Za neke je ona samo obični pašnjak za krave, neki bi na njoj radije igrali golf, dok je za neke ona sveta. Bez obzira na to što su čelnici turnira podlegli političkom pritisku te zabranili nastup ruskim i bjeloruskim tenisačima i tenisačicama, istina je takva da za 128 igrača i isto toliko igračica, kao i za mnoge druge, sveta trava u Wimbledonu ostaje neukaljana.
Dovoljno je samo da zakoračite ili ugledate centralni teren, makar i preko televizije. Jest, na kraju se ne igra ni za bodove — ATP je de facto bio primoran reagirati, jer to što jedan turnir proizvoljno određuje tko ima, a tko nema pravo nastupa, mimo bilo kakvih postojećih pravila, nije smjelo proći nekažnjeno — ali ni to sada više nije bitno. Tribine će zasigurno biti ispunjene, i dalje će se jesti jagode sa šlagom, lako je moguće da će prihodi od TV prava biti veći nego ikad, a bogami će se i ovaj Grand Slam naslov brojati kao i svaki drugi.
Bez obzira na turbulentni početak godine, kao i na poraz od Rafaela Nadala na Roland Garrosu, Novak Đoković je bez ikakve sumnje prvi favorit.
Nema razloga da to ne bude. U zadnjih 14 nastupa na Grand Slamovima Đoković je osam puta dolazio do naslova. Sve je počelo upravo na Wimbledonu 2018., kad je začepio usta onima koji su naivno mislili da je rekao svoju posljednju riječ. Što se događalo onda kad nije odlazio do samog kraja? Dvaput je gubio od Nadala na Roland Garrosu, jednom od Dominica Thiema na istom turniru, a triput je zapravo podbacio na US Openu; 2019. je predao meč Stanu Wawrinki, godinu poslije je diskvalificiran jer je lopticom pogodio linijsku sutkinju, a prošle se godine emotivno raspao u finalu protiv Daniila Medvjedeva. Znamo i zašto ove godine nije nastupio na Australian Openu.
A na koju će se nogu dići Čilić? Ne mogu objasniti zašto, ali rekao bih da će zakazati
Nole je, dakle, osvojio zadnja tri Australian Opena na kojima je nastupao i zadnja tri Wimbledona i očito je da se na tim turnirima trebaju dogoditi posebne okolnosti da bi izgubio meč. Godine 2018. to je u All England Clubu umalo uspjelo upravo Nadalu, a još je bliže iduće godine bio Roger Federer. Olakotna okolnost mu je i ta što je došao u gornji, znatno lakši dio ždrijeba u kojem ga stvarno rijetko tko može pobijediti.
A tko bi mogao?
Nadal, Alcaraz
Nadal bi u četvrtom kolu mogao bi ići na Marina Čilića, potom u četvrtfinalu na Félixa Auger-Aliassimea, pa u polufinalu na Mattea Berrettinija i onda u finalu na Đokovića. Zadnji naslov na Wimbledonu osvojio je sad već daleke 2010., dok je zadnji put u finalu bio 2011., kad je u četiri seta poražen od Đokovića. Najlošiji omjer na Grand Slamovima ima na Wimbledonu, a vidimo i da bi ga na putu do naslova mogao čekati hod po trnju; opet ne znamo ni kakvo će mu biti zdravstveno stanje, iako se zasad čini da je sve u redu.
Postoje, dakle, statistika, zdrav razum i otegotne okolnosti, ali postoji i čovjek koji je već bezbroj puta pokazao da ne mari ni za jedno, ni za drugo, ni za treće. Posebice je to do izražaja došlo ove sezone kad je sa svojevrsnim all in mentalitetom — zbog čega se doimalo da pojedine mečeve ne može izgubiti, jer je on jednostavno tako odlučio — osvojio Australian Open i Roland Garros. Lako je moguće da će takav mentalitet prenijeti i u Wimbledon i onda je računica jednostavna: taj naizgled težak ždrijeb više zapravo i nije tako težak, a Rafa će svoju šansu imati i u finalu. Da, čak i ako ondje bude Đoković.
Carlos Alcaraz? Kakav vražji Alcaraz prije Berrettinija, sigurno se pitaju neki. Računica je opet jednostavna: pričamo li o aktulanim konkurentima za Grand Slam naslov, onda valjda moramo pričati o ljudima koji moraju proći preko Đokovića ili Nadala, ili možda preko obojice. Može li to učiniti Berrettini?
