Što ćemo s ovim Davis Cupom?

Pošteno je reći da ljudi nisu baš oduševljeni novim formatom natjecanja

Zadnja izmjena: 24. studenoga 2019.

Davis Cup je mrtav, možemo to sad sa sigurnošću reći, a ovo što smo gledali ovog tjedna više je nalikovalo Svjetskom prvenstvu u tenisu. Baš kako je rekao onaj tradicionalist ili romantik Steve Darcis, čovjek koji je pobijedio Rafaela Nadala u Wimbledonu, ali najljepše trenutke doživio u belgijskoj reprezentaciji. Doduše, na svjetskim prvenstvima tribine su obično ispunjenije i prevladava festivalska atmosfera te čisto sumnjam da se na ulicama Madrida grle razdragani i od veselja i pića pijani, recimo, Francuzi i Nijemci. Francuskih navijača zapravo i nije bilo jer bojkotiraju ono što se za njih još samo zove Davis Cup.

Nema sumnje da je DC izgubio dobar dio svojeg šarma i da nam može biti žao što u domaćem dvorištu više nećemo gledati divove poput Juana Martína del Potra. Tribine su u Caji Mágici, osim na mečevima Španjolske, bile prilično slabo popunjene, iako je većina reprezentacija imala pratnju od 50, 100 ili možda više navijača koji su unosili tračak strasti. Poluprazne su bile i na polufinalnom meču Kanade i Rusije, kao i na četvrtfinalnom meču Srba i Rusa, čak i onda kad je Novak Đoković igrao protiv Karena Hačanova. I s pravom se možemo pitati što bi bilo da je Španjolska — čitajte Rafael Nadal, uz dužno poštovanje ostalima — ispala u četvrtfinalu ili polufinalu. A mogla je, vrlo lako.

Naravno, radi se tek o prvom pokušaju i ne bi čudilo da dogodine posjet bude veći. Osim toga, stari format uistinu je postao neodrživ i financijski neisplativ.

ATP Cup bi mogao potpuno zasjeniti Davis Cup. Nastup su potvrdila devetorica top 10 igrača, njih 26 iz prvih 30

Bilo je lijepo vidjeti kako se i Darcis šulja čak dvaput do finala, ali koliko smo puta u zadnjih 10 godina gledali spektakularno finale između, recimo, Španjolske i Srbije ili Švicarske i Velike Britanije? Ili, još preverznije, polufinale s ove četiri reprezentacije? ITF-u, organizatoru Davis Cupa, upravo je ta činjenica najviše smetala — top 10 igrači nastupali su više nego što se misli, ali Velika četvorka nije imala kontinuitet. Zasukala bi rukave, uzela Salataru i potom bi se posvetila ATP-ju. ITF-ove želja da ojača i obogati DC stoga je sasvim razumljiva, kao i to što je prihvatio ponudu Kosmos Grupe, investitora predvođenih Gerardom Piquéom, koja bi u idućih 25 godina trebala uložiti tri milijarde dolara u ovo natjecanje.

Koliko je pak dobar ovaj novi format, drugi je par rukava.

Organizacijska katastrofa

Nema nikakve sumnje da smo gledali uzbudljivo prvenstvo, s mečevima koji su bili neizvjesni i igračima koji su bili nabrijani, jednako emotivni kao i u starom sustavu.

Osobno mi se urezala ona scena kad Nole upravo u meču parova s Rusijom, nakon jednog brutalnog poena, sebi svojstveno, temperamentno, staje animirati šačicu Srba, uglavnom djedica i bakica. Stvarno je šteta što momčadi nisu imale veću potporu, ali govoriti o tome da je nestala emocija, pogotovo kod igrača, naprosto ne pije vodu. Mnogi pak zanemaruju i to da ogledi s dva singla i jednim dublom, na dva dobivena seta, nude veću neizvjesnost i bolju priliku ‘potlačenima’ poput Darcisa.

O samom formatu pak dobro govori ono da Amerikanci u jednom trenu nisu više znali mogu li proći dalje, kao i one nedaće s predavanjem zadnjeg meča parova, nebitnog za one koji su ga predali, ali bitnog za druge ekipe. Format od šest grupa s po tri ekipe i tisuću kombinacija za prolaz prilično je zbunjujući i nejasan, vjerojatno i teniskoj publici.

Svojevsrna organizacijska katastrofa se, pak, dogodila sa satnicom. I prije početka bilo je jasno što bi se moglo dogoditi — dozu romantike tako su nam donijeli Sam Querrey i Jack Sock te Simone Bolleli i Fabio Fognini koji su meč parova španali do četiri ujutro u četvrtak. Rafa je, primjerice, iako je prvi meč dana od četvrtka pomaknut za ranije, gotovo svaku radnu večer igrao minimalno do ponoći i dojam je da bi s ovolikim brojem ekipa dobro došla četvrta dvorana.

Vjerujem da postoji i jedan prilično pouzdan način da se privuče više publike.

