Još tamo od početka 2000-ih, kada je započela moderna era u NBA ligi, vrhuška asocijacije radi sve kako bi igru učinila zabavnijom igračima i navijačima i tako svoj proizvod što bolje plasirala na tržište. Postoji li bolji način za to od protežiranja napada nauštrb obrane? Kada je liga 2001. uvela pravilo o defenzivne tri sekunde, a potom 2004. u potpunosti ukinula hand checking, nije samo napravila odmak od prijašnje ere i redizajnirala svoj proizvod, nego je i promijenila igru. Postala je dinamičnija, protočnija, s manje izolacijskih napada i većom ulogom bekova koji su dominirali na lopti i pumpali tempo. Na sve to se zadnjih godina naslonio i analitički aspekt s favoriziranjem trica te nova generacija igrača koji, bez obzira na poziciju, mogu driblati, šutnuti i asistirati, pa su obrane postale još rastegnutije i ranjivije.
Zato se često u komentarima može pročitati kako se obrana u današnjem NBA-u niti ne igra. Ipak, prije svega se svakako treba zapitati koliko se uopće i može igrati ako joj stalno rade o glavi. O ofenzivnoj rapsodiji i tome kako u NBA-u ne mogu falit pisali smo još 2018., a priča se nastavila u idućim sezonama. Deset najboljih napada u povijesti NBA lige, gledajući ofenzivni rejting, pripadaju periodu od 2018. do 2021. Od tih 10, čak sedam ih je ostvareno u prošloj sezoni. U 2015. je prosječni ofenzivni rejting na razini lige iznosio 105 postignutih poena na 100 posjeda; šest godina poslije popeo se na 112 poena na 100 posjeda. Ligaški proizvod, redizajniran na početku milenija, zablistao je 20 godina kasnije u svom punom sjaju.
Sve do ove sezone, ili se barem tako čini. Jedna od glavnih priča s početka nove NBA sezone je pad napadačke učinkovitosti kod momčadi, ali i kod igrača. Što se to dogodilo da je obrana izišla iz podređenog položaja u odnosu na napad? Tko je ukrao moći igračima? Kako je moguće da dojučerašnji strojevi za štancanje poena trenutno izgledaju kao zahrđale olupine pred otpis?
Brojke nam jasno pokazuju razliku u šuterskim brojkama između ove i prošle sezone.
Postotci sami po sebi možda nisu u tako drastičnom padu, ali su opet dovoljni da se prosječni napadački rejting u ligi sroza za više od pet poena na 100 posjeda. Usporedbe radi, trenutno najbolji napad lige imaju 76ersi koji zabijaju 114,2 poena na 100 posjeda. Lani bi taj učinak bio dovoljan tek za sedmi napad u ligi i bio daleko od 118,8, koliko je zabijao Jazzov napad, prvi u ligi.
Pad individualnih učinaka u odnosu na prošlu sezonu još je izraženiji nego timski. Uzmemo li u obzir 10 najboljih strijelaca lige iz prošle sezone (minus Kyrie Irving i Zion Williamson, koji još nisu nastupili u ovoj sezoni) saznajemo da samo Kevin Durant zabija prosječno više poena nego lani, dok je kod većine ostalih zabilježen pad i u šutu iz igre i šutu za tricu. Luka Dončić je s 27,7 poena lani pao na 24,9 poena ove sezone. Damian Lillard s 28,8 na 18,5. Bradley Beal s 31,3 na 24,2. Doduše, treba odmah reći da su na listu uskočila neka nova lica poput Jaa Moranta, Paula Georgea, DeMara DeRozana i Jaylena Browna, ali je ipak simptomatično da su se neki ovoliko srozali kao strijelci.
Suci na osvetničkoj misiji
U pokušaju objašnjenja ovog fenomena s početka sezone većina će odmah potegnuti argument promjene pravila oko faulova na šutu, i to je dobar početak diskusije.
