Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Phoenix: Tankiranje u pustinji

Sunsi, namjerno gubljenje i zašto su u NBA-u neki jednakiji od drugih

Zadnja izmjena: 20. ožujka 2018. Profimedia

Regularni dio NBA sezone bliži se kraju. Neki će reći – napokon, pa da konačno krenemo na prave stvari. Ali prije nego doznamo tko će dobiti rat, trebaju se odigrati još neke bitke.

U gornjem domu, osim borbi s ozljedama, odvija se i utrka za prednost domaćeg parketa. Tko je imao sreće ostati u komadu i sačuvati roster, može brusiti posebne detalje u svojoj igri. Sredinu ljestvice puni gomila podjednako dobrih (ili loših?) momčadi koje hvataju posljednji zalet za playoff i produženje sezone.

A na dnu, u rezultatskom podrumu NBA lige, ekipe se natječu koja će izgubiti više utakmica.

Više poraza znači i veće šanse za bolju draft poziciju. Viši pick na draftu je i veći zalog za budućnost, jer u ekipama tinja nada da mogu odabrati franšiznog igrača koji će okrenuti franšizu za 180 stupnjeva i izvesti je na pravi put. Sve to zajedno je proces koji se kolokvijalno naziva ‘tankiranje’.

Spomenite tankiranje pravovjernom neutralnom NBA fanu i postoji dobra šansa da će dotični dobiti shizofreniju, reumu ili Touretteov sindrom. Takvi smatraju da se utakmice igraju zbog pobjeda i navijača koji ne žele gledati utakmicu čiji se ishod već unaprijed zna. Spremno će vam podastrijeti Sacramento Kingse koji godinama na lutriji pogađaju ‘u ništa’ i Charlotte Bobcatse koji su u ono vrijeme s omjerom 7-59 umjesto s Anthonyjem Davisom završili s Michaelom Kidd-Gilchristom. Na kraju će za sve optužiti Sama Hinkieja, bivšeg GM-a Philadelphija 76ersa, koji je pokrenuo trend tankiranja 2013. u procesu znanom i kao ‘The Process‘. Rezultate Hinkiejeva zlodjela ili umjetničkog djela, ovisno pripadate li pravovjernima ili hereticima, procijenite sami.

Hinkie ipak nije prvi počeo s tankiranjem.  On ga je samo radikalizirao. Kroničari NBA lige se slažu kako su prvo tankiranje izveli Houston Rocketsi 1983./84., kada su sezonu otvorili s omjerom 20-26, da bi do kraja uzeli još samo devet pobjeda. Tada se bacao novčić da se odredi tko će dobiti prvi pick, a u igri su sudjelovale dvije najlošije ekipe iz konferencija. U ovom slučaju Houston i Indiana Pacersi, koji su pick dugovali Portland Trail Blazersima. Novčić je sretno pao na Houstonovu stranu. Izbor je bio između Hakeema Olajuwona, Sama Bowieja i Michaela Jordana. Rocketsi su odabrali Hakeema, a ostalo je povijest.

Ako NBA doista želi ublažiti proces namjernog gubljenja utakmica, onda bi reformu trebala usmjeriti na drugu adresu, a to je – kolektivni ugovor

Kasnije je bilo još sličnih primjera tankiranja koji su završili više ili manje uspješno. Važno je naglasiti da se liga od najranijih začetaka tankiranja protiv njega borila reformama draft lutrije. Danas je još uvijek na snazi pravilo da ekipa s najlošijim omjerom u ligi ima najveće šanse dobiti prvi pick – 25 posto šansi. Sljedeća iza nje 19,9 posto, zatim 15,6 posto, itd. Za draft 2019. već vrijede neka druga pravila (o čemu nešto više kasnije) tako da rezultatski najlošije momčadi za predstojeći draft posljednji put koriste benefite postojećeg lottery pravilnika.

