Partizan se prošle sezone uz veliki prasak vratio u Euroligu. Osam godina izbivanja nije se nimalo osjetilo na izvedbama crno-bijelih, koji su izgledali kao legitimni pretedent na titulu, osobito na proljeće. Međutim, u kaotičnim okolnostima četvrtfinalne serije s Real Madridom momčad Željka Obradovića ispustila je vodstvo od 2:0 te okončala europsku sezonu s velikom gorčinom.
Jasno da je tijekom tog turbulentnog razdoblja u crno-bijeloj zajednici zavladala želja za osvetom, ali ipak se malo tko usuđivao najaviti kaznenu ekspediciju koja će iduće sezone protutnjati do Final Foura. Jer, objektivno govoreći, iako je klupski proračun eksplodirao u odnosu na prethodne sezone, Partizan je i dalje sitna riba s obzirom na visinu plaće koju u nadmetanju s najbogatijim euroligašima može ponuditi najboljim igračima na tržištu, a NBA momčadi da ni ne spominjemo. Zbog toga je postojala bojazan od potencijalnog egzodusa nositelja momčadi koji su sjajnim igrama pobudili veliki interes, a već krajem lipnja bilo je jasno da Partizanu predstoje stresni dani, odnosno grčevita borba za svakog igrača.
Dante Exum prvi je napustio Beograd usprkos tome što je u njemu možda trebala bujati najveća motivacija za osvetničkim pohodom, uzevši u obzir da je zbog brutalnog nasrtaja Guerschona Yabuselea ostatak četvrtfinalne serije odigrao s natučenim stopalom, zbog čega je i na koncu sezone, nakon što su se glave ohladile, a Real osvojio titulu, ponovo javno poručio da su Madriđani, hm, ljudi niska morala. No, od potencijalnog revanša primamljiviji mu je bio zov Dallas Mavericksa, dok je Mathias Lessort prihvatio unosnu Panathinaikosovu ponudu, baš kao i Ioannis Papapetrou. Tako je Partizan u istom tjednu ostao bez bekovsko-centarske okosnice momčadi, dok je nešto kasnije na šokantan način ostao i bez Yama Madara, pred kojega je vreću para iskrcao Fenerbahçe.
Ni sjajna zajednička godina ni Obradovićeva karizma nisu uspjele nadjačati zakone surovog profesionalizma; unatoč silnim razlozima za ostanak, igrači su odabrali onoga tko će ih više platiti.
Nakon početnog kašljucanja, Parni valjak se zahuktao i počeo mljeti
No, Partizan je u tom bespoštednom ratu na tržištu ipak izvojevao jednu strahovito važnu pobjedu. Kevin Punter bio je pred vratima Barcelone, praktički je sve bilo dogovoreno, a onda su Obradović i klupsko vodstvo združenom akcijom nagovorili kapetana da ipak ne napusti svoj brod. Bilo je to od presudne važnosti za Partizanove ambicije, jer premda su i Exum i Lessort bili od esencijalne važnosti za lanjsku ekipu, to ipak nije bila njihova, već Punterova momčad. Tako je fantastični američki šuter krenuo u svoju treću sezonu u Partizanu, baš kao i Zach LeDay, što je značilo da Žoc ne mora slagati kockice ispočetka, nego može nadograđivati pouzdanu kralježnicu ekipe.
Iako je odlazak kvarteta važnih nositelja izbacio crno-bijele iz uhvaćenog ritma, prisilni remont Obradović nastoji iskoristiti za pozitivne pomake u igri, odnosno za rješavanje Partizanovih slabosti koje su se iskristalizirale u intenzivnim nadmetanjima s Realom, ali su bile prisutne i ranije u sezoni zbog čega je ekipa tek u posljednjim kolima dohvatila doigravanje.
Neprikosnoveni vođa
Dva su temeljna problema mučila Partizan u prethodnoj euroligaškoj kampanji: Napad je bio previše ovisan o Punteru, a centarska je linija bila tanka i jednodimenzionalna. Već u jesenskom dijelu sezone dobili smo dobar uvid u to kako je Žoc zamislio razriješiti sporne točke u svom sastavu.
Što se tiče Puntera, on je u sezonu ušao potpuno izvan šuterske forme, a onda se ozlijedio i propustio pet euroligaških kola. Nipošto se ne može reći da je u tim utakmicama Partizan izgledao bezidejno u napadu, kao što je to bez Puntera bilo lani; dapače, momčad je prosječno ubacivala 87,2 poena. Međutim, ostvaren je negativni omjer 2:3, da bi tek poslije Punterova povratka započela pobjednička serija crno-bijelih (nanizali Panathinaikos, Monaco, Milano, Žalgiris i Valenciju) za uspon na četvrto mjesto na ljestvici s omjerom 9:6 uoči vatrenog gostovanja u Madridu. Dakle, Punter je i dalje ključna karika Žocove mašine, ali ovaj put više u smislu odlučivanja neizvjesnih završnica nego same produkcije, budući da je u razdoblju dok je bio odsutan Partizan imao velike probleme u zatvaranju utakmica.
