Ako je i imao neki genijalni plan, José Mourinho je protiv Seville vrlo brzo morao prilagoditi svoje namjere. Želeći pokazati kako mu nitko ne treba, ostavio je Paula Pogbu na klupi. Bio je to dio pokazivanja moći u očitom međusobnom sukobu, ali nakon što se na samom startu utakmice ozlijedio Ander Herrera, Mourinho je morao popustiti.
Odjednom je Pogba dobio priliku da promijeni dinamiku odnosa i stekne nevjerojatan adut u igrama moći s Mourinhom. Trener je popustio iz apsolutne nužde i pokazao da ga treba, a Pogba je – kako bi podigao svoju poziciju i dokazao Mourinhu da ne može bez njega – trebao dati sve od sebe da dominira utakmicom.
Malo je reći kako nije uspio.
U još jednoj prilično mršavoj partiji Manchester Uniteda, Pogba je bio i možda najslabija karika. Ne da nije dominirao, nego nije ni dao sve od sebe. Nisu upitni njegovi potencijali, ali baš zbog toga je još više upadalo u oči koliko se nonšalantno ponašao na terenu. Umjesto o igri izgleda da je razmišljao o frizuri, jer je se u obrani prešetavao, puštao svog igrača da mu ulazi iza leđa, a u napadu je komplicirao, usporavao protok lopte i birao loša rješenja uništavajući Unitedov plan okomitim izlascima u tranziciju. Zapravo, Pogba kao da se potrudio dokazati kako je Mourinho u pravu što ga je ostavio na klupi – što je katastrofa za United, ali i za samog Mourinha.
Jer Pogba nije Unitedov problem, Pogba je rješenje za sve mane koje nosi Mourinhov manjkavi plan igre koji se koncentrira prvenstveno na obranu. Kad se taj plan analizira, a pokazala je to utakmica i protiv Chelseaja, jasno je da je José i dalje u duši onaj isti dječak s bilježnicom koji prvenstveno razmišlja kako zaustaviti suparnika. Napad je sistemski siromašan, bez previše tečnosti u igri i kvalitetnog posjeda lopte koji se nekako očekuje od kluba poput Uniteda; obrana i tranzicija su stvari koje su u njegovom planu konstanta još od samog početka karijere. Osim toga, ponavlja se ‘šikaniranje’ talentiranih i nedovoljno discipliniranih igrača. U Chelseaju mu nije valjao Joe Cole, u Interu Ricardo Quaresma, u Realu Kaká, a ponovo u Chelseaju Kevin De Bruyne i Mohamed Salah.
Mourinho kaska za razvojem nogometa
Ponavlja se i fizički jaki centarfor oko kojeg José gradi napad. U Portu je to bio Benni McCarthy, Didier Drogba je nosio Chelsea, a Diego Milito je u Interu bio ključ fiksiranja dubokih talijanskih obrana i otvaranja prostora za Samuela Eto’oa. Iako je nogomet već tada napredovao i ponudio neke nove koncepte gradnje napada, ništa se bitno nije promijenilo ni u drugom mandatu u Londonu, kada je Mourinho igru u napadu više naslanjao na Diega Costu nego na Edena Hazarda.
Sve to je Mourinhov stil rada koji ponavlja i u Manchesteru. Iako je upisao tri jako važna boda, nije to bila velika utakmica. Osnova igre je i dalje obrana i tranzicija. Osim toga, Anthony Martial je konstantno na testu odanosti, Luke Shaw praktički već prekrižen bez da je dobio šansu, dok je Henrih Mhitarjan već potjeran.
Međutim, postoji još jedna konstanta, možda i najvažnija dosad.
Mourinho od Pogbe očekuje da kompenzira sve nedostatke njegova plana igre
Gdje god je Joséu zaista išlo sve onako kako je on zamislio, najbitniji igrač njegovog sastava je uvijek bio u veznom redu. U osvajanju zadnjeg naslova prvaka, Hazard je bio očito najpotentniji pojedinac u momčadi, Costa je bio nevjerojatno bitan u koncepciji igre, ali sve je konce vukao Cesc Fabregas, koji je upisao čak 18 asistencija u sezoni. On je bio taj vezivni materijal koji je spajao fizički dominantnog napadača s obranom, ključna karika zbog koje je sve štimalo. Uostalom, Deco u Portu, Frank Lampard u Chelseaju i Wesley Sneijder u Interu su svi redom završavali unutar završnih pet kandidata u konkurenciji za Ballon d’Or.