U ovom momentu je u ligi osam momčadi koje žele dosegnuti dno, a najveće šanse za prvi pick uz Memphis Grizzliese imaju Phoenix Sunsi. Između njih će se do kraja sezone voditi bespoštedna bitka tko je u stanju izgubiti više utakmica. O situaciji u Memphisu sam pisao ne tako davno pa ću zato na primjeru Sunsa prikazati kako izgleda jedno tankiranje i koje sve priče mogu stajati u pozadini. Kao i uvijek kada je NBA u pitanju, stvari nisu samo crno-bijele.

Povijesni kontekst

Sunsi su prestali biti rezultatski relevantni 2010., kada je generacija predvođena najubojitijom pick and roll kombinacijom lige – Steve Nash i Amar’e Stoudemire – izgubila finale konferencije protiv Lakersa, kasnijih šampiona. Izgubljeno finale označilo je početak njihova kraja. Uslijedile su dvije mediokritetske sezone s omjerima 40-42 i 33-33 u kojima ekipa nije izborila ni playoff. Nakon izgubljenog finala Stoudemire je napustio Phoenix i otišao u Knickse, Nash je počeo pokazivati ozbiljne simptome starenja, a na rosteru nije bilo nikoga da zamijeni njihovu produkciju.

Uprava, i prvenstveno vlasnik Robert Sarver nisu ni pomišljali na tankiranje. Htjeli su se graditi u hodu, kroz tradeove i potpisivanje slobodnih igrača, a da istovremeno ostanu rezultatski konkurentni. Što je posve legitiman izbor osim onda kada počneš potpisivati gomilu sumnjivih tipova i rubnih NBA igrača, što se Sunsima i dogodilo. Potpuno promašena strategija izgradnje momčadi napokon je došla na naplatu 2013., kada Sunsi konačno završavaju duboko u lutriji s omjerom 25-57. Trener Alvin Gentry je na polovici sezone dobio otkaz, a na kraju sezone i GM Lance Blanks također odlazi.

Sarver je potražio svježu krv i nove ljude koji mogu popraviti njegovu omiljenu igračku. Gentryja je zamijenio Jeff Hornacek, Blanksa mladi Ryan McDonough, koji je do tada asistirao Dannyju Aingeu u GM poslovima u Bostonu. Na ljeto je povučen jedan dobar potez, iz Clippersa je doveden Eric Bledsoe. S njim, te Goranom Dragićem, Channingom Fryeom, P.J. Tuckerom i braćom Morris, Hornacek uspijeva udovoljiti Sarveru i momčad dovodi na rub doigravanja uz vrlo dojmljivu igru u formaciji s dvojicom razigravača – Dragićem i Bledsoeom. U playoff ipak nisu ušli, usprkos omjeru 48-34, ali su barem pokazali da ova jezgra uz par pojačanja eventualno može biti stabilan playoff faktor.

Nažalost po Sunse, nije se dogodilo. Doduše, potpisali su Isaiaha Thomasa kao slobodnog igrača i tako Hornaceku dali i trećeg playa, produžili su ugovore s braćom Morris i Bledsoeom, ali momčad je podbacila u odnosu na sezonu ranije. Jednostavno je puklo u svlačionici kod trojice organizatora igre, jer je svaki smatrao da mora igrati više. Na kraju je Dragić tražio trade i odlazi u Miami, a po završetku  sezone i Thomas odlazi u Boston. Uskoro su iz Sunsa otišli i svi igrači iz Hornacekove  ’48-34′ ekipe, uključujući i njega. Dvije nove mediokritetske sezone, dakle, Sunsima nisu donijele ništa dobro na rezultatskom planu, ali zato jesu Devina Bookera, potencijalnog franšiznog talenta. Zadnje dvije sezone (tri, ako uključimo i ovu) Phoenix je duboko u lutriji. Prigrlili su tankiranje kao dominantnu strategiju izgradnje momčadi i nakrcali se mladim igračima koji se tek trebaju naučiti pobjeđivati.

