Kada je u 51. minuti HEP Croatia Cupa u Poreču Italija došla na samo dva gola zaostatka, vidjelo se koliko zapravo taj turnir bezrazložno nosi naziv pripremnog. Hrvatska je podigla ozbiljnost, počela igrati obranu i do kraja utakmice je bez ikakvih problema otišla na osam golova prednosti, dokazavši da Italija, baš kao ni Crna Gora dan ranije, nije dostojan suparnik i da je ne može pripremati na izazove koji čekaju u sklopu Svjetskog prvenstva u Njemačkoj i Danskoj. Zapravo, ne treba taj turnir gledati kao išta više od sastavnog dijela trenažnog procesa u ovoj fazi priprema, nekoliko dana prije početka prvenstva, kad se prelazi u završno tempiranje forme. Svi zaključci o realnosti ambicija su ionako jasni od ranije.
Izostankom Marka Kopljara i Marka Mamića najveći sistemski problem hrvatske reprezentacije je postao još izraženiji. U vanjskoj liniji nemamo dovoljno igrača koji su navikli konstantno igrati i napad i obranu.
U tom kontekstu lijevo krilo David Mandić donosi nevjerojatan potencijal i šansu da ga Lino Červar iskoristi kao skriveno oružje kojim možemo prelomiti važne utakmice. Jasno, on još uvijek nije instantna kvaliteta i sigurno neće istisnuti Manuela Štrleka iz prve postave niti će samostalno kompenzirati izostanak lijevog i desnog beka koji su mogli dati doprinos i napadu i obrani. Međutim, takav profil igrača je nužno potreban ovoj reprezentaciji jer Mandić je naše jedino krilo koje je sposobno igrati obranu na pravoj razini. Drugačiji je, na teren donosi čitavu jednu dimenziju koju drugi igrači na njegovoj poziciji nemaju, a to onda izborniku Linu Červaru otvara fleksibilnost u taktičkim opcijama.
Luksuz mijenjanja po dvojice ili čak trojice igrača između obrane i napada više ne postoji jer će vas svaki suparnik pretrčati. Imati Mandića kao krilo koje može odigrati halfa u obrani Červaru otvara sasvim novu opciju da, primjerice, ne mijenja Luku Cindrića pri svakom prelasku u obranu nego da ga sakrije na krilu, gdje će se manje trošiti i gdje njegovi obrambeni nedostaci neće doći do izražaja. To onda otvara mogućnost da se kombinira Cindrića s Igorom Karačićem ili da se odmori Luku Stepančića radeći samo jednu zamjenu. Mandić je protiv Flensburga jasno pokazao da se u obrani može ravnopravno nositi s vanjskim linijama elitnih momčadi, a tako Červaru omogućava da preko krila sredi rotaciju na bekovskim pozicijama i posljedično ubrza igru.
I to će biti ključno. Ako Hrvatska želi doći do pravog rezultata, morat će igrati nešto brže nego što je igrala na Euru i puno puno brže nego je igrala u periodu između dvaju natjecanja.
Nedostatak kontinuiteta
Kreativnost koju imaju Cindrić i Domagoj Duvnjak ogromni je kapital u postavljenom napadu, ali utakmice se moraju lomiti tempom i podizanjem broja posjeda. Jasno, postoje utakmice kao što je ona protiv Norveške, kad je Červar napravio fantastičnu pripremu i dobio utakmicu kroz pravovremene adaptacije i kontrolu ritma kojom je otupio suparničku tranziciju. Međutim, Hrvatska u pravilu mora igrati brže, agresivnije prelaziti iz obrane u napad i tu će biti ključno koliko će toga donijeti Mandić kao taktički as iz rukava i Duvnjak kao nositelj kvalitete u fazi obrane i tranzicije.
Još jedna bitna stavka u određivanju realnosti ambicija pred put u Njemačku je kontinuitet igre.
