Jedan od glavnih argumenata koji je išao u prilog sveopsežnim promjenama u Davis Cupu bio je onaj da vrhunski igrači nisu dovoljno redovito nastupali u starom formatu ovog natjecanja. Bez obzira na sve simpatije koje netko možda gaji prema tom starom formatu, ali bio je to pravovaljan i snažan argument. Ne radi se ni o tome da oni najbolji nisu htjeli nastupati za svoju zemlju, već o tome da im je uz postojeći ATP-jev kalendar takvo što bilo prenaporno činiti iz godine u godinu. Davis Cup je ipak bio sekundaran na listi prioriteta, pogotovo ako ste ga već bili osvojili; jest, bilo ga je itekako bitno osvojiti, ali to se u konačnici moglo učiniti i bez toga da ga igrate svaku godinu.
U tom je kontekstu indikativno reći to da su članovi Velike četvorke u Davis Cupu međusobno odigrali svega dva susreta; Andy Murray, primjerice, nikad nije igrao s Novakom Đokovićem, Rogerom Federerom i Rafaelom Nadalom, a ni potonja dvojica nisu odigrali nijedan meč. Može, dakle, netko drviti o (izgbuljenoj) duši Davis Cupa i slično, ali činjenica je da se radilo o natjecanju koje su oni najbolji često propuštali igrati. Upravo je to bio jedan od glavnih razloga za to što je ITF još 2018. sklopio ugovor s Kosmos Grupom, investicijskom grupacijom koja je ujedno osmislila i taj novi format.
Što se, dakle, u međuvremenu promijenilo?
Pa, osim toga što se Kosmos u siječnju ove godine povukao iz dogovora te završio na sudu s ITF-om, u suštini se nije puno toga promijenilo. Davis Cup ima manje-više iste probleme kao i u prošlosti, a priča o Svjetskom prvenstvu u tenisu koje bi nalikovalo prvenstvima iz drugih globalno popularnih sportova — a kako se DC počelo brendirati s promjenom formata — priča je u koju ne vjeruju vjerojatno ni oni koji je promoviraju. Zasigurno ne i Gerard Piqué, zapravo naslovno lice te promjene formata te većinski vlasnik Kosmos Grupe, koja se iz cijelog projekta povukla zbog višemilijunskih gubitaka ostvarenih u zadnjih nekoliko godina.
Davis Cup mora pronaći način za zadobiti status petog Grand Slama koji nitko ne želi propustiti, samo što se to ne može dogoditi ako će se igrati svake godine
Stvari su po zlu krenule odmah na prvom izdanju iz 2019. Redizajnirani Davis Cup bio je zamišljen kao Svjetsko prvenstvo u tenisu, događaj s 18 reprezentacija koji bi se održavao jednom godišnje u jednom gradu, a globalnu prepoznatljivost i popularnost trebao mu je osigurati i prisustvo barem velike većine vrhunskih igrača. Zbog toga je izdašno povećan nagradni fond — ugovor je potpisan na 25 godina i Kosmos je garantirao investiciju od tri milijarde dolara — a sama činjenica da je natjecanje trajalo 10 dana, i to u bitno skraćenom rezultatskom formatu u odnosu na prije, trebao je biti još jedan mamac za one najbolje.
Pokazalo se, međutim, da novac za neke nije bio presudan — ili barem nije bio dovoljno presudan — a u međuvremenu je iskrsnuo i novi problem; veliku većinu mečeva, ponajprije onih u kojima nije sudjelovala domaća Španjolska, pratile su (polu)prazne tribine koje su valjda postale ogledalo te izgubljene duše Davis Cupa. U međuvremenu se pristupilo još jednoj korekciji formata, kojom se djelomično napravio ustupak upravo starom formatu — grupna faza u rujnu sa 16 reprezentacija igra su u četiri grada domaćina — ali suština svega je ta da Davis Cup prate de facto isti problemi kao i prije.
Pitanje prioriteta
I dalje ima loše termine u kalendaru (dva su u tjednima nakon Grand Slamova, a ovaj zadnji u tjednu nakon završnog Mastersa) i vrhunski igrači i dalje nisu dovoljno motivirani da bi nastupali svake godine. Primjerice, grupnu fazu natjecanja iz rujna prošle godine igrala su tek sedmorica top 20 igrača, odnosno tek dvojica top 10 igrača. Jest, neki su naprosto bili ozlijeđeni, neki su imali nesreću ‘krivog’ (ruskog) državljanstva, neki igraju za reprezentacije koje nisu dovoljno jake da bi uopće došle do ove faze natjecanja (Stefanos Tsitsipas, Casper Ruud, Holger Rune…), ali za mnoge Davis Cup ima makar sličan status kao i prije.
