Malo je tko od Dinama očekivao da pobijedi Tottenham Hotspur usred Londona, ali modri se čak i usprkos tom porazu kući vraćaju donekle podignute glave, jer pokazali su se kao disciplinirana momčad koja se može nositi i sa suparnicima takvog kalibra. Ipak, na kraju su hrvatskom prvaku presudili individualna kvaliteta, nervoza i možda čak i pretjerana doza respekta prema suparniku. Spursi nisu pobijedili uz nekakvu napadačku raspodiju, već je Dinamo primio svoje golove na pomalo naivan način. Sve je to izgledalo sasvim rutinski, a golovi koji su pali stigli su nakon pogrešaka koje se na ovoj razini ne smiju događati.
José Mourinho Dinamu je ukazao respekt poslavši na teren kroz 90 minuta u Londonu gotovo sva svoja najjača oružja. Ipak, usprkos sigurnoj pobjedi, kontroli posjeda i dvama golovima, domaća momčad nije bila previše inovativna u napadu i to je kompliment koji ide na Dinamovu adresu.
Spurse smo već navikli gledati u nekoj varijaciji sustava 4-2-3-1 sistema koji uz dvojicu pivota pokušava uspostaviti kontrolu nad prvom fazom izgradnje napada. To nije momčad koja teži dugom posjedu niti kompliciranom pozicijskom nogometu, ali protiv Dinama je ipak praktički od samog početka utakmice uspostavila kontrolu nad loptom.
Zoran Mamić je, s druge strane, odlučio utakmici pristupiti na već dobro poznat način kroz stabilnu fazu obrane u srednjem bloku 4-1-4-1. Nažalost, nakon prvog pogotka domaćina, Dinamo se povukao na svoju polovicu i odlučio ne riskirati previše do kraja utakmice. Gledajući unatrag, to je možda bila i pogreška koja je na kraju i presudila zagrebačkoj momčadi.
Dinamo nije pokazao ambiciju za nešto više, povlačivši se sve više prema svom kaznenom prostoru kako je utakmica odmicala
Kroz veći dio utakmice Spursi su napade gradili u varijaciji 2-2, pri čemu su pivoti Tanguy Ndombele i Moussa Sissoko pokušavali probiti prvu liniju Dinamove obrane. Kad bi se jedan spustio, drugi bi obično krenuo prema naprijed i obrnuto. Taj pristup mogao se vidjeti od samog početka utakmice i Mourinho je na tome inzistirao gotovo do posljednjeg sučeva zvižduka.
U toj situaciji, pošto bi pivoti lako preopteretili samog Brunu Petkovića u prvoj liniji obrane, Dinamo je bio primoran slati još jednog čovjeka u presing, obično Lovru Majera, te tako mijenjati formaciju u 4-4-2. No, taj potez, iako na neki način nužan, otvarao je prostor koji bi Spursi potom pokušali iskoristiti.
Kaneovo spuštanje
Kombinacija između pivota otvorila je kanal prema halfspaceu na desnoj strani, ali je isto tako tu bila i opcija progresije na lijevu stranu, iza Majerovih leđa i prema Heung-min Sonu.
Dinamo je krpao rupe koliko je mogao. Petkovićev zadatak bio je držati jednog pivota u svojoj sjeni te time stoperu na lopti zatvarati kut za progresiju. Unutrašnji veznjaci u sustavu 4-1-4-1 sistemu, u ovom slučaju često Majer i Kristijan Jakić, usko bi se držali uz suparničke pivote. No, ako bi se Ndombele spustio dublje, Majer bi otišao za njim, a Sissoko odmah uskočio u taj prazan prostor iza njegovih leđa i Tottenham bi jednostavnom rotacijom zagospodario situacijom u omjeru četiri-na-dva.
Ta prva faza bila je ključni dio Tottenhamova napada jer je obično glavnim karikama omogućavala dovoljno prostora i vremena da upute opasne lopte u kazneni prostor ili barem u zadnju trećinu terena. Često je to bio baš jedan od pivota koji bi slao dijagonale s desne strane na lijevu, traživši pritom Sona koji bi sjekao s krila prema sredini igrališta.
Usprkos tome, Dinamova struktura nije previše popuštala. Arijan Ademi bio je zadužen pratiti igrače između linija te smo ga često vidjeli kako preuzima Delea Allija, koji je kao desetka imao slobodniju ulogu unutar zadnje trećine terena. U tom slučaju, i kada su putevi prema pivotima bili dobro zatvoreni, Spursi nisu imali dovoljno kreativnosti kako bi se probili prema glavnim karikama u napadu.
