Prorok u svom selu

Proslavljeni Sergio Scariolo vratio se u Italiju s misijom da pokori Euroligu

Zadnja izmjena: 24. studenoga 2022.

Kaže se da nitko nije prorok u svom selu; ova poslovica biblijskih korijena preuzeta je iz Isusova govora nakon što ga njegovi Nazarećani nisu priznali kao proroka. U košarkaškom svijetu ona možda i najviše vrijedi za Sergija Scariola.

Površniji pratitelji košarke vjerojatno misle da je on Španjolac; iskreno, prije desetak godina i ja sam neko vrijeme bio u toj zabludi. Logična je to pretpostavka jer riječ je o stručnjaku koji se veličanstvenom niskom uspjeha na klupi španjolske reprezentacije prometnuo u, neka se Coach K ne ljuti, najboljeg izbornika svih vremena. Kad tome pridodamo i 11 sezona provedenih na klupama Baskonije, Unicaje i Reala Madrida, zaista je teško primijetiti da je on zapravo — Talijan.

No, ne može se reći da je Scariolo proveo kratko vrijeme radeći u talijanskoj košarci. Stariji Splitovi navijači sjetit će ga se kao mlađahnog Scavolinijeva trenera. Sa samo 28 godina dobio je priliku kao glavni trener kluba iz Pesara, a već u drugoj sezoni osvojio je titulu nacionalnog prvaka, drugu i posljednju u Scavolinijevoj povijesti. Tim je pothvatom izborio Euroligu u kojoj se sljedeće sezone uspio plasirati na Final Four. Međutim, Jugoplastika je s raspucanim Zoranom Savićem i Velimirom Perasovićem bila previsoka prepreka u polufinalu, da bi potom Scariolo na kraju sezone šokirao talijansku javnost odlaskom u drugoligaša po imenu Auroru Desio.

Ostatak talijanskog dijela karijere bio je prilično neuspješan, barem za Scariolove standarde. S Aurorom u dvije sezone nije uspio izboriti prvu ligu, potom u četiri sezone s bolonjskim Fortitudom, usprkos dojmljivoj igri, nije uspio doći do trofeja, a osobito je razočaravajuća bila njegova epizoda u Milanu, gdje je stigao 2011. kao dvostruki europski prvak sa Španjolskom. Na raspolaganje je dobio skupocjenu momčad te su od Armanija očekivani nebeski uspjesi. No, u dvije sezone potpisao je euroligaške podbačaje (u prvoj sezoni nije izborio doigravanje, u drugoj ni Top 16), a k tome nije uspio osvojiti niti jedan domaći trofej.

Scariolo je dosad već napravio odličan posao s bolonjskim velikanom vrativši ga u Euroligu, ali da bi do kraja opravdao svoju reputaciju potrebno je više, mnogo više

Tako je Scariolova daleka epizoda u Scavoliniju mogla ostati zapamćena kao najznačajniji trag koji je ostavio u talijanskoj košarci, ali velikom magu vrag nije dao mira — ni sva ta silna zlata koja je osvojio sa Španjolskom nisu mogla ugasiti želju da se i u vlastitoj zemlji dokaže kao vrhunski trener, stoga je lani prihvatio ponudu iz domovine i njegov novi posao je Virtus Bologna.

Predstavljalo je to delikatni izazov čiji će se ishod pokazati kao odlučujući za definiranje Scariolove ostavštine: ili će dovršiti proces podizanja posrnulog velikana na staze stare slave i potvrditi se u domaćem okruženju, ili će još jednom podbaciti i ostati zapamćen kao najveći talijanski košarkaški um koji je svojim genijem okoristio samo tuđu košarku.

Potencijal i snaga

No, Scariolu ovaj put nije trebalo dugo vremena da počne isporučivati.

Premda su mu ponovo izmakli i domaće prvenstvo i kup, osvojio je dva talijanska superkupa, dok je najveći uspjeh ostvario osvajanjem Eurokupa. Mnogima je bio čudan tek uvedeni sustav u kojem se igra samo jedna utakmica od osmine finala nadalje, a koji zapravo jako nalikuje na klasičnu nokaut fazu Eurobasketa, samo s više odmora između utakmica. I dok su drugi favoriti pucali pod pritiskom, Scariolo se u kvaziturnirskom ritmu, logično, snalazio kao riba u vodi – nakon čak sedam poraza u skupini i osvojenog četvrtog mjesta, Virtus je u nokaut fazi ubacio u višu brzinu te nanizao Lietkabelis, Ulm, Valenciju i Bursaspor. Osvajanje Eurokupa značilo je Virtusov povratak u Euroligu nakon 14 godina, tijekom kojih je nakratko bio pao i u drugu talijansku ligu.