Vlasnik škrtica i malo tržište

U kontekstu Sunsa, a nastavno na prethodnu priču, važno je napomenuti dvije stvari.

Prvo, Phoenix kao franšiza, a i sam grad, nije baš privlačan slobodnim igračima. Usprkos tome što baštine bogatu tradiciju profesionalne i koledž košarke, velike NBA zvijezde ih ipak izbjegavaju. Ne samo njih. To je prokletstvo svih takozvanih small i mid marketa za koje velike zvijezde ne žele ni čuti kada dođe srpanj i krene potpisivanje slobodnih igrača. Osim Phoenixa, u tu skupinu spadaju i još neke ekipe poput Magica, Hawksa, Grizzliesa, Trail Blazersa, Jazza, itd. Pokušajte se sjetiti jedne velike zvijezde koja je zadnjih godina potpisala za jednu od ovih momčadi.

Jedini načini da se takve ekipe dokopaju superstar, ili barem All-Star igrača, su preko drafta, ili putem tradea, što poprilično otežava život. Sunsi su već nekoliko puta maštali o potpisivanju velikih igrača. Spominjali su se u kombinacijama za LeBrona Jamesa, Chrisa Bosha i Carmela Anthonyja, a najsvježiji primjer je neuspješni lov na LaMarcusa Aldridgea 2015. kada se ovaj odlučio ipak za Spurse, zanemarujući Phoenixov trud da pripremi teren za njega potpisivanjem Tysona Chandlera, čiji im je ogromni ugovor još uvijek u financijskim knjigama.

Kada do superstar klase ne možeš doći putem free agencyja, a u zadnjih osam godina ti je dvaput propao pokušaj izgradnje u hodu po uzoru na Houston Rocketse, onda ti ne preostaje doista ništa drugo nego okrenuti se tankiranju i nadi da ćeš dobiti na lotu.

A za pokrenuti tankiranje treba ti pak suglasnost vlasnika, i tu dolazimo do druge stvari. Robert Sarver je jedan od najomraženijih vlasnika u NBA ligi, a ESPN ga je 2016. proglasio i najgorim, skupa sa Sunsima. Franšizu je kupio 2004. za 401 milijun dolara, a vlasnik je i španjolskog nogometnog trećeligaša Mallorce. Navijači ovog bankara mrze jer je škrtac i cijepljen od bilo kakvog osjećaja za košarku. Zbog njegove škrtosti iz ekipe su odlazili talentirani igrači poput Joea Johnsona i Shawna Mariona, kojima nije htio produžiti ugovore zbog straha od poreza; on je izdavao direktive GM-ovima da rasprodaju pickove za cash consideration, on (i Steve Kerr) su doveli Shaqa O’Neala Mikeu D’Antoniju, što je potez ravan tome da Lidiju Bačić dovedete na Punk Rock Holiday.

Po svim ovim potezima dosta je sličan vjerojatno drugom najomraženijem vlasniku lige – Jerryju Reinsdorfu, vlasniku Bullsa. Obojici možemo potražiti djelomično opravdanje za postupke u činjenici da žive od svojih NBA franšiza i nemaju drugih velikih biznisa. Zato škrtare, sitničare te bježe od tankiranja i lutrije kao vrag od tamjana. Playoff je za njih sveti cilj, jer dodatne utakmice u travnju i eventualno u svibnju znače i dodatnu lovu od sponzora i TV prava koja direktno ide njima u džepove. Zato je, recimo, Sarver u zadnjih osam godina dvaput odbio srušiti ekipu i iz temelja graditi novu. Pokazalo se to lošom odlukom.

