Bio je to trenutak u kojem je ta, valjda, urota postala konačna. Krenulo je prvo s ozljedama koje su Dinamo navodno “masakrirale” u jednom razdoblju, potom je i gol postao “začaran”, odnosno Dinamo je navodno propuštao realizirati veliki broj izglednih prilika, a završilo se s tom sudačkom urotom protiv kluba koji očito nije navikao da se protiv njega sviraju jedanaesterci.

Da se razumijemo, Dinamo je u toj utakmici definitivno bio oštećen; trebao mu je biti priznat gol, lako se mogao svirati jedanaesterac na Martinu Baturini i grčki sudac Anastasios Sidiropoulos generalno je svojim suđenjem upropastio utakmicu. Međutim, ako su se trabunjanje o nekoj uroti te taj općenito paćenićki stav — a koji je neslavno utjelovio i Sandro Kulenović — mogli pripisati čovjeku koji je stvarno vruće glave, Jakiroviću se neke druge stvari nisu mogle previdjeti. Bila je to činjenica da je, u onim rijetkim trenucima kad nije rogoborio o sucima i nepravdi, ustvrdio da je Dinamo igrao “dobro” u drugom dijelu, što je u prvom redu valjda trebalo značiti kako galama o sucima uopće nije zamaskirala činjenicu da je odigrana zapravo samo još jedna loša utakmica.

Paradoksalno je to da je u neukusni fatalizam, pa i neukusno ponašanje Jakirović ogrezao upravo u trenucima kad ga je konačno poljubio i rezultat

U suštini je to bila samo evolucija narativa koji je Jakirović počeo graditi otprilike tri tjedna ranije. Još koji dan nakon poraza u gostima protiv Gorice — koji se dogodio dva tjedna nakon “bruke” protiv Ballkanija, kad je zapravo samo načelno ili makar polovično preuzeo odgovornost, rekavši, između ostalog, kako se “puno igrača treba zamisliti” — Jakirović je počeo pričati o tom pehu, ponajprije u kontekstu toga da Dinamo propušta veliki broj takozvanih ‘velikih’ prilika. Ako se to uopće moglo ustvrditi za utakmicu s Goricom, onda se za one koje su uslijedile teško moglo reći.

Pet dana kasnije Dinamo je na Maksimiru izgubio od Viktorije i, vjerujem da ćemo se svi složiti, odigrao još jednu lošu utakmicu u kojoj zasigurno nije imao neki veliki broj prilika. Nakon utakmice je Jakirović, međutim, pričao o tome da “gol kao da je začaran, a protivnik jednom ili dvaput dođe pred naš gol i zabije”; novina je u cijeloj priča bila ta da je samoinicijativno počeo pričati i o problemima s ozljedama, samo da bi potom istaknuo i da nije vjerovao da će mu Bruno Petković toliko nedostajati.

“Je li moguće da imaš toliko peha”

Dinamo je u tom razdoblju imao određenih problema s ozljedama, ali teško se može reći da je bio “masakriran”, a stvari se mogu sagledati i iz perspektive da i dalje ima široki, pa i najjači kadar ako pričamo o HNL-u. Petković je, dakako, jako bitna karika, ali kad njegov izostanak praktički direktno dovodiš u vezu s rezultatskim neuspjehom, čovjek bi mogao pomisliti da naprosto ne znaš kako riješiti taj problem.

Ta je utakmica bila prekretnica i po tome što je Jakirović počeo pričati i o stresu i pritisku kao eventualnim problemima (“Puno pričam s igračima, ali stres i pritisak su očito preveliki”), rekavši u jednom trenu da se možda radi i o “mentalnoj blokadi”. Ne znam, ali netko bi mogao reći da se radi o već viđenom narativu trenera koji nije u stanju ponuditi konkretne odgovore, pa se okreće sferi tih teško objašnjivih psiholoških fenomena.

Znakovito, samo nekoliko dana kasnije Jakirović je u najavi utakmice protiv Lokomotive u jednom trenu pokazao da nije izgubio dodir s realnošću.

