dodatno jačanje ideje. Sami igrači, napominje, nakon što su bili dijelom nečeg tako posebnog, sad ne mogu biti zadovoljni ovakvom igrom, jer im nedostaje uvjerenje ideje za koju su osjećali da ih predstavlja.

Pitanje koje se postavlja je i ono odgovornosti za uspostavu sustava koji bi čuvao ideju. Barcini najuspješniji periodi u povijesti poklapaju se s onima kad su bili vjerni svom prepoznatljivom stilu igre, računajući od vremena Rinusa Michelsa i Johana Cruyffa pa dalje. No, još jedna stvar upada u oči – ti periodi su se svaki put poklapali i s prisustvom snažnih individua izrazitih stavova i jasnih ideja – Michelsa, Cruyffa, Guardiole, pa i Franka Rijkaarda i Louisa Van Gaala, ali i predsjednika poput Josepa Lluísa Núñeza i Joana Laporte.

Ako očuvanje i realizacija ideje ovise o individuama, onda je, čak i u kontekstu Barce (o ostalima da i ne govorimo!), teško govoriti o sustavu. I budući je još od Cruyffova vremena Barcelona bila svojevrsna nogometna akademija, avangarda – sad je pred njima novi cilj, opet učiniti nešto što još nitko nije: uspostaviti strategiju kojom će svoju nogometnu filozofiju, svoj identitet učiniti bespogovornim za generacije koje dolaze.

Ili kako je Guardiola to rekao:

“Vjerujem da će doći dan kada će netko naš model dovesti u sumnju, i vjerujem da ćemo tada svi skočiti, jer upravo taj model nas je doveo tu gdje smo sada, i ne samo to, već i do toga da ljudi imaju tako dobro mišljenje o nama, da nam se svijet divi.

Međutim, može se dogoditi i suprotno. Uvijek mislim, to će biti kada izgubimo. Tek tada ćemo znati jesmo li uistinu vjerni našem modelu ili ne. Jer, sjećam se, ne tako davno kad su Ligu prvaka osvajali Bayern i Englezi, govorilo se da je naš model gotov. Da s takvom igrom ne možemo nigdje, da se ne možemo nositi s ovima koji su toliko fizički moćni.

E u takvom trenutku će se vidjeti snaga naših uvjerenja.”

Ne propusti top članke