Davis Cup ne bi se trebao igrati svake godine i od njega bi trebalo napraviti spektakl i festival, baš kao što je Svjetsko prvenstvo, a o čemu smo već pisali. Svake četiri godine, možda čak i dva grada u jednoj zemlji, mogla bi ugostiti, recimo, 16 najboljih reprezentacija, što bi privuklo i više od čisto teniskih zaljubljenika, a definitivno i najbolje igrače. Projekt bi sigurno bio profitabilniji, a na značaju bi dobile i kvalifikacije jer nitko ne bi htio takvo što propustiti. ATP i WTA inače rade preinaku kalendara u olimpijskim godinama, pa bi možda bili spremni napraviti iznimku i u ovom slučaju.

Stari problemi i dalje lako mogući

Iako je Piqué najavio da je cijeli projekt u fazi eksperimenta, izglednije je da će se DC nastaviti igrati svake godine. Ono što bi u ovom trenutku bilo najbolje, pogotovo s obzirom na najgori mogući termin, jest da pravo nastupa stječe 12 ekipa, podijeljenih u četiri grupe, iz kojih najbolje dvije idu u četvrtfinale. Tu je bitno to što bi satnica bila fleksibilnija, igrači bi imali nešto više odmora — a onda i želje da se pojave — i koncentracija kvalitete bi bila veća, odnosno mečevi bi publici bili atraktivniji. Ponovno bi na značaju dobile kvalifikacije koje se inače igraju u veljači u starom formatu (četiri singla, jedan dubl), ali na dva dobivena seta.

Postoji, međutim, jedan problem o kojem nitko ne priča, vjerojatno zato što su se na turniru pojavili Nadal i Đoković i organizatoru bi bilo draže da su oni tu nego ostala sedmorica igrača iz top 10 — izuzev Rogera Federera, naravno. Naime, bila su ondje samo petorica top 10 igrača.

Federer i Alexander Zverev radije igraju egzibicije, Dominik Thiem i Stefanos Tsitsipas nisu se ni kvalificirali, a Daniil Medvjedev je počeo ‘sagorijevati’ još u Londonu. Problem nije samo u tome, već i u onim kvalifikacijama koje sam spomenuo nekoliko puta. Iako takve skraćene, nisu ih igrali ni Federer, ni Thiem, ali ni Đoković, a od onih koji nisu top 10, ni David Goffin, Kei Nishikori i Stan Wawrinka. Švicarska i Austrija dobrim su dijelom zato ispale, a komotno su to mogle i Srbija i Belgija i Japan, pa bi turnir bio znatno oslabljen jer bi se na njemu našli Uzbekistan, Brazil i Kina.

A onda je tu i taj termin. Čak i da su se Thiem i Tsitispas kvalificirali, nitko ne garantira da bi nakon finala u Londonu išli igrati dva ili tri dana kasnije u Madrid. Bi li došli i sljedeće godine ako bi se slučajno ozlijedili? To je već dobro pitanje za Đokovića koji je navodno još u Londonu osjetio staru bol u laktu, a u meču parova protiv Rusije ona je postala ozbiljni, možda i puno gori problem nego što trenutno mislimo. Hoće li Nadal ili pak netko drugi imati snage krvariti svake godine do u sitne noćne sate, pogotovo nakon što je već osvojio trofej? Baš je zato — jer se igra svake godine, jer ima loš termin i jer zasad ima prilično zgusnut raspored — lako moguće da se za ITF i Kosmos jave isti, stari problemi.

Huškačka i sirova atmosfera

Dodatni razlog za brigu je i ATP Cup, oživljeno Svjetsko prvenstvo, koje slijedi u siječnju kao uvod u Australian Open, a nastalo je baš da se parira ITF-u.

Natjecanje se već igralo u Düsseldorfu od 1978. do 2012., nikada nije imalo osobitu reputaciju, ali sad bi moglo biti mnogo drugačije. Igra se u Perthu, Sydneyju i Brisbaneu i mijenja turnire u potonja dva grada, a donosi i znantnu količinu ATP bodova, njih 750 za one koji upišu sve pobjede. Nastup su potvrdila devetorica top 10 igrača, njih 26 iz prvih 30 i ATP Cup bi mogao potpuno zasjeniti Davis Cup. Ono gdje je ATP već sad pogriješio jest što je previše omasovio turnir. Nastupaju 24 zemlje (šest grupa po četiri ekipe), od kojih Urugvaj, Gruzija, Moldavija i Bugarska imaju igrače rangirane od 251. do 681. mjesta, a neki će igrati i međusobno. Postoji mogućnost i da se ATP i ITF pokušaju usuglasiti oko jednog natjecanja, umjesto da postoje dva, vrlo slična.

Dok se ovaj tekst lagano privodi kraju, bacam oko na polufinalni, odlučujući meč parova između Španjolske i Velike Britanije, gdje se može osjetiti ona stara, ponekad huškačka i sirova atmosfera iz Davis Cupa, nešto što sam i sam osjetio na domaćm susretima Hrvatske. Ili ono kad se frend uoči Delpova servisa u masi nekorektnih idiota zadere “foot fault”, a nakon proglašenja pobjednika završiš u hodnicima Arene Zagreb pjevajući Soy Argentino sa strastvenim gostujućim navijačima.

Jedno je sigurno: Davis Cup ima neizvjesnu budućnost. I Piqué nije samo odličan nogometaš, dobar je i poslovni čovjek, ali tek treba vidjeti koliko dobro osjeća teniski puls.

Ne propusti top članke