Klasični tankerski potezi

Sa svim tim na umu, evo nas tako u 2018., u kojoj za pronaći Sunse na NBA tablici morate dobro spustiti pogled prema dolje. Imaju najgori omjer lige (19-52) te debelo najgoru obranu i napad lige. Trenutno su u nizu od osam poraza zaredom. Zadnji su put pobijedili posljednjeg dana veljače i to ‘tankersku’ konkurenciju iz Memphisa. Do te pobjede imali su čak 10 poraza u nizu. Pogled na njihov raspored do kraja sezone otkriva da će u ovih nešto manje od mjesec dana upisati vjerojatno još samo jednu ili dvije pobjede. McDonough, njihov GM, i dalje tvrdi da momčad ne tankira, nego da je stavila naglasak na razvoj mladih igrača. Ajde, barem je promišljeniji od Marka Cubana, koji je izjavio kako je tankiranje najbolja opcija za Dallas do kraja sezone, pa ga je liga opalila po džepu.

Može McDonough pričati što želi, Sunsi su ipak definicija ‘tankera’.

U napadu nemaju apsolutno nikakvu strukturu. Klasična su mlada revolveraška banda koja trči kad god može (treći najbrži tempo lige) i svoj napadački učinak stavlja u ruke Bookera, glavnog igrača momčadi i jedinog igrača na rosteru za kojeg se može staviti ruka u vatru da će u godinama koje slijede biti All-Star igrač. Booker je fantastičan šuter s prosjekom od 25 poena po utakmici, čisti strijelac koji se sve bolje snalazi i u organizaciji igre. A tek mu je 21 godina.

Obrana je povijesno loša. Prima čak 113 poena na 100 posjeda i pri dnu je u apsolutno svakoj obrambenoj kategoriji – obrani trice, zaštiti reketa, obrani tranzicije. Na rosteru imaju nekoliko potencijalno dobrih defenzivaca poput Elfrida Paytona, Josha Jacksona, pa čak i Dragana Bendera, tu je i iskusni Tyson Chandler, ali jednostavno su još uvijek nezreli za bilo kakav ozbiljniji pristup prljavom poslu što nam potvrđuje i ovaj primjer njihove ‘obrane’:

Najveći neprijatelj ovoj momčadi su godine. Nitko osim Bookera i možda T.J. Warrena još nije pokazao da može igrati ozbiljnu košarku. Jackson, Bender, Marquese Chriss tek se razvijaju kao igrači i uče kako igrati profesionalnu košarku u najboljoj košarkaškoj ligi na svijetu. Jacksonu je 21, Bender tek navršava 21., baš kao i Chriss. Samo su Lakersi po prosjeku godina mlađi od Sunsa.

Chandler, Jared Dudley i Brandon Knight kvare prosjek, ali nisu ni korisni veterani koji će olakšati odrastanje klincima. Od Chandlera i Dudleyja su ostala samo imena, dok je Knight cijelu sezonu ozlijeđen. Par veterana koji mogu igrati košarku i znaju igrati na rezultat pomoglo bi Sunsima. Lakersi to imaju u Brooku Lopezu, Kentaviousu Caldwell-Popeu i Isaiahu Thomasu. E, ali onda Sunsi ne bi mogli tankirati, a to im je trenutno potrebnije.

Navijače ne zanima dugoročna strategija

Booker, Warren, Bender, Jackson, Chriss inače je ta jezgra od koje se očekuje da Sunse izvede iz rezultatske rupe u koju su upali. Slaže se s tim i McDonough: „To je budućnost naše momčadi. To je jezgra za koju se nadam da će potrajati 10 godina“.

Tom jezgrom mora netko i upravljati. Trenutno je za kormilom Jay Triano koji je naslijedio na početku sezone otpuštenog Earla Watsona. Ni jedan ni drugi se nisu baš iskazali na svojoj dužnosti, iako treba biti blag prema njima. Ni puno veći stručnjaci ne bi iz ove ekipe izvukli puno više. Navodno Triano ima i dobre šanse ostati kao trajno rješenje, što me uopće ne bi iznenadilo. Iznenadilo bi me kada bi škrtac Sarver posegnuo u svoj džep i platio, recimo, Davida Fizdalea – koji bi bio odlično rješenje za ovu mladu momčad.