Đoković bez ikakve dileme voli i želi igrati za reprezentaciju, ali prošle godine “iz osobnih razloga” nije sudjelovao u ovoj fazi natjecanja, iako prethodno nije uopće igrao US Open. Obećao je da će igrati Final 8 u studenom, ali Srbija se nije kvalificirala; možemo samo pretpostavljati koliko je na to utjecao Đokovićev izostanak. Na toj su prošlogodišnjoj završnici inače bila opet sedmorica top 20 i dvojica top 10 igrača. Razlika u odnosu na rujanski ciklus bila je ta što sada zbog ozljede nije bilo Carlosa Alcaraza, pa ujedno ni nijednog top 5 igrača.
Stvari nisu puno drugačije ni ove godine.
U grupnoj su fazi u rujnu sudjelovala šestorica top 20 te jedan jedini top 10 igrač. Sreća je bila ta da je taj top 10 igrač bio Đoković, koji se pojavio unatoč tome što je nekoliko dana prije osvojio US Open. Alcaraz je, pak, upravo zbog spomenutog turnira ili generalno iscrpljujuće sjevernoameričke turneje otkazao nastup, Španjolska se nije uspjela kvalificirati i opet možemo samo pretpostavljati što bi bilo kad bi bilo. Tako je završnica u Málagi ostala bez domaćina, ali zato su ovdje sada Đoković i Jannik Sinner, ujedno jedina dvojica top 10 igrača, u još njih četvoricu iz 20 najboljih.
Dotični su se jučer sastali u polufinalu (njihov treći dvoboj u dva tjedna!) i to je zasigurno nešto što podiže cijeli turnir (Sinner je pobijedio i Italija je prošla u finale), ali vidimo da i dalje nedostaje puno top igrača, pa možemo reći i da je to samo ova godina; hoće li Đoković nastupati i iduće godine, u sezoni u kojoj su mu prioritet i Olimpijske igre?
To je pitanje na koje u ITF-u još uvijek ne znaju pronaći (jedini ispravni) odgovor. Pritom je pomalo tragikomično to što svojim glavinjanjem samo daju vjetar u leđa tradicionalistima koji masturbiraju na stari format, iako taj povratak na staro nema nikakvog smisla. Radi se i o tome što nije takav problem u samom formatu; ljudi su se u stanju brzo priviknuti na drugačije uređeno natjecanje, a Davis Cup jednostavno ima takvo nasljeđe da sam format nije toliko bitan. Igrači i dalje žele i vole nastupati za reprezentaciju, i dalje postoji velika emocija, a nije baš istina ni da više nema svih prednosti domaćeg terena; Hrvatska je, primjerice, ove godine u veljači ugostila Austriju, a u rujnu je bila domaćin u grupnoj fazi natjecanja. To što je pritom u oba slučaja atmosfera bila otužno loša nije imalo neke prevelike veze s formatom.
Ono što želim reći je to da je najveći problem taj što postoji fiks ideja da se Davis Cup mora igrati svake godine; u datim je okolnostima to sasvim nepotrebno i za posljedicu će uvijek imati to da vrhunskim igračima nikad neće biti na vrhu te liste prioriteta. Ako hoćete, Davis Cup mora pronaći način za zadobiti status petog Grand Slama — turnira/natjecanja koje nitko ne želi propustiti — samo što se to ne može dogoditi ako će se igrati svake godine.
Postoje neke sasvim razumne ideje u tom smislu, ali izgledno je da ćemo prije svjedočiti novim glavinjanjima ili (kozmetičkim) promjenama formata. I možda je onda pomalo paradoksalno to da su najbolja priča ovogodišnje završnice finski tenisači i njihovi navijači. Jest, iako ne igra domaća Španjolska, tribine su pristojno popunjene, ali jedino vrijedno spomena u tom je smislu nekoliko tisuća strastvenih i glasnih Finaca koji su ispratili povijesni uspjeh svoje reprezentacije. Finska je, naime, još u utorak ušla u polufinale Davis Cupa – prekjučer je izgubila od Australije — a učinila je to u sastavu koji čine Otto Virtanen, Patrick Kaukovalta, Harri Heliövaara i Patrik Niklas-Salminen.
Ne znam, ali netko bi mogao reći da i taj novi format ima nekog svojeg šarma. A netko bi se mogao samo zapitati i tko su ti igrači.
