“Ostavite svu nadu vi koji ovdje ulazite” natpis je na koji su nabasali Dante i Vergilije kada su došli pred vrata pakla, a još više od prijetećih riječi uznemiravali su agonični vapaji prokletih duša koje su patile na drugoj obali rijeke Aheront. Ovaj čuveni citat iz Božanstvene komedije postao je vrlo popularan u modernoj subkulturi i često se nađe u obliku grafita na zidovima američkih državnih škola (Abandon hope all ye who enter here) i drugih za to prikladnih građevina.
Da se netko s istančanim osjećajem za satiru dosjetio ispisati ga na zidine varaždinske Arene uoči jučerašnjeg ogleda Hrvatske i Poljske, pogodio bi ravno u sridu. Međutim, u Varaždinu malo tko istinski mari za basket, stoga se takva razina napetosti nije mogla osjetiti u zraku. A nije baš da za dramu nije bilo razloga, jer Hrvatska je još jednim porazom izgubila i teoretske šanse za plasman na Svjetsko prvenstvo.
Prošlog rujna u Gdanjsku Hrvatska je u gotovo najjačem sastavu izgubila od nešto slabijeg sastava Poljske nego što je bio sinoćnji. Naime, momčad Mikea Taylora pod obručem je pojačao klasni veteran Maciej Lampe. Kako se onda uopće moglo nadati pozitivnom rezultatu, odnosno pobjedi s više od pet razlike?
Hrvatska je izgubila zbog nedopustivih pogrešaka u selekciji, odnosno selekcijama
Dražen Anzulović igrao je na kartu energije, odnosno tranzicijske košarke koja bi izmorila Taylorovu najjaču petorku (A. J. Slaughter, Mateusz Ponitka, Adam Waczyński, Michał Sokołowski i Lampe), koja uistinu mnogo vremena provodi na parketu zbog oskudne kvalitete ostatka kadra. To je podrazumijevalo igru s mnogo kontakata u obrani i brzih šutova u napadu, stoga je bio bitan sudački kriterij te da se ovaj put trice pogađaju u pristojnom postotku.
U odnosu na prošli kvalifikacijski prozor kada je Hrvatska bila tricaški kriminalna, nešto svjetliju perspektivu je nudio povratak Filipa Krušlina, koji je prošlog vikenda sa sedam trica istorpedirao Cibonu u finalu Kupa, a k tome se možda moglo nadati da će pozitivno iznenaditi Pavle Marčinković i Toni Perković.
A počelo je dobro…
I doista, u početku je Zulin plan upalio. Poljaci kao da su došli sa stavom “lako ćemo”; uporno su pokušavali dotegliti loptu do Lampea na niski post, a što ovaj nije promašio, to su pogubili putem pa je nakon tri i po minute na semaforu svijetlilo 7:0 i Lampe je povučen na klupu. Tada je Taylor pokušao razigrati bekovsku liniju, ali zaista nije dobra ideja nakon lošeg ulaska u utakmicu tražiti povratak kroz vanjski šut. Ruka se kolektivno stisla i Poljska je bila na konopcima.
Anzulović je krenuo s petorkom Martin Junaković – Krušlin – Marčinković – Hrvoje Perić – Miro Bilan koja je obrambeno reagirala sjajno, a u napadu je većinu tereta iznio Krušlin kao jedini s punim samopouzdanjem u svoj šut. Nakon četiri minute Anzulović je izvadio Junakovića, povjerivši vođenje igre mnogo pouzdanijem Katiću i tada je na parketu bila najjača hrvatska postava koja je bila na svakoj liniji dodavanja tromih gostujućih akcija.
Međutim, vrlo brzo Anzulović ponavlja istu pogrešku kao i protiv Mađarske – u jednom je potezu izmijenio čak trojicu igrača (Darko Planinić, Domagoj Vuković i Jakov Mustapić umjesto Bilana, Perića i Marčinkovića), ozbiljno ugrozivši uhvaćeni dobri ritam. Ipak, serija se uspjela produžiti sve do 14:0, a Poljaci se punih sedam minuta nisu upisali u strijelce. Realno, trebalo je to vodstvo biti i izraženije da nije bilo previše bezglavog srljanja u napadu.
I onda dolazimo do prijelomnice.
Imati +14 nakon sedam minuta (odnosno, s obzirom na okolnosti, +9) nije bogznakakva prednost, ali ipak je riječ o kapitalu kojeg se ne smije olako prokockati, pogotovo zbog morala momčadi (sjetimo se Italije u Zagrebu). Da je Anzulović odabrao iskusnije adute za popuniti klupu poput Roka Stipčevića, Luke Babića i Željka Šakića, možda se mogla izbjeći takva sudbina.
