Dugoročno gledano, jedini je put do rezultata – koji se, jelte, jedini pamti – kvalitetna igra.
Na pojedinačnom slučaju jednu utakmicu može odlučiti izvanredni događaj kao što je genijalna inspiracija ili kardinalna greška pojedinca, sudačka odluka, vremenski uvjeti na terenu. Ukratko, nešto što je najlakše svesti na slučajnost, elementarni koncept sreće ili nesreće. Zbog toga na jednoj utakmici nema nikakve garancije da ćete pobijediti ma koliko kvalitetno igrali, jer se može dogoditi toliko toga što je potpuno izvan kontrole. Međutim, kako uzorak raste, tako se pokazuje da se oni koji imaju razrađeniju i kvalitetniju igru bolje snalaze u izvanrednim slučajevima te dolaze do cilja i ostvaruju rezultat.
Cilj koji je pred Zlatka Dalića i reprezentativce bio postavljen u prvoj utakmici je ispunjen. Hrvatska je prilično rutinski pobijedila Nigeriju s dva gola razlike i činjenica da je kontrolirala utakmicu je ohrabrujuća pred nastavak turnira.
Međutim, taj rezultat ne briše činjenicu da Hrvatska ponovo nije odigrala sjajno, niti blizu svojih maksimalnih mogućnosti. Prvi udarac u okvir gola bio je kazneni udarac Luke Modrića u 72. minuti utakmice, ponovo nije postignut gol iz igre, a ponovo je igra na trenutke bila potpuno sterilna i bez prave strukture u posjedu ili agresivnosti prema lopti u fazi obrane. Zapravo, pobijedili smo jer su dva izvanredna slučaja otišla na našu stranu. To je sasvim u redu, često cilj opravdava sredstvo, ali to nije recept za velike stvari.
Međutim, postoje pouke koje se mogu izvući. U utakmici protiv Nigerije neke stvari su postale logičnije i ponudile opcije na kojima se može raditi. Suština svega je spuštanje Luke Modrića natrag u ulogu u kojoj on briljira na klupskoj razini. Ta Dalićeva odluka je uzrokovala da se ostvare preduvjeti kako bi Modrić bio više na lopti i više utjecao na igru. Zatim, taj potez je otvorio opciju Andreja Kramarića na poziciji desetke gdje on spaja veznu liniju i napad, dobro se kreće između linija i odlično kombinira, a s njim imamo i opciju kojom možemo kontrolirati ‘zonu 14‘ .
Izlazak samo preko stopera
I ta taktička odluka otvara dvije ključne stvari. Prvo, sad tu logiku u igri treba podignuti na razinu kvalitete tako što ćemo je kapitalizirati uigranim opcijama u fazi posjeda lopte koje su jučer izostale.
Modrić je na lopti i organizira napad, ali konekcije među igračima su prilično loše. Ivan Rakitić je spušten nisko i nalazi u liniji s njime, krila su daleko naprijed potpuno izvan kadra, a bekovi su konzervativno postavljeni i teško ih se može iskoristiti kao opciju u posjedu lopte. Zapravo, Nigerija prilično jednostavno brani naš napad jer je momčad razlomljena na šestoricu nisko postavljenih igrača i trojicu visoko postavljenih, te Kramarića koji je okružen Nigerijcima. Imamo loptu i kontroliramo utakmicu, ali ne stvaramo igru jer za to nema uvjeta na terenu, nema realističnih opcija za prijenos lopte u zadnju trećinu.
Modriću se, doduše, nudi opcija u kojoj Dejan Lovren može na sebe preuzeti iznošenje lopte. On je pozicioniran tako da se može zabosti unutra i pokušati probiti liniju s loptom u nogama ili pokušati dodavanje kojim kida protivničku zonu. Prva solucija je previše riskantna, slaba je struktura potpore ukoliko Lovren u driblanju izgubi loptu i velika je opasnost od kontre, a dok je za drugu opciju Vedran Ćorluka prilično sretniji izbor je ima fantastičan pregled igre i odličnu dubinsku loptu.
Suština je nogometa, kao i svakog sporta, naučiti igrati na način da iskorištavaš svoje maksimalne kapacitete. To Hrvatska zasad ne radi
Dakle, imati mogućnost izlaska isključivo preko stopera dok imamo ovako kreativan centralni trokut je prilično siromašno. Ne radi se ovdje o estetici ili umjetničkom dojmu, riječ je o nečemu potpuno pragmatičnom. Kakav god ti strateški okvir igre bio, najbolju šansu za rezultat daje igra u kojoj iskoristiš svoje najjače karike u kontekstu koji im odgovara.
Stoga, ako želimo iskoristiti kvalitete koje imaju Modrić i Rakitić trebamo imati puno bolje konekcije u igri, krila moraju sudjelovati u fazi izgradnje napada kroz ulaske prema sredini i kontrolom halfspacea, a bekovi moraju razvlačiti suparničku zonu i pozicionirati se tako da se preko njih može prenijeti lopta u iduću fazu napada. Inače je rezultat razlomljena igru u kojoj nitko ne spaja trokute i u kojoj nema pravog protoka lopte, a sve to se očituje u činjenici da jako teško dajemo golove iz igre. Na tome se treba raditi, ali to je više velika prilika nego veliki problem. Radi se o minimalnim korekcijama u postavljanju pri otvaranju napada i mehanizmima koji su u skladu s navikama koje naši igrači – ili barem velika većina njih – već sada imaju. Ako usvojimo to, dolazimo u priliku u kojoj bi maksimizirali ono u čemu smo najjači.
