“Mislim da je u muškom tenisu za retern jako važna ta reaktivna brzina”, priča mi naš već dobro poznati sugovornik Nick Horvat, trener Donne Vekić. “Eksplozivna snaga… Ta prirodna, urođena brzina koja se teško trenira. Kad gledaš tko su najbolji reterneri danas, to su ujedno i najbolji atlete od igrača.”

Jedan od takvih, prirodno brzih igrača bio je i Andre Agassi, a svakako ne treba zanemariti ni to da je još kao sedmogodišnjak bio suočen sa strojem koji je loptice ispaljivao i do 180 kilometara na sat. Agassi je kasnije postao najbolji ili makar jedan od najboljih reternera na svijetu te je, uz nešto starijeg Jimmyja Connorsa, bio jedan od rijetkih igrača koji su mogli dobro reternirati na svim podlogama. Takav prototip igrača kasnije će postati najpoželjniji standard u suvremenoj verziji sporta.

Retern je u neku ruku i nedovoljno vidljiv ili neprimjetan udarac; u njemu nema neke ljepote, ali u konačnici je važno samo to da u tenisu ljepota ne pobjeđuje

Retern ili sposobnost dobrog reterniranja u suštini je izmijenio tenis, ali ljudi pritom obično i dalje ne shvaćaju (u potpunosti) način na koji se to dogodilo.

Mnogi će reći da se igra usporila, i to zbog usporavanja podloga — sve u želji da sport zbog velike dominacije servisa ne postane monoton i neatraktivan — ali tu postoje dva problema. Prvi je taj da je zapravo naivno vjerovati da je igra postala ili, valjda, postajala sporija. Igrači su na prijelazu stoljeća počeli biti sve fizički spremniji, udarci su generalno gledajući postajali sve jači, snažniji i brži, a dobar pokazatelj toga je i podatak o postupnom porastu prosječnog broja asova na svim Grand Slamovima. Tu onda dolazimo i do toga da je prestanak dominacije servis-voleja dobrim dijelom uzrokovan pojavom novih žica (od poliestera) koje su omogućile veću kontrolu nad udarcima. Top spin je postao puno važniji segment igre, a bez dobrog reterna postalo je makar teže biti u vrhu svjetskog tenisa.

Pola sekunde vremena

Jedna od rijetkih iznimki u posljednjih 10-15 godina bio je Miloš Raonić koji je 2016. završio treći na ATP ljestvici, što je djelomično bilo uvjetovano i lošom sezonom Rogera Federera i Rafaela Nadala. Nije onda čudno ni to da su četvorica najvećih favorita za osvajanje Australian Opena redom svi odlični igrači na reternu, a mnogi će reći i da je Novak Đoković već sad najbolji reterner svih vremena. Nole je u tom smislu lani imao za sebe pomalo atipično prosječnu sezonu.

Iako treba razlikovati samu kvalitetu reterna od sposobnosti da se i nakon (samo solidnog) reterna preuzme kontrola nad poenom — možemo reći da upravo zato Nole slovi za malo boljeg reternera od Nadala, iako su brojke gotovo iste — mislim da ipak možemo reći kako je najrelevantniji statistički podatak vezan za retern onaj o broju osvojenih retern gemova.

Nole je, primjerice, prošle godine osvojio 28,8 posto retern gemova (peti u toj kategoriji), a samo 2021. bio je na 34,6 posto. Koliko je čovjek dobar na reternu sugerira i podatak iz 2022., kad je osvajao 50,3 posto poena na reternu prvog servisa kad bi taj retern stavio u teren; kad bi Nole, dakle, vratio suparnkov prvi servis, uzimao bi mu svaki drugi poen. Što se tiče drugih, najviše retern gemova lani je osvojio Carlos Alcaraz (31,8 posto), a slijede ga Medvjedev i Jannik Sinner; Alex De Minaur ugurao se na četvrto mjesto.

“Prirodna brzina i tehnika”, nastavlja Horvat isticati preduvjete za dobar retern. “Tu je, recimo, Đoković strašno iznenadio. Nikad nisam vjerovao da će on imat takav retern. On je postao najbolji reterner svih vremena s onim western gripom koji je blizu ekstrema na forhendu.”

Horvat kaže da je to baš pratio kad je Đoković odrastao: “Radio sam tada s Mariom Ančićem kao njegov pomoćni trener i hitting partner. Sjećam se kad je Mario znao reći: ‘Gle, ja mu odserviram brzu na forhend i on ne može ništa’. Doslovno sam na svoje oči vidio da Đoković reternira forhand sliceom, jer nije mogao čisto postavit reket s takvim zahvatom. Mislio sam da će tu imat velikih problema. Nisam vjerovao da će u Wimbledonu moći igrati na taj način. On je taj zahvat malo modificirao i nije više toliko ekstreman, ali po nekim textbook pravilima to i dalje nije dobro za retern. Međutim, on to uspijeva izvući na tu brzinu reakcije i neviđen tajming.”

Taj pojam brzine reakcije pritom treba shvatiti poprilično ozbiljno. Ono što na televiziji vjerojatno ne djeluje baš tako brzo u suštini se odvija u vremenu od malo više od pola sekunde; toliko je, naime, potrebno vremena od trenutka kad igrač na servisu udari lopticu, pa sve do trenutka kad u kontakt s njom ulazi igrač na reternu. To je ujedno i razdoblje tijekom kojeg reterner prikuplja informacije ili iščitava određene (sitne) znakove koji bi mogli naznačiti gdje bi servis mogao ići, pa se o anticipaciji treba pričati isključivo imajući to u vidu.