Sunsi još uvijek nikoga od udarnih igrača nisu poslali na prijevremeni odmor kao što su lani, mjesec dana prije kraja sezone, na led stavili Bledsoea i Chandlera. Booker u svim ovim porazima igra dosta minuta, a nemaju ni ovogodišnjeg ‘tankerskog’ trenda, odnosno kombiniranja sumnjivih postava kao, recimo, Memphis. Grizliji redovito na parket bacaju postave s trojicom klasičnih visokih igrača koje ne mogu ništa zabiti i tako pridonose silnim porazima. Ili Dallas, koji u gustim završnicama utakmica ostavlja Dirka Nowitzkog na klupi. Sunsi ne kalkuliraju toliko. Oni su jednostavno samo loši, toliko loši i mladi da im ne trebaju takve smicalice i trikovi da bi izveli tankiranje.

Ali zato se nisu pojačali tijekom trade deadlinea, što je još jedan znak tankiranja. Istina, doveli su Elfrida Paytona kao potencijalno rješenje za budućnost na jedinici, ali od ranije su se riješili Bledsoea tradeom u Buckse, a onda i Grega Monroea kojeg su otpustili. Taj prostor na rosteru odlučili su iskoristiti na testiranje različitih anonimusa i G-League tipova poput Shaquillea Harrisona, Danuela Housea, Davona Reeda i Aleca Petersa. Poznato išta? Ni meni.

Phoenixu je ovo već osma sezona u kojoj će njihovi navijači propustiti playoff užitke u Talking Stick Resort Areni. Preveliki je to vremenski interval za grad koji ima odličnu košarkašku publiku i koji, rekao sam, ima odličnu košarkašku tradiciju iako Sunsi nikada nisu uzeli titulu. Navijačima koji pamte Kevina Johnsona, Charlesa Barkleyja, Hornaceka, Dana Majerlea, Toma Chambersa, pa onda i eru ‘7 seconds or less‘ Sunsa ovo sve sigurno jako teško pada. Osjeti se to i po popunjenosti dvorane i prosječnom broju gledatelja po utakmici. Phoenix je u tom segmentu pri samom dnu.

I tu onda opet dolazimo do odnosa navijača prema tankiranju, koji je sve samo ne blagonaklon. Prosječnog fana, koji je najučestaliji tip fana, ne zanima malo tržište, free agency i dugoročna strategija. Zanima ga isključivo trenutni proizvod na terenu. Što je razumljivo, ipak je platio ulaznicu da gleda svoju momčad i uživa u svemu onome što mu takva zabava može ponuditi. U to je uključeno i pobjeđivanje, kao vrhunac zabave. Ako to izostaje, ako se rezultat unaprijed zna, ako ne igraju najbolji igrači mjesec dana pred završetak sezone, i ako će morati gledati očajnu košarku, zašto bi kupio ulaznicu? Bez navijača, posjetitelja i publike utakmice su bezvrijedne.

Reforma draft lutrije na štetu ‘malih’

Vrhuška NBA lige savršeno je svjesna toga. To je, između ostalog, bio i jedan od razloga zašto je Sam Hinkie morao odstupiti s pozicije GM-a u Sixersima. Pritisak iz samog rukovodstva lige i komesara Adama Silvera bio je velik. Poprilično nervozan je postajao i vlasnik 76ersa Josh Harris, koji je na svom džepu osjetio slabiju popunjenost dvorane na domaćim utakmicama, odlazak sponzora i ostalih dotoka novca koji su presušili za vrijeme ‘Procesa’. Liga je nedavno izdala oštro upozorenje svim ekipama koje namjeravaju tankirati, uz prijetnje da će njihovi potezi koji uništavaju integritet igre i doživljaj navijačima biti rigorozno sankcionirani.