Nedorađeni igrači koji su već u srednjim dvadesetima ne bi smjeli imati mjesto među 12 reprezentativaca, a kamoli biti 26 minuta na terenu kao što je bio Mustapić. Da zasluži takvu minutažu tome momku, koji se nalazi na kraju Cedevitine klupe, treba još barem sezona i pol dokazivanja na ozbiljnoj razini košarke s kakvom se susreo tek po dolasku među Vitamine. Onda možda ne bismo gledali toliko gluposti koje radi, evo, već treću kvalifikacijsku utakmicu zaredom.
Mustapić ima brzinu, energiju i možebitni je potencijal da postane pouzdan šuter, ali svaki njegov prodor je put u nepoznato. Kao prvo, nije se navikao služiti tijelom da izdrži kontakt, stoga obično ne zadrži potrebnu dozu stabilnosti da ubaci polaganje ili, pak, ostane kratak pa baca teško izvedive floatere za koje nema nimalo urođenog osjećaja. Još teže posljedice od samih promašaja proizlaze iz pozicija suigrača kada on krene u prodore — Mustapić ne razlikuje situacije kada se pred njim zaista otvara prostor od onih kada je to čisto navlačenje u zamku, zato se nakon njegovih promašaja redovito otvaraju koridori za poljske kontranapade koji su mogli biti zaustavljeni jedino prekršajima — a to je, s obzirom na iskorišteni bonus, značilo bacanja pomoću kojih su se Poljaci uspjeli bez puno muke približiti egalu.
Lađar Anzulović
Većina navedenih karakteristika vrijedi i za Junakovića, Perkovića i Vukovića. Oni su igrali nešto manje, ali opet dovoljno da Taylor iskoristi sve njihove slabosti (primjerice, za četiri minute dok je Perković bio na parketu, Poljska je napravila 12 razlike). Čim su Poljaci uhvatili priključak, postalo je jasno da Hrvatska neće pobijediti s potrebnih pet razlike.
Nisu Poljaci odigrali ništa posebno — Slaughter je s lakoćom jedan-na-jedan nadigravao sebi nedorasle čuvare (6/14 šut i pet asistencija); Ponitka i Waczyński optrčavali su oko čvrstih blokova i pogađali koliko je trebalo (5/12 trica ukupno); a na postu se probudio Lampe (9 poena i 8 skokova) koji je nadigrao i Bilana i Planinića u oba smjera. U obrani je Taylor, uzevši u obzir šuterske izvedbe Hrvatske protiv Mađarske i Poljske, preuzimao dosta rizika naredivši velik broj preuzimanja u reketu. To je otvorilo znatni broj prilika s perimetra za domaće koji su ih, pomalo iznenađujuće, uspjeli iskoristiti (10/21 trica), ali ovaj put je bila kobna možda i najgora izvedba šuta za dva u cijelim kvalifikacijama: užasavajućih 12/50, odnosno 24 posto.
Mustapić 0/3, Junaković 1/7, Katić 2/9, Bilan 2/10, Krušlin 2/7! Kada se promaši onoliki broj nevjerojatnih zicera (Krušlin sam samcat dva u nizu, Bilan četiri u jednom napadu), svaka ozbiljna analiza prestaje. Kada je Perić konačno krenuo šutirati trice (2/2, prije toga u pet utakmica 1/3) i time pustio malo zraka u reket, ukazao se posljednji tračak nade, ali čini se pomalo poetično što ju je tricama (3/4) ugasio Łukasz Koszarek, 35-godišnji razigravač, godište Roka Ukića, koji kao da je poručio Zuli koliki je značaj iskustva s klupe.
Hrvatska je imala domaći teren, dobro otvaranje, pogodan sudački kriterij, prednost u napadačkim skokovima (14:11) i ukradenim loptama (12:4), mirnu ruku s trice (10/21) i penala (15/16), a svejedno ju je ne odveć snažan niti raspoložen suparnik bez većeg stresa pobijedio s osam razlike. Hrvatska je izgubila zbog nedopustivih pogrešaka u selekciji, odnosno selekcijama. Prvo je Savez (dvaput) odabrao očigledno nedoraslog izbornika, koji je potom odabrao znatan broj igrača koji se uče košarci kroz seniorsku reprezentaciju.
I tako je hrvatska košarka nakon 15-mjesečnog putovanja konačno prošla kroz vrata podzemlja. No, tu još nije kraj poniranju. Lađar Anzulović tek nas je preveo preko Aheronta, a pakao se sastoji od devet krugova.