Naravno, svi drve o tome kako je Alcaraz na ATP Tour razini odigrao svega dva meča na travi i to je, uistinu, otegotna okolnost. Ili bi mogla biti. Činjenica je, međutim, da je pitanje vremena kad će postati konkurent za naslov na Wimbledonu, dobrim dijelom i zato što igra superagresivni tenis, a da ne pričamo o varijaciji koja mu koristi na svakoj podlozi. Činjenica je onda i da se Alcaraz jako, ali baš jako, a onda i atipično brzo prilagođava na nove okolnosti; da vam je u ovo doba lani netko rekao kako će u novoj sezoni imati 31 pobjedu i četiri poraza te biti drugi najuspješniji igrač na Touru, rekli biste mu da pretjeruje.
Također, za razliku od Roland Garrosa, na kojemu su ga na kraju pojela njegova vlastita nabujala očekivanja, a onda i rasterećeni Sascha Zverev — iako je meč lako mogao otići u peti set — upravo on sam sada na Wimbledon dolazi u pomalo rasterećenom tonu. Nitko o njemu ne priča previše ili svi drve o ta dva meča na travi, a to je nešto što mu, nakon ogromnog pritiska na Roland Garrosu, trenutno odgovara. Na kraju krajeva, poanta nije ni u tome hoće li on već danas postati contender na Wimbledonu, nego u tome da ne bi bilo takvo iznenađenje da se to dogodi.
Postoje, međutim, osim spomenutog, još dva problema. Prvi je taj što nema baš lagani ždrijeb u prvim kolima, a drugi je taj što mu je već neko vrijeme zamotana cijela desna ruka (baš kao i u Umagu). Vjerojatno se radi o problemu s laktom, što s obzirom na količinu energije i snage koje ulaže u svoje udarce možda i ne treba čuditi.
Berrettini, Čilić, Auger-Aliassime
To što radi Berrettini stvarno je divno i krasno, pa hajde, da prestanemo biti sarkastični, uistinu zaslužuje respekt. Od 2019. na travi je upisao 32 pobjede i tri poraza, što će reći da bolji omjer u tom razdoblju ima jedino Đoković. Od 2020. ima 20 pobjeda i jedan poraz, a nakon što je propustio zemljanu sezonu zbog operacije ruke, čovjek je došao na travu i upisao devet pobjeda, osvojivši Stuttgart i Queens. Konstantu pokazuje i na Grand Slamovima (zadnja četiri nastupa, dva četvrtfinala, polufinale i finale). Pa ipak, od te 32 pobjede tek su dvije došle protiv top 10 igrača, i to obje protiv Karena Hačanova još 2019. Znamo i da još uvijek nije upisao top 10 pobjedu na Grand Slamu.
To će se možda već na ovom Wimbledonu promijeniti, ali je li sposoban pobijediti jednog od Dvojice, ili možda obojicu? Radi se o tome da Berrettini ima neke nedostatke u igri koje mu je protiv Đokovića i Nadala teško sakriti; pričamo o tome da je previše ovisan o serve +1 i da upada u probleme kad naiđe na elitnog reternera. Doduše, imao je neke svoje šanse u prošlogodišnjem finalu… Što se tiče ždrijeba, mogao bi zakašljucati prije četvrtfinala (Mihail Kukuškin/Jenson Brooksby su mu potencijalno nezgodan matchup, iako je potonji u užasnoj formi), dok bi ga ondje mogao/trebao čekati netko iz trolista Stefanos Tsitsipas/Nick Kyrgios/Roberto Bautista Agut; ne zvuči lagano, ali protiv svakoga od njih Berrettini je, sasvim opravdano, favorit.
A na koju će se nogu dići Čilić?
Ne mogu baš objasniti zašto, ali rekao bih da će zakazati — dakle, ispasti prije mogućeg dvoboja s Nadalom u osmini finala — ali to je kao da predviđate kakvo će vrijeme biti 26. listopada ove godine… Naravno, neće se zamarati objedama jednog iskomplesiranog novinarčića i, bez obzira na pomalo neočekivani poraz u polufinalu Queensa od Filipa Krajinovića, na turnir dolazi u pozitivnom ozračju. Stvar je u tome što si ne može dopustiti oscilacije kakve je imao na zadnjih nekoliko Slamova, pogotovo ne u tom mogućem dvoboju s Nadalom. Mogao je dobiti i lakšeg suparnika u prvom kolu (Mackenzie McDonald), a mina bi u trećem kolu mogao biti i Botic van de Zandschulp.