Nebranjeni prostor
Doduše, trebamo prilagoditi očekivanja. Nije realno da će Rakitić i Modrić igrati jednako dobro kao u klubovima. Prvo, jer ondje imaju drastično povoljniji kontekst kroz to što su im suigrači komplementarni i svojim karakteristikama izvlače maksimum iz njihovih sposobnost,i maskirajući mane i potencirajući vrline u njihovoj igri. Druga stvar, reprezentacije – i to sve, bez iznimke – igraju nogomet koji taktički zaostaje za klupskom razinom i puno toga će se svesti na improvizaciju pojedinca u trenutku inspiracije, a ne na sistemska rješenja.
Međutim, u ovoj osnovici do koje je Dalić došao spuštanjem Modrića na prirodnu poziciju možemo puno više s tek malo preduvjeta. Ne treba nam nešto nezamislivo puno, samo malo strukture da konačno iskoristimo potencijal u sredini terena jer čak i ovako razlomljeni možemo kontrolirati momčadi kao što je Nigerija, a s tek malom nadogradnjom bi se bez problema nosili i s jačim protivnicima.
No, s tom odlukom o spuštanju Modrića – ili barem ovim načinom egzekucije te odluke – pojavljuju se i problemi koje nije baš tako lako riješiti.
Vratimo se na gol koji je Hrvatska primila protiv Senegala, gdje – uz manjak pritiska na loptu, te pogrešku Domagoja Vide i manjak korekcije Ćorluke i Ivana Strinića – naši vezni igrači ne kontroliraju prostor ispred obrane nego gledaju u loptu. Nešto slično se ponavljalo i protiv Nigerije.
Faza obrane se na prvi pogled činila boljom nego napad, ali to je zato što Nigerija nije znala iskoristiti ponuđeno. Modrić i Rakitić su opet ostavljali prostor ispred obrane potpuno nebranjen, ali Alex Iwobi i Victor Moses su ostajali široko uz aut liniju čekajući izolaciju.
Vidimo kako opet izostaje pritisak na loptu, Modrić i Kramarić čuvaju svoje igrače, ali iza prve linije nema korektora. Nema nekoga tko bi izašao u dijagonalno pokrivanje ako se za to pojavi potreba i nema nekoga tko bi trebao držati zonu ispred obrane. Jednostavno, ni Rakitić ni Modrić to nemaju u navici. Kad ih igra ponese, oni zaborave koji im je temeljni zadatak kad nemaju nekoga da im čuva leđa kao što su uvijek imali u klubovima. Nigerija taj manjak navike nije iskoristila jer se Iwobi i Moses se nisu zabadali prema unutra i pokušali koristiti ono što im se nudilo, ali jače momčadi vjerojatno hoće. Zato je za očekivati da će protiv Argentine izbornik Dalić u momčad vratiti Milana Badelja kojem nedostaje brzine i agresivnosti, ali je jako dobar u čitanju igre i kontroli prostora. To bi barem bilo pragmatično i u službi rezultata.
Kao dalje?
Za razliku od napretka u konekcijama kroz postavljeni napad, gdje se može napraviti puno kroz sitne korekcije u pozicioniranju, u fazi postavljene obrane je teško očekivati skok u kvaliteti bez puno uloženog vremena jer ovo su stvari koje idu protiv stečenih navika u igri. Jednostavno, priroda igrača govori da će se ovakve stvari ponavljati jer Modrić i Rakitić igraju s čovjekom koji osigurava taj prostor, a onda Dalić prije svake utakmice treba dobro odvagnuti i postaviti momčad na odgovarajući način uzimajući koncepcijski rizik i prilagođavajući se suparniku i konkretnom kontekstu utakmice.
Uostalom, izostavljanje Ćorluke i vraćanje Modrića dublje u prvoj utakmici prvenstva jasno govori kako se Dalić odlučio iskoristiti pripremno razdoblje za eksperimentiranje, a ne za uigravanje.
To za posljedicu ima prilagodbe i činjenicu da igra nije sjajna jer nemamo razrađene mehanizme unutar modela igre. Međutim, svjedoci smo da često – pogotovo na natjecanjima koja su kraća i na kojima je smanjen uzorak – pobjeđuje momčad koja nema najbolju igru. Niti je Real Madrid oduševio svojom igrom u ovogodišnjoj Ligi prvaka, niti je Portugal igrao najbolje na prošlom Euru, pa su svejedno ostvarili trijumf. Da bi se to dogodilo, momčad mora imati superiornu kvalitetu pojedinaca kao što to ima Real Madrid ili mora imati barem jednu elitnu fazu igre kao što je to imao Portugal u postavljenoj obrani i tranzicijskom napadu. Doduše, Hrvatska nema ni takvu koncentraciju kvalitete na svim pozicijama kao što ima Real niti je ijedna od četiri faze igre zaista elitna, ali koncept natjecanja radi za nju. Kratkoročno natjecanje nudi dovoljno prilika da se napravi vrhunski rezultat usprkos igri koja nije sjajna.
Suština je nogometa, kao i svakog sporta, naučiti igrati na način da iskorištavaš svoje maksimalne kapacitete. To Hrvatska zasad ne radi i to je problem posebno zato što Svjetsko prvenstvo nije scena za učenje. Taj proces je trebao biti odrađen davno prije dolaska u Rusiju i sad smo na natjecanju u kojem je jedini cilj preživjeti. Međutim, baš zbog nemilosrdne prirode natjecanja, ako je ikad postojala prilika u kojoj treba zaboraviti dojam nauštrb rezultata, to je upravo sada. Svjetsko prvenstvo je izvanredni slučaj.
No, da bi Hrvatska na njemu otišla najdalje što može — jer nije valjda cilj zadovoljiti se pobjedom protiv Nigerije — potrebno je izvući pouke i pokušati dobiti element dodane vrijednosti na individualni kapacitet.
