Nadam se da mi nećeš zamjeriti što sam ovako direktan i iskren, baš kao što i ti sam znaš biti. Prije nego što odlučiš zaigrati ATP Moskvu umjesto Roland Garrosa ili Wimbledona — što je, nemoj me krivo shvatiti, samo jedna u nizu nebuloza koje si neki dan onako vruć izgovorio — trebao bi još malo razmisliti.
Znam da ti nije bilo ugodno igrati u takvoj atmosferi. OK, ne mogu znati kakav je točno osjećaj, ali jasno mi je da si misliš kako si zaslužio bolje. Da si zaslužio malo više respekta i ljubavi. Znam da ti je i tlak digao, ili te zapravo povrijedio, onaj primitivni kreten koji se taman prije jedne tvoje serve zaderao “Get back to Russia”. Znam da si mogao steći dojam da si nevoljen i nepoželjan, ali to naprosto nije točno. Uostalom, izuzev bliskog ti kruga ljudi, postoji najmanje jedna osoba koja te cijeni i uvažava, da ne kažem i voli. Reći ću ti sada i zašto.
Ti nisi običan tenisač.
Nemoj me opet krivo shvatiti, ali za početak ti je dovoljno da se pogledaš u ogledalo. Običan tenisač ne izgleda tako. Običan tenisač nema takvu, (tragi)komičnu frizuru; običan tenisač ne izgleda kao da se maločas probudio, i to nakon što je sinoć ispio pol litre votke na klupici na Tomislavcu ili u kakvoj opskurnoj birtiji. Teško je onda ne zamijetiti i to da imaš taj ledeni ili blago prepotentni pogled; zamišljam te kako sjediš u kutku kakve skučene opskurne birtije prepune frustracija i, nakon što si sipao u sebe pol litre votke, spreman si izazvati nekakvo sranje, čisto da se malo zabaviš.
Na kraju krajeva, ako taj klinac prestanje sanjati, kako će onda san postati stvarnost?
Ne znam, ti se možda ne slažeš, ali jedan od razloga zašto si uopće ušao u ring i pošteno se potukao s Novakom Đokovićem i Rafaelom Nadalom je upravo taj tvoj kurčevit stav, a onda i spremnost da razmišljaš izvan okvira. Ti si ‘budala’ koja će odigrati underarm servis na meč loptu Stefanosa Tsitsipasa u Roland Garrosu, što će samo neuke budale protumačiti kao nesportski potez. Za razliku od 99 posto tenisača, ti si pokazao muda. Bilo bi dobro da se sjetiš toga u idućem Grand Slam finalu, ako se ono uopće dogodi, a toplo se nadam da hoće.
Ne manje važno, ili možda ono što me najviše pali kod tebe je to što izgledaš kao da si bio oslobođen tjelesnog. Ti si nespretni šonjo koji ne može preskočiti kozlić, a — kako bi rekao Goran, kad bi pričao o nepobjedivoj Teti Veri — ti imaš i antidudarce. Ni u jednom udžbeniku nema tih udaraca, a bilo je i kratkovidnih idiota koji su ti govorili da zbog toga nećeš uspjeti. Ti nisi ni prvi ni zadnji koji je nauštrb čudne ili ‘nepravilne’ tehnike otpisan, ali također nisi ni prvi ni zadnji koji je dokazao da je potraga za takozvanom tehničkom perfekcijom svojevrsna zabluda.
“Iskreno govoreći, nije me briga za moju tehniku”, rekao si prije koji mjesec. “Prije dva dana sam sreo jednog od svojih prvih trenera i, zbog toga što se zapravo ne mogu sjetiti, pitao sam ga kako sam igrao kao klinac. Rekao je da sam udarao balone i puno trčao. Što je smiješno jer se u jednu ruku ništa nije promijenilo. Naravno, moji su udarci sada veći, kao i servis, ali i dalje sam u stanju vratiti svaku lopticu u teren i tu tehnika uopće nije bitna. Zadatak u tenisu je staviti lopticu na pravo mjesto u pravo vrijeme. Ništa drugo nije bitno.”
Još jedna stvar koju volim kod tebe je ono kad se raspizdiš. Volim kad si prkosan i prgav. Obožavam to. Volim to kad jebeš majku sucima jer, eto, zašto sada ne bi malo jebao majku sucima. Volim kad si na rubu. Volim kad u svojem ludilu sucu lukavo kažeš da je small cat. Mala pičkica. S druge strane, sviđa mi se i to što sada ipak imaš granicu. Sviđa mi se to što uspijevaš izaći na kraj sa svojim demonima i što si pokazao da nisi slabić; sviđa mi se što si odrastao i što shvaćaš da treba patiti da bi ti bilo dobro; sviđa mi se što si rekao ne autodestrukciji, koliko god ona bila zavodljiva.