Auger-Aliassime od Wimbledona prošle godine ima peti najbolji omjer na Grand Slamovima (16-4). U međuvremenu je, nakon osam uzastopnih poraza u finalima, osvojio svoju prvu ATP titulu, a koliko je emotivno sazrio dobro su pokazali mečevi protiv Medvjedeva na Australian Openu te još jedan triler od pet setova protiv Nadala na Roland Garrosu. Ne bi bilo čudno kad bi na svojoj najboljoj podlozi opet stigao do četvrtfinala, a možda učinio i nešto više; problem je u tome što na turnir ne dolazi u bogznakakvoj formi, a u prvom kolu ga čeka Maxim Cressy, apostol servis-voleja i čovjek protiv kojeg je u neku ruku svaki meč lutrija.
Hurkacz, Tsitsipas i ostali
Veliki rezultat mogao bi napraviti i Hubert Hurkacz za kojeg, doduše, vrijede slične opaske kao i za Berrettinija. Respekt za rezultate koje u zadnje vrijeme postiže, ali ako uopće dođe do polufinala, može li, kad se krenu vraćati servisi koji se protiv nekih drugih igrača ne bi vraćali, parirati Đokoviću? Jako, jako teško. Druga stvar je što već u prvom kolu ima nelakog suparnika (Alejandro Davidovich Fokina), dok bi ga u trećem mogao čekati Adrian Mannarino, čovjek koji zbog svojih ravnih, dubokih te često polumrtvih loptica predstavlja nezgodnog suparnika za gotovo svakog igrača na travi te koji ga je, uostalom, pomeo na ovogodišnjem Australian Openu. Prođe li to, stvari mu se do polufinala dosta lijepo otvaraju.
Što reći o nesretnom Tsitsipasu koji je jučer, eto, osvojio svoj prvi naslov na travi, pa je sad valjda sve u redu?
Da skratim priču, Tsitsipas je čovjek koji igra stvarno puno previše tenisa, zbog čega je u konačnici krajem prošle godine završio na operaciji lakta, samo da bi ove sezone već sakupio 53 meča, daleko najviše od svih. Svaka čast, da, ima najviše pobjeda u sezoni, osvojio je Masters u Monte Carlu, uzeo je sad i taj prvi turnir na travi, ali je li u konačnici bolji igrač nego u ovo doba lani? Sudeći po reternu i bekendu koji i dalje redovito pucaju pod pritiskom, ponajprije na brzim podlogama na kojima taj nedostatak ne može kamuflirati izvlačenjem na forhend, ne može se reći da jest. Ne bi onda bilo čudno da izvisi još u trećem kolu od Kyrgiosa, čija je mušterija, a ni dalje mu neće biti lako. Doduše, neće mu odmoći to što se ovog puta od njega ne očekuje previše.
Kad smo već spomenuli Kyrgiosa, treba reći da dolazi u solidnoj formi i da… pa, zapravo ne znamo što to znači. Kyrgios je u dijelu javnosti zbog svog talenta precijenjen igrač, iako je istina da ga nitko ne voli vidjeti s druge strane mreže. O njemu se stalno priča u kontekstu iznenađenja, iako je na GS-ovima upisao tek dva četvrtfinala; moguće je da će se opet dogoditi, moguće je i da će nekako probiti tu granicu, ali poanta je u tome da nije stvorio naviku pobjeđivanja u velikim mečevima na Grand Slamovima i to je onda problem. Za razliku od mečeva na dva dobivena seta, protiv top 10 igrača na GS-ovima ima dvije pobjede i 14 poraza. Bili su to često stvarno jaki suparnici, ali zbog načina na koji pristupa tenisu — a što je, naravno, njegov legitimni izbor koji se u jednu ruku čak i može razumjeti — Kyrgios je stvorio gubitnički mentalitet.
To, naravno, ne vrijedi za Andyja Murrayja koji ga je, usput budi rečeno, četiri puta pobjeđivao na Slamu i koji ga je dobio prije dva tjedna u polufinalu Stuttgarta; Murray polako pronalazi najbolju verziju sebe još od naslova u Antwerpenu iz 2019. Apsolutno sve je podredio ovom dijelu sezone i ne bi bilo iznenađenje kad bi došao do četvrtfinala; ondje bi ga mogao čekati Đoković.
A Bautista Agut, Taylor Fritz, Frances Tiafoe, Oscar Otte i Mannarino? Što zbog dobre forme i igre na travi, što zbog blagonaklonog ždrijeba ili zbog kombinacije tih dvaju faktora, daleko bi mogli otići i netko od njih. Naravno, vjerojatno će na kraju isplivati netko drugi, a zašto neke od igrača iz top 20 ešalona nismo uopće spomenuli, zaključite sami.
Uostalom, nemojmo se lagati; jako puno toga pitat će se Đokovića i Nadala. I što se mene tiče, volio bih da za dva tjedna na tu svetu travu na centralnom terenu izađu upravo ta dvojica.
