Talijan je, uostalom, tema o kojoj ćemo još zasigurno nebrojeno puta pisati. Mogao bih sada valjda biti suzdržan i promišljen — ne pisati o budućnosti pod prevelikim dojmom sadašnjeg trenutka — ali postoji li nešto što može zaustaviti ovog momka na putu da postane serijski šampion? Sinner je inače sve do prije nekoliko mjeseci slovio za igrača koji voli puknuti kad je gusto, a već danas na slavljeničkoj press konferenciji izjavljuje da “voli plesati u oluji pritiska”. U tom je smislu možda indikativno i to što je i meč protiv Novaka Đokovića i jučerašnji meč protiv Medvjedeva zaključio s brutalnim forhend winnerom; ovaj jučer išao je 166 kilometara na sat…

Zlobnici će reći da mu jedna od prepreka u toj budućnosti svakako neće biti nesretni Medvjedev. Dotični je jučer izgubio svoje peto Grand Slam finale — drugo nakon što je vodio 2-0 u setovima, što nikad nikom nije uspjelo — i bilo bi zapravo možda opet očekivano, pogotovo od mene, ovaj tekst obojati empatijom i sažaljenjem. Bila je to uistinu neka prva emocija nakon finala, ali kome to zapravo treba nakon svega?

Bio je, dakle, blizu, ali nije uspio, a pitanje je i hoće li ikad uspjeti. Jedini je problem u tome što takva perspektiva negira činjenicu da je Medo već odavno uspio

Ono što hoću reći je to da Medo stvarno ima razloga biti ponosan na sebe. Ne samo zato što se na ovom turniru uglavnom držao dogovora sa samim sobom — a i to mu stvarno može donijeti još dva-tri posto — već zato što mu cijela njegova karijera treba biti na ponos. Šteta je samo što to neka šira javnost, ili možda mainstream, nikad neće shvatiti. Zašto neće? Jedan dio odgovora vjerojatno leži negdje drugdje, ali jedan se dio zasigurno krije u tom njegovu stilu igre koji nije po ukusu onoga što se valjda smatra poželjnim. Medo je taraba, lopatar, šeprtlja, kako vam draže; on pobjeđuje na ružan način i očito je to nešto što ljude ne očarava. Može se to možda i razumjeti, ali šteta je što im zbog toga promiče jedna vrlo važna stvar.

Mnogi su mislili da zbog te svoje nekonvencionalne tehnike Medvjedev neće postati profesionalni tenisač. Realno, da ste se htjeli okladiti na to dok mu je bilo 10-11 godina vjerojatno bi vas samo pogled na (mali) dobitak odgovorio od toga. Mnogi su onda kasnije mislili i da nema šanse biti top 20 igrač, a o tome da će na kraju osvojiti Grand Slam — i igrati još pet finala — da i ne pričamo. Zapravo je cijela njegova karijera sagrađena unatoč premisi “ne možeš”.

Na gornjoj granici

Mnogi su, primjerice, mislili i da ne može igrati na zemlji, pa je prošle sezone osvojio Masters u Rimu. One pak koji će sad spomenuti prvo kolo Roland Garrosa ne želim uopće uzeti za ozbiljno… Mnogi su, primjerice, mislili i da ne može pobijediti Carlosa Alcaraza na lanjskom US Openu; mnogi su, uključujući i mene, mislili i da ne može okrenuti Zvereva prije tri dana. Mnogi su onda mislili da ne može igrati drop shot kao što ga je igrao u tom meču. Mnogi su onda mislili i da nema puno šansi u finalu protiv Sinnera.

Primjerice, od četiriju Eurosportovih stručnih komentatora, njih dvoje su rekli da Sinner dobiva u tri, a drugih dvoje u četiri seta. Mnogi su onda mislili, uključujući sad i mene, da ne može biti agresivan kao što je to jučer bio. Mnogi su mislili da ne može igrati tako kao što je jučer igrao na mreži, a mnogi su mislili i da ne može stajati bliže i biti tako agresivan na reternu (i prve i druge serve). Nikome onda nije padalo na pamet i da će de facto razbiti Sinnera u prva dva seta, a taman kad su pomislili da bi mogao pobijediti, Medo ih je odlučio zajebati.

“Sad sanjam više nego ikad, vjerojatno ne danas, ali generalno u životu”, rekao je na press konferenciji poslije meča, referirajući se na izjavu poslije onog traumatičnog poraza od Rafaela Nadala prije dvije godine, kad je (vruć i razočaran) izjavio da je klinac u njemu prestao sanjati. “Ali rekao bih da to više nije klinac koji sanja. To sam sad ja, 27-godišnjak koji sanja i koji radi sve što je moguće za svoju budućnost i svoju sadašnjost. Volim to. Zato sam i došao do finala. Želio sam pobijediti. Bio sam blizu.”

