Koja je razlika između Rafaela Nadala i Mattea Berrettinija? Ima ih, naravno, puno, ali jučer se jedna pokazala ključnom.
Kada je na prijelazu iz trećeg u četvrti set Berrettini nanizao 23 poena na servisu, općenito postao kompetitivniji te promijenio momentum, kao i zaprijetio da će zakomplicirati meč, Nadal je odlučio uzeti stvar u svoje ruke ili makar to probati učiniti. Kod vodstva 4-3 u četvrtom setu, stao je duboko iza na reternu, onako kako to zna raditi — a što na ovom Australian Openu ne radi često, prije svega zato jer želi biti za nijansu agresivniji i igrati kraće poene. Vratio je nekoliko dobrih reterna, nekoliko sebi svojstvenih nezgodnih i dubokih takozvanih loopy udaraca, natjerao je Berrettinija da konačno igra, isprovocirao koju neforsiranu pogrešku te sam zaradio koji poen. Talijan se malo stisnuo, Rafa ga je brejknuo i meč je bio gotov u treptaj oka.
Nadal je pobijedio Berrettinija onako kako se očekivalo da će ga pobijediti, ako ga pobijedi. Diktirao je stvari forhendom te lomio suparnikov bekend; provocirao (ne)forsirane ili otvarao teren preko te strane te učinio ono što mu je napravio prije dvije i pol godine na US Openu, kao i nemalom broju igrača u svojoj karijeri. Problem je u tome i što je na elitnoj razini Berrettinijev bekend njegova bolna točka, kao i retern, pa je Rafa kroz servis lagano mogao dolaziti odmah do forhenda.
Ukupno je u meču udario 190 forhenda i 166 bekenda, dok je Berrettini udario 198 forhenda i 199 bekenda. U po njega poražavajuće beznadan obrazac ušao je u prvom setu, zapravo odmah od početka meča. Rafa je u prvom setu forhend udario 58, a bekend 34 puta; Berrettini je bio na omjeru od 56 bekenda i 45 forhenda. Talijan je odmah ušao u Rafin mlin, a dojma sam i da je bio malo ravan, teretan, pa i nervozan. Tako se opet u treptaj oka dogodilo to da sjedi na svojoj klupi, gubi 2-0 u setovima, i gubi na način na koji se znalo da bi mogao gubiti.
Blagu prednost bih ipak dao Medvjedevu. Prije svega, pričamo o njegovoj podlozi, a treba reći i da Rafi Medo baš i ne odgovara u matchupu
Što je učinio da promijeni taj famozni momentum? U suštini ništa; kao i velika većina igrača na Touru, izabrao je biti strpljiv. I dalje je vjerovao u taktiku serve +1, malo je izoštrio fokus na servisu i negdje mu je u podsvijesti kucalo da Rafa mora kad-tad popustiti na servisu. To se i dogodilo. Kod 3-3 u trećem setu Rafa je odigrao malo lošiji servis-gem, Berrettini je odigrao dva fantastična poena i u treptaj oka je uzeo set. Čak su i bekend i retern tada proradili.
Nije problem biti strpljiv; nekad je to naprosto poželjno rješenje. Problem je to što protiv Nadala pomalo jednodimenzionalni plan mora funkcionirati savršeno kroz tri i više setova, a to često nije realno; u konkretnom slučaju, Berrettini je iz tog po sebe lošeg obrasca mogao probati izaći tako da krene maksimalno kratiti poene. Da proba uzeti stvar u svoje ruke.
Nervozni Medvjedev svejedno pobjeđuje
OK, nisi najbolji igrač na mreži, ali to ne može biti razlog da s onim ogromnim polugama u meču izađeš svega 15 puta na mrežu. To što nisi brz na nogama i što Rafa ne stoji bogu iza nogu nije razlog da ne ubaciš pokoji servis-volej (na deuce strani sporiji kicker na van ili slice serva); to što te Rafa bombardira forhendom na bekendu ne znači da ne postoje dobri trenuci da iz tog obrasca izađeš drop shotom. Što je najtužnije, Berrettini ima solidan drop, a prvi put ga je odigrao nakon sat i 50 minuta igre, u četvrtom gemu trećeg seta; do kraja meča odigrao je još jedan jedini, sada s forhend strane.
Upravo je forhend drop vrlo podcijenjeno oružje koje se komotno može upotrebljavati kad imaš inicijativu u poenu i vremena na forhendu, a igraš protiv igrača koji je odličan u defenzivi i sad već stoji duboko iza osnovne linije. To je jučer demonstrirao Stefanos Tsitsipas odigravši devet dropova s forhend strane, a ubacio je i jedan fake drop shot (!).
