Da ste prije utakmice pitali navijače Manchester Uniteda koliko bi im bilo teško izgubiti od Manchester Cityja, odgovor bi vjerojatno bio — ne previše. Teže bi im bilo prihvatiti pobjedu.
Uostalom, kladionica Paddy Power je napravila istraživanje među navijačima ostalih premierligaških klubova koga bi radije vidjeli kao novog prvaka i čak 64 posto Unitedovih navijača je izabralo City ispred Liverpoola. Zbog toga nije neočekivano kako ovaj poraz nije nešto posebno pogodio navijače Crvenih s obzirom da bi pobjedom pomogli Liverpoolu kojeg očito smatraju većim rivalom od Cityja. Međutim, ono što ih je sigurno pogodilo jest činjenica da je na kraju manchesterskog derbija jedina buka koja je dolazila s Old Trafforda bila pjesma navijača Cityja koji su u svom kutu gostujućeg stadiona vikali kako je grad njihov.
Ono što je u tome zapravo frustrirajuće za Unitedove navijače, ono što stvarno pogađa – Plavi su potpuno u pravu.
Nevjerojatna je dominacija koju u protekle dvije godine City ima nad Unitedom. Od razlike osvojenih bodova, preko činjenice da je City postao poželjnije odredište za pojačanja, do toga da je Pep Guardiola upravo upisao svoju treću uzastopnu pobjedu na Old Traffordu što se nije dogodilo u cijeloj povijesti kluba. Jednostavno, City je trenutno klub koji ima neusporedivo jasniju viziju i koji je nemjerljivo bolje vođen od strane uprave nego je to United i to je očito na terenu. Manchester je postao njihov.
Ono što je City kao momčad odrađivao rutinski u izgradnji napada, Unitedu je predstavljalo velike probleme.
Ole Gunnar Solskjær nije kriv za ništa od toga. On je svojim dolaskom donio dozu svježe energije koja se osjetila i na rezultatima i na tome koliko su igrači počeli biti lakši na terenu. Novi trener je naprosto oslobodio igrače koji imaju kvalitetu i koji su tu kvalitetu željeli pokazati.
Međutim, kad se taj početni elan podsjećanja na veličinu dresa kojeg nose malo potrošio, došlo je do izražaja kako Solskjær taktički — pa i statistički — nije odradio neke revolucionarne dorade ideje igre niti je sama izvedba na terenu doživjela opipljivi, mjerljivi skok u odnosu na eru u kojoj je vladao José Mourinho. Bilo je tu velikih pobjeda — baš kao što je ona protiv PSG-a u Ligi prvaka — i optimizma koji je dolazio s njima, ali promjene su u taktičkom aspektu bile samo kozmetičke unutar sličnog stila igre. Iako, u Oleovu obranu, stvarno stoji teza kako Solskjær nije ni imao vreemna suštinski mijenjati stvari.
Čisto, jasno i ubojito
To se ponovo vidjelo na terenu. Ono što je City kao momčad odrađivao rutinski u izgradnji napada, Unitedu je predstavljalo velike probleme.
“Zabrinut sam zbog manjka rezultata”, izjavio je Solskjær nakon utakmice. “U ovakvim trenucima nije vrijeme za upiranje prstom u ikoga ili kriviti nekoga, moramo se držati zajedno. Čudna je realnost da smo još u prilici za plasman među najbolja četiri. Vidjeli ste reakciju dečkiju danas koja je bila dobra, ali trebamo još kvalitete jer moramo dobiti utakmicu.”
Najbolji način kako doći do dobrog rezultata je kroz dobru igru, a ono što najjasnije razdvaja dobre ekipe od onih koje nisu na njihovoj razini jest način na koji rješavaju najjednostavnije situacije na terenu. Ono što često krivo svedemo pod individualnu kvalitetu ili zdravorazumsku reakciju igrača na jasnu situaciju na terenu, obično je znak da je momčad dobro utrenirana i da je konkretan problem na terenu sposobna rješavati bez improvizacije, bez petljanja i bez gluposti. Čisto, jasno i ubojito, baš kao što je City napravio kod drugog gola.
Sergio Agüero u tranziciji radi dijagonalno kretanje i napada prostor između stopera i desnog beka kako bi privukao pozornost i odvukao igrača za sobom. Zna da u toj situaciji neće dobiti loptu i zna kako vjerojatno neće doći u poziciju da sudjeluje u realizaciji, ali žrtvuje taj dio kako bi otvorio liniju dodavanja od Raheema Sterlinga do Leroyja Sanéa koji ispred sebe ima nebranjen koridor za ulazak u završnicu. Zapravo, radi asistenciju suigraču bez da je dotaknuo loptu.
Ovo što su u konkretnom slučaju napravili Sané, Sterling i Agüero je prilično zdravorazumski. Međutim, činjenica da sva trojica jasno znaju što rade i da surađuju tako što svojim kretanjima nadopunjuju jedan drugoga jasno pokazuje da stvar nije slučajna. Njih trojica naprosto ovdje funkcioniraju na istoj valnoj duljini, znaju kakvi su im zahtjevi u određenim situacijama i rade na njihovim ispunjavanjima.
Komplicirano i neuigrano
I to je ovdje bila glavna razlika između Manchester Uniteda i Manchester Cityja.
United je svoje potencijalno opasne situacije rješavao kroz improvizaciju, tražeći način kako da iznenadi protivnika i izvuku nešto kroz nepredviđene poteze. U akciji koja je prethodila kontri iz koje pada drugi gol, prvo Jesse Lingard pokušava stvoriti višak kroz dribling, a onda Fred šalje okomitu loptu u zonu u kojoj nema baš nikoga dok se niti jedan od četiri igrača pozicionirana ispred njega ne kreće. Komplicirano, neuigrano i prilično neuredno, s vrlo malim šansama za uspjeh o čemu svjedoči tek jedan udarac u okvir.
City je, s druge strane, u potencijalno opasnim situacijama radio jednostavne i predvidljive poteze, one koje kad ovako razložite su sasvim zdravorazumski i očekivani. Samo, radio ih je brže, preciznije i bolje. Zbog toga je bio i uspješniji, jer nakon što je Fred napravio potez koji nitko od njegovih suigrača nije očekivao, Sané, Sterling i Agüero rade seriju odluka u kojoj je svaka donesena odluka potpuno logična i očekivana od suigrača.
Ole Gunnar Solskjær govori o rezultatu kao cilju. Međutim, City je još jedan dokaz kako je rezultat tek posljedica dobre igre. I to je razlog zašto navijači Cityja mogu pjevati da je grad njihov, jer ono što Unitedu predstavlja velike probleme njihovi igrači rade potpuno rutinski.