“Imamo posjed, ali to nam onda ništa ne znači”, kazao je tom prilikom. “Ja bih želio da igramo pokretljivije, fluidnije, da više riskiramo u zadnjoj trećini i da smo konkretniji.” Zašto onda Dinamo ne igra tako? Ne zato što netko ne može detektirati da se radi o konkretnom, isključivo nogometnom problemu koji je u ovom slučaju valjda taktičke prirode, već se ponovno spominju stres i pritisak kao eventualni problemi, a u jednom trenu je rečeno i da “u ovom momentu kao da se sve urotilo protiv nas.”

Bio je to narativ koji se igrom slučaja zapravo savršeno uklopio u rasplet utakmice između Dinama i Lokomotive. Jakirović je u jednom trenu te utakmice pomislio da “je li moguće da imaš toliko peha”, a njegova interpretacija događaja na terenu bila je takva da je ono što je Lokomotiva preživjela u razdoblju od 70. minute do izjednačujućeg gola spadalo u sferu “znanstvene fantastike”. To što je Dinamo odigrao još jednu u najmanju ruku ispodprosječnu utakmicu; što je zbog starta Kévina Théophilea-Catherinea lako mogao biti sviran jedanaesterac za Lokomotivu, što je Fran Jović produžio utakmicu za poprilično velikodušnih osam (ili čak devet?) minuta, što je Dinamo spasio trenutak inspiracije Martina Baturine, a onda i Takuro Kaneko koji se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme — ništa od toga nije bilo bitno, jer eto, nogomet nekad uzme, a nekad vrati.

Puno se onda pričalo i o tome da bi ta utakmica mogla biti svojevrsna prekretnica; da bi to moglo biti tako pokazalo je i prvo poluvrijeme iduće utakmice, one protiv Varaždina. Iako treba istaknuti da je Dinamo drugo poluvrijeme odigrao lošije, Jakirović je tu valjda po prvi puta imao rezona pričati o nekom pehu — i naravno da je pričao — ali je stvari u tom smislu odveo do krajnosti samo nekoliko dana kasnije.

“Ja krećem od sebe”

“Nisam imao u karijeri dosad toliko peha u tim završnim akcijama”, izjavio je upravo uoči utakmice u Plzeňu, rekavši još ranije i da ne može biti nezadovoljan igrom, već samo rezultatom. “Čak se to i može trenirati, imamo dosta situacijskih vježbi, kako bismo igrače doveli u situaciju iz utakmice. Razgovaramo svakodnevno, svjesni su igrači svega, ne može im se ništa prigovoriti kad su pristup i želja u pitanju.”

Dinamo je, dakle, na treninzima kreirao situacije velikih prilika, iako je, generalno gledajući, igrao loše, pa stvarno se ne može reći i da je u nekom kontinuitetu stvarao veliki broj tih velikih prilika. Zanimljivo, nema što. Svojevrsna kulminacija te potpuno iskrivljene percepcije — one u kojoj se negira to da Dinamo ne igra dobro — dogodila se nekoliko dana nakon tog poraza protiv Viktorije, u najavi utakmice s Rijekom.

“Svjestan sam ja da imamo problem rezultata”, započeo je Jakirović samouvjereno. “Ja krećem od sebe, bez samokritičnosti nema napretka. Ja pogriješim, moraju i igrači preuzeti odgovornost i pokazati da su dostojni Dinamovog dresa. (…) Meni je nejasno da u Dinamu imam problem sa zabijanjem golova. Tko je realan i kuži nogomet, vidi u čemu je problem. Naravno da ja kao trener imam odgovornost, od koje ne bježim. Imamo kadar s kojim moramo ovo iznijeti i dečkima uvijek govorim da oni moraju pokazati kvalitetu.”

Zanimljivo, na toj istoj press konferenciji Jakirović se složio s novinarovom konstatacijom da postoje “crne rupe” u igri — rekavši i da ne zna jesu li otkad je tu ‘spojili’ 90 minuta — ali kaže i da mu je “enigma” zašto se one događaju. Ta je presica indikativna i zato što (ponovno) nemali dio odgovornosti prebacuje na same igrače, samo da bi nakon utakmice ponovno počeo vrtjeti istu priču (“Mislim da dobro igramo zadnje tri-četiri utakmice, ali rezultati to ne prate. Nadao sam se da će nas negdje nagraditi, ali radimo sve da bude to još bolje”).