Liga je nakon dva desetljeća, eto, prvi put napravila nešto u korist obrane i, eto, benefiti su odmah vidljivi. Ovog su ljeta suci dobili naputke da penaliziraju neprirodne kretnje kod napadača ili šutera koje za cilj imaju iznuditi ili odglumiti slobodna bacanja. Neprirodnim kretnjama, kao što je objašnjeno ovdje, u ovom slučaju smatraju se skok-šutovi s tijelom usmjerenim prema naprijed i prema tijelu obrambenog igrača, ulasci u putanju kod driblinga, istureni položaj nogu prema obrambenom igraču na skok-šutu te hvatanje ruke obrambenog igrača rukom kojom napadač ne kontrolira loptu.
Svaka revolucija ima svoju reakciju. Reakcija na pace and space revoluciju bi, po svemu sudeći, trebala biti switch obrana
Sve do jučer ovo su bila jaka oružja nekih od najboljih strijelaca lige među kojima je prednjačio James Harden, ali nisu zaostajali ni Lillard, Dončić, Trae Young i Steph Curry. I nećemo se lagati, koliko god se ponekad divili kako uvijek na istu fintu dignu obranu i čuvara, bilo je iritantno, produživalo je vrijeme trajanja utakmice i jednostavno nije bilo fer. Zato je cjelokupna NBA javnost, uključujući i trenere i igrače, s oduševljenjem dočekala uvođenje novih pravila kojima se takvi potezi kažnjavaju faulom u napadu.
S promjenom su, pored obrambenih specijalista, najviše zadovoljni sami suci, koji na početku sezone izgledaju kao ljudi na mini-osvetničkoj misiji. Zbog niza zadnjih godina u kojima su morali štititi napadače, pri čemu su im oni prodavali fore da iznude dva ili tri bacanja, suci danas na očigledne prekršaje znaju progutati zviždaljku i ne oglasiti se. Ukratko, ako iz večeri u večer gledate utakmice, teško je ne primijetiti da je igra postala čvršća, da je dopušteno više čupanja, udaranja, potezanja i da na prodorima često ima više hand checkinga nego kad su ga onomad demonstrirali Mookie Blaylock i Scottie Pippen.
Tako su ponajbolji strijelci lige ostali bez besplatnih poena s linije. Young ih je lani izvodio 8,7 po utakmici, a danas izvodi 5,8. Lillard je sa 7,2 pao na 3,4. Dončić sa 7,1 na 5,1. Budući da je najboljim scorerima postalo teže doći do poena, sve što je uslijedilo je domino-efekt koji se osjetio na timskim ofenzivnim rejtinzima. Najveći potrošači šutiraju lošije. Ostali su bez slobodnih bacanja koja su i dalje najefikasniji šutovi. Obzirom da je obrambenim igračima dopušteno više nego ranije, scoreri teže stvaraju prednost, uzimaju teže šutove i teže kreiraju drugima. Sve to je djelomično dovelo do pada napadačkih rejtinga.
Obrane evoluiraju
Još je nekoliko razloga koji bi se trebali uzeti u obzir.
Prvi je sam početak sezone u kojem se momčadi još uvijek uigravaju, igrači traže formu i pravi ritam, a treneri dobitne kombinacije s postavama i stilovima. Prelazak sa Spaldingove na Wilsonovu loptu u ovoj sezoni također, koliko god banalno zvučalo, može u nekoj mjeri utjecati na pada napadačkih učinaka. Posljednji koji je to spomenuo kao faktor u svojoj igri je George, trenutno prvi strijelac lige. Objasnio je da Wilson nema grip ni mekoću Spaldinga, a s njim su se složili i Joel Embiid i CJ McCollum.
