Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Lekcija prerezana škaricama

Rijeka je sve napravila kako treba – za razliku od Dinama – i opet nije pobijedila

Zadnja izmjena: 9. travnja 2017. Sanjin Strukic/PIXSELL

Nakon što je Rijeka ugostila Dinamo na Rujevici u derbiju i najvažnijoj utakmici prvenstva, sve ostaje identično kao što je bilo. Izostala je neka dramatična katarza nakon koje bi sve bilo jasnije; iz utakmice u kojoj su obje ekipe imale puno toga za izgubiti nismo mogli izvući zaključke kojih već odavno nismo bili svjesni.

Rijeka je ponovno pokazala da je najbolja ekipa u ligi.

Ima sasvim dovoljno talenta, a Matjaž Kek je usadio momčadi fantastičnu disciplinu i automatizam koji na kraju sam od sebe donosi bodove. Pogledajte sažetak i primijetite da su Riječani samo nijansu bolji zadnji pas bili udaljeni od ulaženja u barem šest čistih zicera. Dobro, u nogomet ‘skoro’ ne znači gotovo ništa, ali isto tako primijetite da su napadači savršeno precizno znali gdje lopta treba doći, da su veznjaci fantastično pouzdano znali u koju zonu gurnuti loptu i da su krila nepogrešivo znala kada kretanjem odvući Dinamove braniče u krivu stranu i omogućiti seriju – eto, ovaj put igrom slučaja bezuspješnih – dodavanja za čiste zicere. A to sve skupa nije slučajnost, nego jasan indikator plana igre i uigranosti mehanizama.

Dinamo nam je pokazao kako je nogomet igra u kojoj se sve može napraviti kako treba i opet na kraju ne pobijediti. Jer Rijeka je napravila gotovo sve po špagi, ali nije joj bilo dovoljno da prelomi prvenstvo.

Nije jer Dinamo ima individualno najbolju ekipu u ligi, igrače koji su toliko individualno moćni da je to rijetkost i u velikim ligama. Kad su ušli Marcos Guilherme umjesto Alexandrua Mățela i Nikola Moro umjesto Domagoja Antolića, Dinamo je na terenu imao šest igrača koji su sposobni stvoriti višak driblingom protiv jako dobro organizirane Rijeke i defenzivno stabilnih igrača. Takva koncentracija kvalitete za posljedicu ima činjenicu da će se kad tad dogoditi El Arabi Hillel Soudani koji će na čist igrački genij izmisliti gol u situaciji u kojoj je Rijeka napravila zapravo sve onako kako je trebala. A onda Keku zaista nije preostalo ništa osim da se uhvati za glavu. Igrao je protiv takvog suparnika protiv kojeg je na to naprosto morao računati.

Sve na individualnim pokušajima

Dosta se priča o Franku Andrijaševiću i tome da ga je Dinamo pustio. No, Dinamo je prije početka sezone imao toliko kvalitete da za Franka jednostavno nije bilo mjesta. Čak i nakon što su prodani Marko Rog i Marko Pjaca, jako je bilo upitno Andrijaševićevo mjesto u ekipi, a gotovo je sigurno da bi Ivan Fiolić, koji je kod Ivajla Peteva izvan ozbiljne rotacije, našao svoju ulogu u Kekovom sistemu.

Dinamo na terenu predstavlja 11 nogometaša, a Rijeku jedan nogometni tim. Dinamo se mora dobro zagledati u Rijeku

Teorija na prvu zvuči suludo kad znamo da je Franko igrač koji rješava utakmice, ali vratimo se na činjenicu da je Dinamo završio utakmicu sa šest igrača koji fantastično lako stvaraju višak u igri jedan na jedan. Kad uzmemo da su među preostala četiri dvojica stopera i Josip Pivarić – koji nije dribler, ali je superioran ligaški bek čija reputacija pati radi forsiranja u reprezentaciji – to je fascinantno.

Jedini koji nije sposoban sebi stvoriti višak, a da to njegova pozicija traži, jest Armin Hodžić.

Genijalni finišer je u pet prvenstvenih utakmica prije Rujevice zabio osam golova, ali još jednom se pokazao kao dinosaur među napadačima; u jakim utakmicama njegova isključenost previše košta Dinamo. Svoju jednu i pol šansu nije iskoristio i to je bilo to od njega. To još više upada u oči zbog kontrasta koji se stvara, jer su mu iza leđa ljudi koji svaki put kad prime loptu mogu izazvati kaos.

Samo, za Dinamove bi navijače onda trebalo biti dvostruko bolnije to što ni s takvim talentom ne uspijevaju složiti normalni sistem igre i koherentni plan kolektivnog pristupa, nego sve ostaje na individualnim pokušajima.