Ako usporedimo sastav koji je prošle godine počeo Europsko prvenstvo protiv Srbije u Splitu, čak sedam od 16 igrača nije na pripremama i neće putovati u Njemačku. Još jedno u nizu redizajniranja kadra nužno znači kako se ova reprezentacija ne može osloniti na rutinu. Igrači imaju minimalni broj zajedničkih utakmica i nemoguće je nadograđivati na nešto što je usvojeno na prethodnom natjecanju; mora se opet početi ispočetka. Previše je novih kotačića u stroju i previše je odnosa u igri koji će se moraju prokljuviti putem i posložiti kroz improvizaciju, jer igračima je teško razmišljati na istoj frekvenciji kad nemaju kontinuitet zajedničke igre koji bi eliminirao nesporazume oslanjajući se na rutinirane mehanizme.
Tražiti medalju kao imperativ bi bilo nerealno i na rubu bahatosti. Ali nerealne ambicije su nužne
Dodajte u jednadžbu da su igrači iz Bundeslige stigli na pripreme tek iza Nove Godine i odjednom imate ogroman problem. U modernom rukometu, koji je automatiziran do krajnjih granica i brzinu povlači iz šabloniziranih akcija koje ne trpe pogreške, neuigranost je ogroman hendikep koji će biti teško nadoknaditi.
Tim više što ždrijeb nije bio idealan i neće biti previše vremena za uhodavanje i rješavanje problema putem. Iz trećeg šešira smo za suparnika dobili Makedonce, dok bi daleko bolji izbor bi bili Austrija ili Katar, a iz četvrtog smo izvukli Island, koji je neusporedivo ozbiljniji suparnik nego Argentina ili Tunis. Uz aktualne europske prvake Španjolce, grupa je iznimno teška i tek će Japan i Bahrein ponuditi nekakvu opciju za taktičko eksperimentiranje i regeneraciju.
Šesti ili sedmi po snazi
Ali opet, na velikim natjecanjima puno toga ovisi o naoko sporednim detaljima. Iako je Hrvatska na Euru prije godinu dana ostala bez borbe za medalje porazom protiv Francuske, pravi problem se dogodio osam dana ranije u Splitu.
Prvo, Island se raspao u zadnje tri minute utakmice protiv Srbije. Hrvatska je igrala protiv Švedske par sati kasnije pa nitko nije obraćao pozornost na tu utakmicu, a upravo je zbog rezultata te ranije utakmice Švedska prenijela četiri boda u Zagreb, na koja nitko — pa ni Šveđani sami nakon prvog kola –- nije računao.
Drugo, na našoj utakmici protiv Švedske koja se igrala par sati poslije, svega 14 sekundi do kraja Kristján Andrésson je pozvao time-out te na njemu pustio Jima Gottfridssona da vodi glavnu riječ i pozove akciju. Hrvatska klupa je odlučila braniti zadnjih 14 sekundi u postavi bez Gojuna, Kopljara i Marka Mamića kao najboljih obrambenih igrača, tek uz Željka Musu i Igora Vorija u sredini, Luku Stepančića i obrambeno vrlo upitnog Cindrića te dva krila čiji je forte isključivo napad. Gottfridsson je izašao na teren, ispravno pročitao neočekivanu situaciju i adaptirao prvotni plan, a Švedska je poentirala akcijom koja je završila baš preko Cindrića. Kad se u Zagrebu zatvorio krug ekipa s istim brojem bodova, Šveđani su otišli u polufinale zbog tog 16. siječnja i dvaju događaja koja su u trenutku kad su se dogodila izgledala sasvim sporedno.
I upravo to Hrvatskoj ide u korist. Sve objektivno jasno govori kako nismo favoriti, negdje smo šesta ili sedma reprezentacija po snazi. U takvim okolnostima, tražiti medalju kao imperativ bi bilo nerealno i na rubu bahatosti, ali baš zbog ovakvih bizarnih stvari koje se redovito događaju na velikim natjecanjima — nismo bez šanse. Trebat ćemo dozu sreće, puno koncentracije, još više dobrih priprema i malo tajnih oružja s klupe, ali Hrvatska se može probiti do medalje iz drugog plana.
Medalje koja je rukometu nužno potrebna — jer, budimo ozbiljni, Hrvati ne vole rukomet. Hrvati vole biti rezultatski relevantni, a nerealne ambicije su nužne jer novo natjecanje bez borbe za medalje bi u javnosti značio još jedan korak dalje u približavanju prašnjavom statusu ravnodušnosti koji naš klupski rukomet već odavno živi.