U rujnu prošle godine rukovodstvo lige je s ciljem da smanji tankiranje odobrila i reformu draft lutrije. Rekao sam već na početku teksta da još ove sezone vrijedi pravilo da prva ekipa ima 25 posto šansi za prvim pickom. Evo kako će to izgledati u budućnosti:

Dakle, najznačajnija promjena vezana je uz šanse za dobivanje prvog picka. Umjesto dosadašnjeg pravila da ekipa s najgorim omjerom ima i najviše šansi za prvi pick, od draft lutrije za 2019. vrijedit će pravilo da čak tri ekipe s najgorim omjerima u ligi imaju podjednake šanse za prvi pick – 14 posto. Šanse za prvim izborom porast će ekipama koje u draft lutriji budu smještene od četvrtog do 14. mjesta. Prema grafici, tim ekipama rastu šanse i za dobivanjem top 3 i top 5 picka.

Liga je s ovim smanjivanjem šansi za dobivanjem prvog izbora drafta za tri najlošije ekipe u ligi htjela ublažiti i smanjiti proces namjernog gubljenja utakmica. No, je li u tome uspjela?

Ako mene pitate – nije. Možda je prerano za takve brzoplete zaključke, ali ova reforma u svojoj srži ima dva strukturalna problema koja će se teško riješiti.

Prvo, tankiranja je bilo i biti će sve dok najslabije momčadi lige preko drafta mogu doći do najtalentiranijih mladih igrača. Dok je takva situacija, ekipe će i dalje namjerno gubiti utakmice bez obzira koliko im smanjili šanse za prvim pickom. Već smo rekli, velikoj većini franšiza draft je jedina šansa da se dokopaju vrhunskog talenta u ligi i sportu u kojima individualni talent igra veću ulogu nego u bilo kojem drugom kolektivnom sportu. Smanjivanjem šansi za prvi pick ekipama s najlošijim omjerom vrh lige je upravo udario na ‘najmanje’, na small market tržišta koja teško do transcendentalnih igrača dolaze putem free agencyja, a sada im je otežan dolazak do njih i putem drafta. Liga je samo tako olako prešla preko činjenice da su neki ipak jednakiji od drugih.

Drugo, ne samo da će ekipe s malih tržišta i dalje tankirati, nego će isti proces zahvatiti i ekipe koje budu plesale između doigravanja i lutrije. Ekipama od šeste pozicije pa do 13. u lutriji, vidjeli smo na grafici, po novome rastu šanse da se dokopaju top 5 picka. Tko nam jamči da od sljedeće godine ekipe kao što su ove sezone Pistonsi, Hornetsi ili Clippersi neće procijeniti da im je pametnije zadnjih mjesec dana provesti u tankiranju nego u uzaludnoj borbi za kojom pobjedom viška? Dakle, tankiranje ne samo da će ostati kao prihvatljiva strategija za najgore momčadi lige, nego bi je vrlo lako mogle prigrliti i ove osrednje ekipe kada uđu u završnicu sezone.

Još jedna jako bitna stvar.

Ako komanda NBA lige sa Silverom na čelu doista želi ublažiti proces namjernog gubljenja utakmica, onda bi reformu trebala usmjeriti na jednu drugu adresu, a to je – kolektivni ugovor. Ako trenutno postoje neki Warriorsi, ili ranije Heat, koji isto na neki način ubijaju draž fanovima NBA lige, zašto ne bi mogli postojati neki novi Hinkiejevi Sixersi ili danas Sunsi? Mijenjajte CBA (Collective Bargaining Agreement). Onemogućite udruživanje zvijezdama, disperzirajte talent po cijeloj ligi, omogućite protočnost talenta ukidanjem rookie ugovora koji igrača može vezati na osam godina uz jednu momčad. Postavite hard cap kao u NFL-u, ukinite opciju restricted free agenta, i slično.

Učinite da neki ne mogu biti jednakiji od drugih – jer dok vlada takva podjela moći, Sunsi i ostala mala tržišta u potrazi za ekstra talentima mogu samo bacati kockicu i nadati se najboljem.