Jasno, dvostruki europski prvak (1998. i 2001.) ne misli se zadovoljiti pukim sudjelovanjem u elitnoj konkurenciji. Predsjednik Massimo Zanetti, talijanski kralj kave, već neko vrijeme iz sezone u sezonu podiže klupski proračun i ovosezonski se procjenjuje na oko 25 milijuna eura, što je na razini aktualnog prvaka Efesa, dok su znatnije skuplji samo španjolski velikani Barcelona i Real Madrid. Scariolo je na raspolaganje dobio impozantnu momčad koju u Segafredo Areni redovito burno bodri 10.000 navijača. Ciljevi su maksimalni, a stvari zasad izgledaju prilično dobro.

Ne može se reći da omjer 4:4 izaziva divljenje; štoviše, on je posve u skladu sa Scariolovim dosadašnjom euroligaškom karijerom (na velikom broju utakmica ima jedva preko 50 posto pobjeda). Doista, naoko Virtus djeluje prosječno. Međutim, Euroliga nikada nije bila izjednačenija i bit će potrebno dosta vremena dok se najkvalitetnije momčadi ne izdvoje, a smatram da bi Virtus mogao biti među njima.

Svoj potencijal i snagu demonstrirala je prije svega gostujućim slavljima u Madridu (95:91) i Milanu (64:59) te domaćim demoliranjem vrlo dobre Valencije (89:59). Scariolo ima vrlo široku i na svim pozicijama uravnoteženu momčad u kojoj su se zasad napadački istaknuli Iffe Lundberg na vanjskim pozicijama i Jordan Mickey pod košem.

Neumoljivi pragmatizam

Eksplozivni danski bek se tek u svojim srednjim 20-ima prometnuo u euroligašku klasu, a nakon početka ruske invazije napustio je CSKA i okušao se u Phoenixu. Nakon kratke avanture u NBA ligi ipak se vratio u Europu te je čovjek kojem Scariolo u najvećoj mjeri daje loptu u ruke. Međutim, daleko od toga da je jedini zadužen za kreaciju: na lopti su jaki i talijanski reprezentativci Daniel Hackett, Alessandro Pajola i Niccolo Mannion, a tu je, dakako, i Miloš Teodosić, kojeg Scariolo zasad prilično dozira (samo 15 minuta prosječno na parketu), ali je i u takvim okolnostima najbolji asistent (4,3 prosječno) u ekipi.

Iskusni Mickey ima najveću minutažu — iako samo 26 minuta u prosjeku — te se kao uzorni moderni centar iskazuje postavljanjem blokova, snalažljivošću oko obruča i vanjskim šutom. Međutim, očekuje se da će ulogu dominantne figure u reketu uskoro preuzeti gruzijska zvijezda Tornike Šengelija, koji se vraća iz ozljede ramena zbog koje je propustio Eurobasket. Zasad malo igra i veteran Marco Belinelli, ali također treba očekivati i njegovu veću ulogu kako sezona bude odmicala.

Trojac neprijepornih klasa koje zasad dozira svakako je Scariolov adut u rukavu za nastavak sezone, ali Virtus i bez njih ima jako dobru složenu momčad. Potrebno je istaknuti da je momčad, zahvaljujući trojcu kvalitetnih krila (Semi Ojeleye, koji debitira u Europi nakon pet aktivnih NBA sezona, Isaia Cordinier, Kyle Weems), sposobna igrati i moćnu obranu s mnoštvom varijacija, a ne nedostaje ni visine s Ismaelom Bakom i Mamom Jaitehom kao centarskim opcijama.

Pravo pitanje glasi: vidi li se išta od Scariolove Španjolske u njegovu Virtusu? To je zapravo trik-pitanje, budući da je veliki mag poznat po prilagodljivosti — španjolsku reprezentaciju u proteklim godinama nije obilježio neki specifični stil, nego spremnost da mijenja svoj način igre ovisno o odazivu igrača i profilu suparnika. U Virtusu se već sada dobrano nazire taj neumoljivi pragmatizam u igri, na momente vrlo atraktivan, ali ono što Španjolska već dugo ima, a Virtus tek treba izgraditi je — pobjednički mentalitet.

Scariolo je dosad već napravio odličan posao s bolonjskim velikanom vrativši ga u Euroligu, ali da bi do kraja opravdao svoju reputaciju potrebno je više, mnogo više. On naprosto nema drugog izbora nego da Euroligu i osvoji — samo tako će ga i u njegovom selu priznati za proroka.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.

Ne propusti top članke
X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.