Ponovo, ništa drugačije nije niti u Unitedu. Prije nego što je United izgubio od Tottenhama, zadnja prvenstvena utakmica u kojoj je Mourinho upisao poraz s Pogbom na terenu bila je čak 15 mjeseci ranije u porazu 4:0 od Chelseaja, kada je prvi gol isto tako primljen u prvoj minuti utakmice, baš kao i protiv Tottenhama. Pogba je rješenje za sve mane koje nosi Mourinhov manjkavi plan igre koji se koncentrira prvenstveno na obranu. S tim da je važniji nego ikad prije s obzirom na to koliko je nogomet napredovao što se tiče organizacije i sistematizacije napada za kojom Mourinho kaska.
Loš Pogba znači i loš United
Na stranu nevjerojatna fizička moć i dinamika koju daje igri u duelima i kretanju dugim korakom, Pogba ove sezone, ne računajući zadnju utakmicu s Chelseajem, ima 1,04 dodira s loptom po minuti, daleko najviše od svih Unitedovih igrača. Također ima 0,81 dodavanja po odigranoj minuti, uspješni dribling svakih 31 minutu igre i udarac prema golu svakih 27,8 minuta. Dakle, redom predvodi statističke kategorije Uniteda, a jednako je dominantan bio i prošle sezone.
Mourinho, dakle, treba Pogbu jer on je taj koji može raditi ono što mu je donosio Frank Lampard u Chelseaju. Uostalom, nakon solidnog starta, United je u prve probleme upao nakon što se Pogba ozlijedio, a nakon oporavka je u četiri utakmice upisao gol i tri asistencije, uz prilično dominantnu igru i odličan dojam.
Ali negdje na kraju te četvrte utakmice u kojoj je pokazao kako je ključ za tranziciju baš kako je trebao biti i protiv Seville, Pogba je napravio glupost. U situaciji u kojoj je United kontrolirao utakmicu i rezultat protiv Arsenala, zaradio je ishitren i nepotreban izravni crveni karton zbog kojeg je propustio tri utakmice, između kojih i domaću utakmicu protiv Cityja. I očito je zbog te nediscipline nastao problem između Mourinha i Pogbe, jer nakon povrataka njegove su predstave sve lošije i lošije. A loš Pogba znači i loš United.
Usprkos tome što Mourinho sad ima još i Alexisa Sáncheza koji je sposoban raditi kaos na terenu čistom individualnom kvalitetom i tako kreirati za suigrače i za sebe, to nije dovoljno. Jednako kao i Romelu Lukaku, koji je silovit napadač ali ne uključuje suigrače u igru, Sánchez bi trebao biti nadogradnja na temeljnu ideju, rješenje više. Međutim, da bi Joséov plan funkcionirao, najbitniji igrač mora biti u veznom redu.
Kako u Unitedu toliki obujam zadataka u oba pravca može odraditi samo Pogba – on je trenutno Mourinhov najveći problem. A trebao bi biti rješenje.
Očekivanja teška 105 milijuna eura
Ključ je upravo u obujmu zadatka.
Antonio Conte, čovjek koji je Pogbu u Juventusu doveo na veliku scenu, od njega je tražio puno manje posla na terenu. Za početak, Pogba nije morao voditi momčad i organizirati igru, što se od njega očekuje u Unitedu. To je bio zadatak koji je maestralno obavljao Andrea Pirlo. Nije morao spajati vezni red i napad, što se od njega traži u Unitedu, jer je to radio Carlos Tévez. Uz konstantu bočnih igrača u formaciji 3-5-2, Pogba je u Juventusu bio ispušni ventil u veznom redu. Igrao je bez lopte i dolazio u situaciju da svojom dinamikom i vrhunskim tehničkim potencijalom lomi suparničku strukturu u veznom redu. Ili je dolazio u obećavajuću situaciju za udarac i završni pas iz drugog plana, ili je bio ostavljan da iskoristi svoj dribling protiv izoliranog suparnika. Njegov fizički i tehnički potencijal došao je do punog izražaja jer je bio kotačić u stroju s manjim obujmom zadataka, tek dio dobro organiziranog sustava.
Mourinho, s druge strane, od njega očekuje da bude sustav i da kompenzira sve nedostatke plana igre, da bude i Pirlo i Tevez onako kao što je to nekoć radio Lampard. Samo s još dužim korakom u tranziciji. Uostalom, uz sav marketinški potencijal, zato i jest plaćen 105 milijuna eura. I zato je toliki problem za United kad Pogba odigra loše.
United ima ozbiljne probleme u igri, a trenutno je samo Pogba rješenje. To je pokazala Sevilla, a čim je Pogba protiv Chelseaja odigrao utakmicu nešto bližu svojem standardu i United je izgledao ozbiljnije. Opet je bio ključni čovjek za pokretanje i oslobađanje od presinga, ali daleko je to od maksimuma. I njegova i Unitedova.