Sve u dvije slike

Formacijski su se obje momčadi postavile isto. I Rijeka i Dinamo su se branili u 4-4-2, a napade planirali graditi u 4-2-3-1. Ipak, njihov pristup u tim formacijama nije mogao biti različitiji. Uzet ćemo dva napada koja počinju iz zadnje linije, od desnog beka, i onda će sve biti prilično jasnije.

Kad Dinamo pokušava pokrenuti napad, Rijeka izgleda ovako:

Momčad Matjaža Keka je visoko na terenu, vrši strukturirani i smisleni pritisak na Dinamove linije. Mățel zapravo nema opcije na lopti jer je pod pritiskom, Soudani je uz liniju striktno markiran, tako da je napad nužno usmjeren prema sredini. Rijekini napadači stoje usporedno sa suparničkim stoperima i na pola puta do njihovih centralnih veznih igrača, isključujući iz igre i jedne i druge. Rijekini centralni veznjaci imaju različite zadatke: jedan izlazi u pritisak prema strani s loptom, dok drugi služi kao korektor čitave prve linije presinga. Mățel nema kamo, pokušava odigrati loptu na Antolića, ali to je od početka bio Rijekin plan i njega zatvaraju čak tri igrača koja su u neposrednoj blizini, osvajaju loptu na 40 metara od Dinamova gola i odmah ulaze u čistu šansu.

S druge strane, Dinamo ima drugačiji pristup. I to prilično lošiji.

Stefan Ristovski ima loptu pod kontrolom debelo preko pola terena, pritisak na njemu praktički ne postoji, a još je manje gužve oko Filipa Bradarića. To je neshvatljivo, jer upravo je Bradarić poslovođa Kekova sistema u napadu. To ozbiljne ekipe ne rade, ovo je bio flashback one nekompaktnosti koje je pružao Dinamo Cice Kranjčara. Dajte ovoliko prostora bilo kojem od Dinamovih veznjaka i napravit će vam kaos. Dajte bilo kojem modernom i iole talentiranom igraču toliko prostora i napravit će vam kaos. Upravo onakav kaos u kakvom je Dinamova obrana koja nema nimalo strukture.

Špicevi niti čuvaju stopere niti veznjake; jedan je ispred, a drugi iza linije koja spaja Bradarića i Josipa Mišića, otvoreni da ih rotacijom probiju u oba smjera. U teoriji, oni bi trebali stati usporedno s tom linijom, između veznjaka i stopera, baš kao što to rade igrači Rijeke. Doduše, u teoriji i linije moraju biti bliže, pomoć u presingu na Bradarića mora dolaziti iz vezne linije, a obrana mora biti barem 30 metara više.

I zapravo je sve jasno iz te dvije slike. Dinamo pokušava započeti napad, ali njegov je playmaker pod pritiskom 70 metara od suparničkog gola. Kad Rijeka počinje napad, dolazi u situaciju da playmaker može primiti lopti na 40 metara od suparničkog gola i to potpuno sam. Tu lako može stabilizirati posjed, krila rade dijagonalno kretanje prema sredini te odvlače čuvare, a bekovi dolaze visoko. Dinamo iz svoje pozicije može samo izgubiti loptu, dok Rijeka ima priliku dominirati s mnogo manjim utroškom energije, pa i talenta.

Štedjeti energiju za potez

To su ujedno i razlike između dvaju momčadi. Dinamo na terenu predstavlja 11 nogometaša, a Rijeku jedan nogometni tim. Izašli su u istim formacijama, a zapravo su dijametralno suprotne ekipe. Jedna je unutar 10 mjeseci promijenila tri trenera, a druga ima trenera četiri godine, jedan mjesec i 13 dana. Jedna momčad svoje šanse bazira na individualizmu, dok druga razmišlja kao kolektiv. Jedna ima superiornu individualnu kvalitetu, ali druga ima igru koja podiže kvalitetu individualca.

Dinamo se mora dobro zagledati u Rijeku. Teško je slagati igru kada nemate individualce koji mogu prenijeti plan na teren, ali još je teže kada nemate plan.

Svaki igrač ima svoju vrijednost, ali igranje u pravom sustavu tu vrijednost podiže, ističući vrline i maskirajući mane pojedinca. Pravi se sustav zasniva na jasnim ulogama i podjeli zadataka u igri. Takav sustav u kojemu svatko zna svoj posao onda ima određene mehanizme, uigrane komponente igre koji igraču nude automatizam; automatizam pak nudi efikasnost izvedbe. Međutim, da bi takav sistem funkcionirao, potrebno je maskirati mane suigrača do tebe, a to traži žrtvu.

Nije stvar da trener ne zna što treba, jer problem je prvenstveno što su u individualnim ekipama rijetki spremni žrtvovati sebe za momčad, misleći kako je pametnije štedjeti energiju za neki potez kojim će slomiti utakmicu. Doduše, svako toliko se dogodi nešto poput Soudanijevih genijalnih škarica, ali nećete me uvjeriti da ovaj Dinamo ne može mnogo bolje.

Ne propusti top članke