U ovoj priči svakako ne bi trebalo smetnuti s uma ni košarkaške razloge koji se lijepo ocrtavaju na parketu. Brojne franšize koje su lani dominirale napadima u ovoj sezoni prolaze kroz nekakva interna previranja. Dallas, koji je s Rickom Carlisleom imao astronomske napadačke učinke, trenutno je 23. napad lige i Dončić zbog nove filozofije trenera Jasona Kidda ne izgleda tako ubojito kao prije. Denver, koji je lani bio šesti napad u ligi, trenutno je 24. jer nitko osim Nikole Jokića ne može zabiti šut. Bucksi su lani imali peti napad, ove godine su 18. jer ih ozljede ubijaju. Netsi bez Irvinga ipak više nisu tako posebni. Blazersi su lani bili drugi napad u ligi, ove godine su deveti, ali zabijaju gotovo sedam poena manje na 100 posjeda iz razloga sličnim onima koji su spomenuti kod Dallasa.
Faktor obrana koje godinama evoluiraju kako bi stigle pratiti ritam koji je nabio napad također ne treba zanemariti. Svaka revolucija ima svoju reakciju. Reakcija na pace and space revoluciju bi, po svemu sudeći, trebala biti switch obrana koja se igra više nego ikad. S obzirom na to kako napadi danas olako stvaraju višak i prednost, switch koji to poništava je postao dominantna defenzivna taktika koja provocira manje efikasnu izolacijsku košarku i ne da kreatorima prostor za slash and kick.
Također, vidimo da su treneri postali vrlo fleksibilni s miksanjem obrana. Iako svaki ima baznu obranu, sve više ih se odlučuje iz večeri u večer mijenjati tip obrane pick and rolla. Osim na preuzimanje, sve više ekipa igra s iskakanjem na igrača s loptom ili izlaze u razinu bloka. Tom Thibodeau je dosta vremena ovog ljeta proučavao europske trendove, pa su Knicksi u svoj repertoar ubacili dosta takozvane next obrane koja će, samo gledajte, uskoro zasigurno dobiti još poklonika. Jokić (?!) je na pragu i nekakve defenzivne avangarde, pa ga se često može vidjeti kako iz posjeda u posjed mijenja način na koji brani suparnički pick. Uglavnom, obrane su aktivne i ne spavaju, nego se, kao i napadi, razvijaju.
Posebnost prošle sezone
Što god od svega ovoga uzrokovalo pad ofenzivne produktivnosti tu je još jedan važan detalj, a to je uzorak.
Iza nas je tek 10 posto odigranih utakmica. Seth Partnow, nekadašnji zaposlenik Bucksa u njihovu analitičkom odjelu, a danas kolumnist The Athletica, u svojoj je posljednjoj kolumni imao vrlo zanimljivu opservaciju na ovu temu. Usporedio je prijašnje sezone na uzorku od 10 posto odigranih utakmica s ovom i došao do zaključka da je s ofenzivnim rejtingom zapravo sve okej.
Čekaj, kako okej ako brojke sugeriraju drugačije? Pa prema Partnowu je prosječni ofenzivni rejting lige otprilike na istoj razini kao što je bio 2019. u ovo vrijeme, a malo bolji nego 2016. i 2017. Ono što je sporno u cijeloj priči je prošla sezona, kada je napadački rejting bio bolji nego svih prijašnjih godina. Već smo rekli da je prošla sezona iznjedrila čak sedam od 10 najboljih napada u povijesti. Bila je to specifična godina u brojnim pogledima zbog pandemije koronavirusa, ali ostaje zapisano da je to ipak zlatna godina za NBA napade i šuterske postotke. Zbog toga nije fer ovu standardnu sezonu uspoređivati s prošlom, koja strši kao iznimka.
U svakom slučaju, s početkom nove sezone svi mogu biti zadovoljni. Nostalgičari s macho spikama jer se vratila malo čvršća obrana. Prosječni fanovi jer se više ne nerviraju toliko oko odglumljenih ili iznuđenih penala. Hardcore fanovi jer mogu promatrati zanimljive defenzivne trendove koji se događaju u ligi. Za potpuni dojam još moramo vidjeti može li napad krenuti u novu ofenzivu. Odnosno, je li ovo samo prolazna faza bazirana na sitnom uzorku ili pravilo koje će napade natjerati na novu evolucijsku etapu?