Upravo smo tada vidjeli kako se Harry Kane spušta skroz na svoju polovicu terena kad je to potrebno, pomaže pri stvaranju brojčane nadmoći u sredini te nakon preuzimanja posjeda sam šalje dijagonalu prema Sonu. Sličan rasplet vidjeli smo i kod prvog pogotka, iako je u tom slučaju Tottenham napokon dočekao tranzicijsku igru za koju smo znali da će biti ubojita. Ipak, Kane je bio taj koji je preuzeo loptu i onda odmah poslao dijagonalu prema svom omiljenom suigraču. Ona nije stigla do Sona, ali su Spursi nakon toga svejedno zadržali posjed u svojim nogama i onda kroz niz Dinamovih individualnih pogrešaka, pogotovo u samoj markaciji protivnika između linija, a onda i reakciji stopera, domaćin dolazi do prvog pogotka.
Nakon toga, nažalost, nismo više vidjeli mnogo od Dinama.
Kako nauditi Spursima u uzvratu
Faza obrane je bila zadovoljavajuća ostavimo po strani individualne pogreške u nekim ključnim trenucima, ali u napadu Dinamo nije pokazao mnogo. Baš naprotiv, čak i kad je pokušao držati posjed i stvoriti nešto na suparničkoj polovici, to je sve bilo plaho i s previše respekta.
Plan je bio jasan i na papiru vrlo jednostavan od samog početka: prepustiti posjed i udariti Spurse u tranziciji, odnosno poraziti ih njihovim vlastitim oružjem. No, razlog zbog kojeg to sinoć nije uspjelo — a protiv Krasnodara, primjerice, jest — u samoj je izvedbi i pristupu tom planu. Jučer nismo gledali dovoljno agresivan Dinamo niti Dinamo koji se ne boji svog suparnika. Baš kao što su Spursi spuštali Kanea duboko kako bi on potom pronalazio svoje suigrače u prostoru, pogotovo na krilima, tako je Dinamo u takvu ulogu stavio Petkovića. Cilj je bio iskoristiti njegovu odličnu sposobnost čuvanja lopte leđima okrenutih prema golu i onda upošljavanje brzonogih krilnih igrača koji su se probijali iz dubine.
No, domaća je momčad to brzo srezala u korijenu.
Mourinho je dobro odradio svoju domaću zadaću te se kroz utakmicu vidjelo koliko su Tottenhamovi igrači agresivno startali na Petkovića i pokušavali ga rušiti i faulirati čim bi se našao u posjedu lopte. Time su onemogućili Dinamovu tranziciju tako što je taj ispušni ventil u prvoj fazi kontranapada instantno ugušen.
Drugi razlog zašto je tranzicijska igra bila slaba bio je baš u samom Dinamovom pristupu. Nakon tog primljenog pogotka, Modri su se povukli na svoju polovicu igrališta — možemo pretpostaviti da je to bilo planski jer su time pokušali deficit održati na minimumu. Nažalost, Spursi su najopasniji upravo kada im se dopusti tolika sloboda da počnu bombardirati šesnaesterac velikim brojem dugih lopti i nabačaja. Sama brojka od 31 ubačaja u kazneni prostor dovoljno govori o takvom pristupu.
S druge strane, vjerojatno i najbolja prilika Modrih na utakmici bila je ona u 60. minuti kada je Luka Ivanušec odličnom loptom uposlio Petkovića, ali ovaj je neprecizno šutirao. Pa ipak, ta sekvenca i jest formula po kojoj Dinamo može nauditi Tottenhamu u uzvratu, agresivno postavljen srednji blok koji može brzo izbaciti krila poput Ivanušeca ili Mislava Oršića u prazni prostor iza suparničke zadnje linije. Sinoć se toga nismo nagledali, iako je bilo nekoliko situacija u kojima bi Ivanušec ulazio u halfspace, a Stefan Ristovski pritom dojurio iz drugog plana.
Dinamo nije pokazao ambiciju za nešto više, povlačivši se sve više prema svom kaznenom prostoru kako je utakmica odmicala. Taj potez donio je kompaktnost u prvoj trećini, ali je s druge strane otežavao prijelaz iz obrane u napad baš zbog toga što su igrači bili postavljeni preduboko da bi se ta tranzicija pretvorila u nešto opasno po Spurse. Jedno je respektirati suparnika, ali u potpunosti mu prepustiti konce kada on to svojom igrom nije zaslužio nešto posve drugo. U Maksimiru će Dinamo morati pokazati mnogo više.