Tehnika koja limitira

Pritom, naravno, ne treba zanemariti činjenicu da većina profesionalnih igrača, ili barem onih iz top 100, imaju informaciju o tome gdje igrač na servisu najviše voli servirati na onim velikim poenima. Kad smo već spomenuli te znakove, prije se često isticalo to da je jedan od njih i takozvani ball toss (recimo, bacanje loptice malo ulijevo kad se ide u slice servis na deuce strani), ali Horvat ističe da igrači danas serviraju različito s istim ball tossom (i flat, i kick, i slice), pa kaže da katkad i namjerno znaju zavaravati suparnika.

Retern se sve donedavno nije dovoljno trenirao — indikativno je možda i to da je to jedini udarac koji nije dio zagrijavanja prije meča, a danas ga je najbolje trenirati izolirano od situacije, prije svega zbog velikog broja ponavljanja — i svojevremeno mi je Borna Ćorić rekao i da ga je zbog varijacije na servisu najteže trenirati.

“To je tema za raspravu, ali da… Svaki servis je drugačiji i tu nema pravila da ti ja kažem korak naprijed, ruka ispred i pogodit ćeš. Nećeš. To mora biti tvoja sposobnost da ti u milisekundi staviš reket. Malo fulaš i ode metar u out… Ali i ta tehnika mora biti što čišća.”

Koliko tehnika može biti limitirajuća sugeriraju tri primjera, ili trojica igrača.

Jedan je upravo Ćorić, koji zapravo ima predispozicije u smislu brzine, ali ima određenih problema tehničke prirode na forhendu, djelomično i zbog specifičnog gripa. Ćoriću zbog toga probleme stvaraju brži servisi i jednostavno nema dobar block return, pa može se reći da je to samo jedan od detalja zbog kojih još uvijek nikad nije ušao u top 10. U tom je društvu, inače, svih ovih godina uvjerljivo najgori reterner Stefanos Tsitsipas, koji će od idućeg tjedna nakon ožujka 2019. prvi put pasti na 10. mjesto ATP ljestvice, a jedan od razloga za to svakako je i taj što praktički od tada nije napravio nikakav pomak na reternu. Doduše, otegotna mu je okolnost njegov jednoručni bekend.

“To je jedna velika tema”, kaže Horvat, misleći na jednoručni bekend i retern. “Moje je mišljenje da on puno limitira igrače na reternu i ta da druga ruka ipak donosi veću stabilnost. I to je zapravo samo još jedan dokaz genijalnosti Federera, koji je jako puno lopti stavljao u teren.” U tom je kontekstu inače vrijedno primijetiti i to da su Dominic Thiem i Stan Wawrinka najmanje uspjeha imali na travnatoj podlozi, odnosno to da na travi zapravo nisu imali nekih značajnijih rezultata.

Pragmatično lice tenisa

Bilo kako bilo, još jedan zanimljiv i zapravo pomalo neuobičajen primjer jest i Medvjedev koji je jedan od najboljih reternera na svijetu, ali i ima prilično jednodimenzionalan retern. Medo je poznat po tome da duboko stoji na reternu (šest-sedam metara iza osnovne linije), pogotovo na prvom servisu, a mnogi njegovi rivali to iskorištavaju na način da na deuce strani često upotrebljavaju slice servis i igraju servis-volej; katkad je zapravo i tragikomično gledati kako Medo na to nema odgovor.

“Pričao sam s njegovim trenerom (Gilles Cervara, op.a.) i on jednostavno nema rješenje za to”, kaže Horvat. “On ga gura naprijed da zatvori kut, ali Medvjedev se tu ne osjeća dobro. Sve ostalo rješava dobro na reternu, ali taj jedini kut mu je hendikep.” U suštini se radi o tehničkom problemu na forhendu, a možemo reći i da je upravo to jedan od detalja zbog kojeg bismo Medvjedeva mogli staviti kao tek četvrtog favorita za osvajanje Australian Opena.

Sve to ukazuje na to koliko je danas bitno biti dobar na reternu, pogotovo ako želite biti u samom svjetskom vrhu. Ne radi se možda o udarcu koji generalno impresionira i inspirira ljude, a kamoli da se o njemu priča u kontekstu talenta, iako je to, po mom skromnom mišljenju, potpuno pogrešno. Vjerojatno je problem i u tome što na reternu iz valjda razumljivih razloga ima jako malo winnera; osim ako se ne radi superatraktivnom udarcu ili možda udarcu koji je prekrojio povijest tenisa — znakovito, jedan takav je udario upravo Đoković, a tragikomično je to da je to bio pomalo očajnički retern — ne postoji puno razloga zašto bi netko o tome (zaneseno) pisao ili pričao.

Retern zapravo ide ruku pod ruku s tim pragmatičnim licem tenisa. Poanta je, ponajprije na reternu prvog servisa, samo staviti lopticu u teren, dok je na drugom želja preuzeti inicijativu u poenu i, dugoročno gledano, ubiti serverovo samopouzdanje. Zbog svega toga mogli bismo reći i da je retern u neku ruku i nedovoljno vidljiv ili neprimjetan udarac; u njemu nema neke ljepote, ali u konačnici je važno samo to da u tenisu ljepota ne pobjeđuje.

I dok se to prije nije nužno moralo ustvrditi, danas je istina takva da mečeve u velikoj mjeri usmjeravaju reterni. Mnogi u njima neće vidjeti ništa posebno, a kamoli da će dobre reternere dovoditi u kontekst talentiranog, ali to je zapravo potpuno pogrešno. Dovoljno vam je u tom smislu bilo pogledati meč Adriena Mannarina i Bena Sheltona koji se na Australian Openu odigrao prije nekoliko dana. Dovoljno je bilo pogledati čovjeka koji je odlično vraćao servise koji su povremeno letjeli i do 231 kilometar na sat.

Mislim, ako i to nije talent, što onda zapravo jest?