Vanjska linija izgleda podosta drugačije. Brojčano je Partizan u plusu (kad nema ozljeda, što je, doduše, rijetko) budući da su umjesto Exuma i Madara pristigli P. J. Dozier, Mateusz Ponitka i Ognjen Jaramaz, ali kvalitativno je u najboljem slučaju na pozitivnoj nuli, budući da Dozieru treba vremena da se prilagodi na europsku košarku (odigrao šest NBA sezona u ulozi podrške s klupe), a Ponitka muku muči s formom i ozljedama, dok Jaramaz zasad predstavlja najveće razočaranje.
No, zato su starosjedioci James Nunnally, Danilo Anđušić i Aleksa Avramović (dok nije slomio nogu) mnogo agresivniji prema košu. Generalno, Partizanova vanjska linija djeluje efikasnije ponajviše zato što se sjajni Nunnally posve okuražio (prosječno 13,4 poena uz šut za tri 49 posto), dok Dozier kao all-rounder donosi više raznovrsnosti i kreacije za razliku od atletičnog Exuma, koji je prvenstveno bio usmjeren na napadanje obruča.
Međutim, Punter je i dalje neprikosnoveni vođa i najbolji strijelac momčadi (15 prosječno) te uzima praktički isto šutova kao i lani (gotovo 11 prosječno), stoga možemo zaključiti da se po pitanju Partizanove ovisnosti o kapetanu stvari nisu drastično promijenile.
No, baš je to slučaj u centarskoj liniji. Koliko god da je Lessort sa svojom snagom i eksplozivnošću predstavljao pravu napast u Partizanovu reketu, opet je riječ o tehnički prilično skromnom igraču. Takav je siloviti stil igre mogao nametati fizički slabijim i podjednakim igračima, ali kad naiđe netko veći, jači i s višim košarkaškim IQ-om, onda Lessort izgleda u najbolju ruku kao prosječan igrač. Walter Tavares ga je u četvrtfinalu izdominirao. Više mu je problema donosio Alen Smailagić, koji ga je barem mogao šutom izvlačiti iz reketa, ali njemu se Zelenorćanin fizički s lakoćom nametao, i to u onom kratkom vremenu prije nego što bi Smailagić poslovično izletio iz igre zbog problema s prekršajima.
Najveća želja
Angažmanom Franka Kaminskog i Bruna Cabocla Partizan je potpuno promijenio krvnu sliku u reketu. Istina je da nijedan od njih ne može u obrani iskakati i preuzimati s brutalnim intenzitetom kao što je to radio Lessort, ali manjak agresivnosti nadoknađuju mnogo širim spektrom vještina, počevši od šuta s distance (Caboclo je zasad na nestvarnih 63,6 posto u osam utakmica), pa do leđne tehnike i općenito osjećaja za igru. Pored toga, Kaminsky ima i adekvatniju visinu (213 cm) s kojom će predstavljati nešto teži fizički izazov za Tavaresa i još ponekog gorostasa u natjecanju (Olympiacosov Moustapha Fall).
Uglavnom, prošle sezone Obradović u reketu nije imao previše opcija za rotaciju (Lessort je često morao biti preko 35 minuta na terenu), a sada s Kaminskim, Caboclom, Smailagićem i LeDayom ima pregršt rješenja; naravno, tu su još i opcije s nižim čovjekom na četvorci (mada to dosad nismo skoro pa ni vidjeli), dok su mladi Tristan Vukčević i Balša Koprivica bolji nego što su bili lani i spremno će uskočiti kad se zbog ozljeda nositelja ukaže prilika. Partizan definitivno više nije ni tanak ni jednodimenzionalan u reketu.
Nakon početnog kašljucanja prilikom uhodavanja nove momčadi i konstantnih problema s ozljedama (što je veću štetu uzrokovalo u ABA ligi, gdje je Partizan u prvih osam kola upisao više poraza (Mega, Igokea, Cedevita Olimpija) nego u čitavoj prošloj sezoni), Parni valjak se zahuktao i počeo mljeti te se čini da će ove sezone mnogo mirnije osigurati mjesto u doigravanju. No, ambicije su mnogo veće, a najveća je želja osvetiti se Kraljevima, koji su ove sezone napravili dodatni iskorak te izgledaju nedodirljivo za konkurenciju.
Istina je da se titule ne osvajaju u prosincu, ali večerašnje gostovanje u Madridu bit će pravi pokazatelj je li nadograđeni Partizan uistinu u stanju nadigravati se sa zvjezdanom družinom Chusa Matea.