Ta je nagrada onda valjda stigla dva tjedna kasnije, u utakmici protiv Osijeka koja je komotno mogla otići na drugu stranu, a čak je i Jakirović po njenom koncu priznao da je Dinamo imao makar mrvicu sreće. Paradoksalno je, međutim, to da je u taj neukusni fatalizam, pa i neukusno ponašanje Jakirović ogrezao upravo u trenucima kad ga je konačno poljubio i rezultat.

Prvo je još nakon pobjede protiv Slaven Belupa izjavio da bi mogao napisati knjigu o svemu što im se događa ove sezone — u kontekstu uistinu nes(p)retne ozljede Danijela Zagorca uoči utakmice te onda valjda i svega već nabrojanog — a baš kad se učinilo da bi se plavi brod mogao ustabiliti, dogodila se utakmica s Rudešom.

S figom u džepu

O tome kako je Dinamo odigrao tu utakmicu nema smisla trošiti riječi.

Jakirovićevo ponašanje — kao i ponašanje njegovih suradnika, pa i igrača — na klupi tijekom drugog poluvremena bilo je nepodnošljivo, pa na trenutke i gadljivo. Nije zapravo ni prvi put da se galamom karakterističnom za županijsku ligu vršio pritisak na suca koji bi vjerojatno i bez toga odlučio ići na ruku domaćinu. Nedopustivo je da se Dinamov trener tako ponaša, a još je poraznija činjenica da to valjda mora činiti u domaćoj utakmici protiv uvjerljivo posljednje momčadi na prvenstvenoj ljestvici.

Naravno, netko će ovaj tekst vjerojatno shvatiti kao tendenciozno djelo čovjeka koji Jakiroviću zamjera neke njegove poveznice s Nečastivim. Ne mogu reći da mi je to bilo potpuno nebitno kad je tek stigao u klub, ali ne mogu reći ni da sam se time nešto previše zamarao. Jakirović se po mnogočemu u tom trenutku činio kao logičan izbor za trenera, a Dinamo, uostalom, ima puno veći problem od čovjeka koji će mu sjediti na klupi. Na kraju krajeva, Jakirović je ispočetka odavao dojam čovjeka koji ne voli izgovore, pa i koji će preuzeti odgovornost kad to treba učiniti. S vremenom je to, međutim, počeo činiti samo načelno ili makar s figom u džepu.

Jer ponekad je zapravo vrlo lako reći da preuzimaš odgovornost i da treba biti samokritičan, samo da bi počeo pričati o vanjskim faktorima poput ozljeda, raznoraznim pehovima, pa na kraju i o tim sucima. Možemo onda pričati i o tome da je zbog svega toga opravdano sumnjati u to može li on biti dugoročno rješenje, pa i da bi u nekim drugim okolnostima već odavno bio bivši; ne zato što bi netko (ispravno) procijenio da bi to u tom trenutka bila najbolja odluka, već zato što su u Dinamu godinama stvari funckionirale na taj način (i ne samo u Dinamu…).

A možemo pričati i o tome da bi već davno bio bivši i da nije imao (puno) sreće. Od one gostujuće utakmice protiv Osijeka, pa ta utakmica protiv Lokomotive, pa poraz se mogao dogoditi i u Varaždinu, pa ta druga pobjeda protiv Osijeka, a ne treba zanemariti i loše prvo poluvrijeme u Astani i Zagorca koji je obranio penal. Da je Dinamo u većini tih utakmica većinu vremena bio dominantna ekipa, teško bi se moglo pričati o (velikoj) sreći, pa se po svoj prilici ne bi uopće ni doveo u te situacije. To, međutim, nije bilo tako, iako se gospodin Jakirović vrlo vjerojatno ne bi složio s time.

Uostalom, ako Dinamo danas dobije Ballkani, pa onda i ako nekako svlada Hajduk, Jakiroviću se neće moći puno toga reći. Dočekat će onda konačno i taj zimski prijelazni rok. I valjda nakon toga više neće biti materijala za njegovu knjigu.