“Kad eksplodira, to ne znači da je posustao, već upravo suprotno; znači da se bori i traži rješenja”, rekao je jednom tvoj dragi Gilles Cervara. “Mnogi treneri koji su radili s njim govorili su mu da se nije borio, da je prihvaćao poraz. Što nije točno; oni ga nisu razumjeli.”
Ti nisi savršen. Nemaš savršeno izglancani imidž, ali ne zato što si glup i nevješt, već zato što si takav kakav jesi. Prirodan si. Ili si barem prirodan onoliko koliko pred kamerama uopće možeš biti. Pokušavaš biti iskren. Opet onoliko koliko uopće možeš biti. Baš iz tog razloga, jer sad već dobro znam kakav si, ne vjerujem nebulozama koje si neki dan izgovorio. Možeš ti i puno bolje. Bio si vruć. Bilo je tri ujutro, a ti si do maločas bio igrao teniski meč u trajanju od pet sati i 24 minute. Igrao si jebeno finale Grand Slama koje te emocionalno iscrpilo kao niti jedan meč u životu. Vodio si 2-0 u setovima protiv, oprosti mi na mom rječniku, jebenog Rafaela Nadala. I možda nećeš priznati, ali nisi očekivao da ćeš izgubiti. To te zapravo sjebalo. Pogotovo nisi očekivao da ćeš izgubiti nakon što si vodio 2-0 u setovima.
Da, Rafa je neprikosnoveni borac i pizdematerine, ali nisi očekivao da će se nakon ta, za njega izuzetno iscrpljujuća i teška dva seta čovjek vratiti na teren te odjednom postati nekoliko godina mlađi Rafa. Ne kažem da si ga podcijenio, ni slučajno, nego nitko živ to nije očekivao. Najveći stručnjaci ovog svijeta možda su drobili o tom neprikosnovenom borcu i pizdematerinama, ali nisu to očekivali. To nije bilo realno.
Uostalom, jedna od rijetkih suvislih stvari koje si izgovorio u svom 12-minutnom obraćanju od kojeg je jedan prosječni medij uspio napraviti tri vijesti bila je ta da si ipak ostao iznenađen njegovom razinom tenisa. Opet uostalom, kad si držao svoj govor poslije meča te poslovično pokušavao biti originalan, u jednom si se trenutku okrenuo prema Rafi i upitao ga je li možda konačno umoran. To je ono što te sjebalo i duboko razočaralo. Bio si uvjeren da će tvoj najbolji tenis biti dovoljan za pobjedu. To je ujedno i ono što te plaši; to što shvaćaš da to ipak nije dovoljno… I možeš sad pričati o tome da zapravo i nisi toliko razočaran, ali čini mi se da si samo pronašao svoj način da se izboriš s najtežim porazom u svojoj karijeri.
Uostalom, svatko ima svoj način na koji se nosi s porazom; svatko je jednom morao poražen doći na press konferenciju i odgovarati na besmislena pitanja. Netko nadrkano priča o tome da je suparnik imao sreće. Netko se duri poput razmaženog klinca. Netko kaže da će se ubiti. Netko plati kaznu i ni ne pojavi se pred novinarima. A netko svojevoljno krene drobiti o klincu koji je prestao sanjati.
Ako još imaš malo koncentracije i volje čitati ove nebuloze, za kraj bih ti htio reći još nekoliko stvari; volio bih da i dalje nastaviš trolati i provocirati publiku, ali bitnije od toga je istaknuti da publika nije bila protiv tebe. Da je s druge strane mreže bio bilo tko osim jednog jedinog čovjeka, publika bi navijala za Rafu. O tome se radi. Publika je navijala za jednog od najvećih sportaša svih vremena; za čovjeka čija je sportska, ili zapravo životna filozofija inspiracija mnogima. Navijali su za najbolju sportsku priču godine ili već sad možda za jednu od najboljih u ovom desetljeću. I da, bilo je primitivnih kretena i sluđenih obožavatelja koji su prešli granicu dobrog ukusa, pa i nije im to bilo prvi put, ali čuj — je li to stvarno razlog da klinac u tebi prestane sanjati?
Na kraju krajeva, ako taj klinac prestanje sanjati, kako će onda san postati stvarnost?
I zašto uopće igrati tenis?