Tsitsipas je konačno odigrao taktički ispravan meč protiv Daniila Medvjedeva; prekopirao je model Novaka Đokovića, pa i Nadala, s time da je mogao koristiti možda još i više varijacije, pa i bolje birati trenutke kad što treba odigrati. Na mrežu je izašao 43 puta, uzeo je 29 poena, šest puta je igrao serve & volley, još pet puta je to namjeravao, 15 puta je odigrao drop, a koristio je povremeno i slice kojim je uvlačio Medvjedeva u teren te ga pozivao na mrežu. Nije ulazio u previše dugih i po njega low percentage izmjena, kao ni zaglavio u izmjenama bekendom; dapače, jako je puno bio na forhendu.
I opet je izgubio meč, i to na kraju prilično glatko. Zašto? Presudio mu je njegov očajni retern (uzeo 18 od 100 poena, od čega u prvom setu svega dva) iako je i takav dva puta brejknuo, drugi put uglavnom zahvaljujući nervoznom Medvjedevu, koji će se onda pomalo i pametno istresti na sucu; s obzirom na to da se, ludara kakav je, izderavao na njega, rekao mu da je glup te, ingeniozno, da je small cat — sami zaključite što je to — mora se priznati da je dobro prošao. Doduše, gospodski mu se ispričao na kraju meča, kao i pogledao Stefanosa u oči koji mu je samo hladno pružio ruku. Ta tenzija koja postoji između dvojice starih drugova po meni uopće nije loša, pa ne bi mi smetalo i da se još malo zakrve. O coachingu i brbljavom Apostolosu Tsitsipasu nekom drugom prilikom…
Treba reći i da, izuzev prvog seta, meč nije bio na razini polufinala Grand Slama; Medo nije igrao svoj najbolji tenis, ali odlika pravog šampiona je upravo ta da pobjeđuje i kad ne igra osobito dobro. U jednom iznimno bitnom gemu (kod vodstva 5-4 u trećem setu) izoštrio je fokus, odigrao nekoliko vrhunskih poena na reternu te opet u treptaj oka odlepršao u finale. Kasnije će izjaviti da je neke atipične neforsirane radio zbog umora, a i Tsitsipas je potkraj meča djelovao ispuhano.
Sanjarska priča
Što nas očekuje u finalu?
Voljeli bi spektakl sličan onome prije dvije i pol godine, ali ako se malo spustimo na zemlju, moglo bi to biti nervozno finale. Puno toga je na kocki; Rafa ima priliku kakvoj se uopće nije nadao — razuman čovjek rekao bi i svoju zadnju na Australian Openu, ali ništa nije razumno s Trojkom — a Medvjedev tek mora potvrditi status šampiona, ili steći kakvu pogrdnu stigmu, kako to, nažalost, često biva.
Blagu prednost bih ipak dao Medvjedevu. Prije svega, pričamo o njegovoj podlozi, a treba reći i da Rafi Medo baš i ne odgovara u matchupu. Servis i forhend neće biti dovoljni; morat će više raditi za poene i puno miksati igru, kao što to i inače čini protiv Medvjedeva. Doduše, i Rus je morao puno miksati te time izlaziti iz zone komfora, jer i dalje nije lako ‘probiti’ Rafu. Također, kad je u prethodne dvije godine igrao blizu svog maksimuma na ovoj podlozi i u ovim uvjetima — uvijek u večernjim satima kad mu topspin nije toliko učinkovit — Nadal je gubio guste mečeve četvrtfinala od Dominica Thiema i Tsitsipasa. Realno, dosad nije imao takve suparnike u ždrijebu. Moguće je i da će protiv njegove volje meč postati fizički jako zahtjevan.
S druge strane, radi se o finalu i pričamo o Nadalu, čovjeku kojemu će ovo biti 29. Grand Slam finale. Također, teško je ne primijetiti da Medo nije na razini na kojoj bi volio biti, pa ne bi me čudilo ni da mu prorade živci. Uostalom, prošle je sezone izgubio tri velika finala (AO, Masters Pariz, završni Masters), a da Đoković nije chokeao, nisam siguran da bi uzeo US Open.
Inače, svoj treći i predzadnji poraz u finalu Australian Opena Nadal je doživio prije pet godina, i to od izvjesnog 35-godišnjaka. Čovjeka koji je prethodno izbivao s terena šest mjeseci zbog ozljede te kojemu, hvalabogu, nitko živ nije davao šanse za naslov. Zvuči poznato, nema što. I koliko nam je god šarmantan i neodoljiv taj šlampavi Nadalov suparnik, ne bismo se žalili kad bi se ponovila ta, malo je reći, sanjarska, nestvarna priča.