Bio je blizu, ali nije uspio, a pravo je pitanje i hoće li ikad uspjeti.

Zašto je jučer izgubio nakon vodstva od 2-0 u setovima? U suštini je jednostavno. Teško je očekivati da netko tko izađe iz zone komfora i igra na gornjoj granici vlastitih mogućnosti to čini (besprijekorno) tijekom tri ili četiri sata igre. Teško je očekivati i da se suparnik, koji je ostao potpuno iznenađen, u međuvremenu malo ne prilagodi, tim više što je taj suparnik bio Sinner. On je u trećem setu uzeo 89 posto poena na prvom servisu, a Medo je u međuvremenu počeo i fizički kopnjeti, što za čovjeka koji je odigrao najviše setova u Open Eri na jednom Grand Slamu (što vrijedi i za vrijeme provedeno na terenu, koje je ekvivalent tome da je odigrao praktički dva meča više od Sinnera) i ne treba čuditi. Zato je, na kraju krajeva, i osmislio takav game plan.

Uzor klincima

U prvom je setu Medo napravio šest neforsiranih pogrešaka više od Sinnera (i to njih 14), a na kraju ga je glatko uzeo. Odlučio se skroz približiti osnovnoj liniji, a u jednom trenutku u tom prvom setu prosječna brzina forhenda bila mu je 134 km/h, dok Sinneru svega 107 km/h. U drugom ga je počeo gušiti i na reternu (Sinner 50 posto osvojenih poena na prvoj servi i jako malo besplatnih poena), samo da bi se u trećem ipak počeo okretati famozni momentum. Tko zna, da je Medo završio drugi set na prvom servisu za set (kod 5-1), možda bi se stvari drugačije rasplele… Ovako je kod 4-5 u trećem na svojem servisu napravio četiri neforsirane forhendom i začas je bilo 2-1 u setovima.

Je li se tada stisnuo? Pa vjerojatno je bio nervozan, a vjerojatno mu je negdje u podsvijesti bio i onaj poraz protiv Nadala; sve je to, međutim, normalno. Normalno je da si u takvom trenutku nervozan, pogotovo kad uzmeš u obzir to da igraš na način na koji inače ne igraš te osjećaš da su noge već pomalo teške, i to protiv suparnika koji te dobio u tri prethodna navrata. Na kraju mu je u četvrtom zakazao i servis. Doduše, postotak ubačaja pve serve bio je na 82 posto, ali mu je znatno pala brzina i prvog i drugog servisa; to je možda čak bila i svjesna odluka (za prvu servu, jer je dva seta zaredom bio na 50 posto ubačaja), ali na kraju nije urodilo plodom. U gemu kod (ponovno) 4-5 pogodio je šest od osam prvih servisa, ali je Sinner vratio svih šest i stjerao ga u defenzivu. Opet je začas bilo 2-2 i polako je postajalo sve jasnije što će se dogoditi.

Bio je, dakle, blizu, ali nije uspio, a pitanje je i hoće li ikad uspjeti. Jedini je problem u tome što je takva perspektiva iskrivljena, jer negira činjenicu da je Medo već odavno uspio.

On je zapravo jedan od rijetkih koji su uspjeli i prava je šteta što taj mainstream to ne shvaća. Zašto je uspio? Zato što je jedan od jako rijetkih igrača ili, ako hoćete, ljudi koji je već sada u velikoj mjeri oslobodio svoj potencijal. Možda taj potencijal (iz sadašnje perspektive) nije dovoljan za uzeti još jedan Grand Slam, ali to je zapravo nebitno. Bitno je ono što cijelo vrijeme radi i pokušava, a možete biti sigurni i u to da će nastaviti pokušavati. Nastavit će sanjati i činiti sve što je u njegovoj moći da postane još bolji. Bolja osoba, bolji igrač, bolji sam sa sobom — nazovite to kako hoćete. Ako to znači igrati u Grand Slam finalu tenis kakav obično ne igraš, što je sad ipak i neki zalog za budućnost, onda to znači to.

I mislim da je to onda i sasvim dovoljan razlog za biti ponosan na sebe. Dapače, mislim da bi neki drugi klinci koji sanjaju uzora trebali tražiti upravo u toj, eto, tarabi. Čak i nakon još jednog teškog poraza u finalu Grand Slama.