Nogomet ima svoje zakonitosti. Na rezultat i kretanje forme mogu utjecati i utječu različiti faktori koje je teško pobrojiti. No, ako forma može varirati iz kola u kolo, kvaliteta momčadi ne mijenja se tako brzo. Recimo, Rijeka je najbolja momčad lige, a to su igrači i stručni stožer dokazali kroz cijelu sezonu. Odigrali su nekoliko lošijih utakmica, došlo je do zamora materijala i sve je kulminiralo porazom protiv Lokomotive. Forma je pala, ali Rijeka nije zaboravila igrati nogomet.
Hajduk, s druge strane, podiže svoju formu. Međutim, kako prije dva mjeseca zaista nije sve bilo crno i u raspadu, tako ni sada to nije savršena ekipa. U dvoboj s Rijekom ušla je napucana samopouzdanjem iz pozitivnog niza, ali pet kola nije ni izbliza dovoljno da se preskoči razinu koju je kroz sezonu pokazivala Rijeka.
Zvučat će možda čudno, s obzirom da je po prilikama s obje strane ovo bila najbolja utakmica ove dvije ekipe godinama unatrag, ali ni jedan ni drugi trener nisu pripremili neke posebne taktičke zamke za suparnika koje se mogu svrstati u rang neočekivanog. Matjaž Kek je umjesto suspendiranog Franka Andrijaševića stavio Josipa Mišića, a na njegovo je mjesto vratio Matu Maleša, koji je već neko vrijeme u drugom planu. Razbio je time zaista sjajnu osovinu koju su tvorili Filip Bradarić i Mišić, ali dobio je još malo siline u presingu iz veznog reda, obrambene čvrstoće i strukture.
Uvjeren sam kako se čitavu sezonu nije dogodilo da jedan igrač toliko izdominira drugog u izravnom dvoboju kao što je Vešović pregazio Memollu
S druge strane, Kek je znao na kojoj poziciji Rijeka stvara najveću razliku. Stefan Ristovski debelo odudara kvalitetom od svih desnih bekova u ligi. Fizičkim kapacitetom mu parirati može eventualno Petar Stojanović, obrambenom igrom možda Nikola Matas, ali kad cijelom igračkom paketu dodamo još tehničke potencijale, igračku inteligenciju i konstantnost predstava kroz čitavu sezonu – Ristovski jednostavno nema konkurenciju. U utakmici protiv Hajduka ispao je jedan jedini put; u petoj sekundi utakmice, na dugu loptu Zorana Nižića otišao je pomoći u skoku protiv Márka Futácsa i nije stigao, a iza leđa je ostavio Antu Ercega.
Ristovski na svojoj poziciji radi najveću razliku u ligi u odnosu na prvog pratitelja i to svi vide. Franko Andrijašević zabija najviše golova i često se postavlja u glavnu ulogu. Bradarić je ključni igrač za Rijeku, iako ne dobiva gotovo nimalo publiciteta.
Jednostavno, ali učinkovito
Uz bok Bradariću je Marko Vešović, koji odrađuje nevjerojatan posao, a to često bude zanemareno.
Nemamo još InStatove podatke s utakmice, ali uvjeren sam kako se čitavu sezonu nije dogodilo da jedan igrač toliko izdominira drugog u izravnom dvoboju kao što je on pregazio Hysena Memollu. Izgledalo je kako je dobio svaki duel u obrani i u napadu – kroz dribling, skok ili jednostavno na fizičku moć. A onda je stizao pomoći Ristovskom iza svojih leđa ugasiti Ercega, koji je odigrao možda i najlošiju utakmicu cijele sezone.
Ovdje vidimo uzorak: jednostavni ali učinkoviti mehanizam koji se ponavljao kroz utakmicu, pa i sezonu. Vešović prima loptu i zabada prema unutra odvlačeći Memollu. Ristovski sprinta uz desnu stranu, Mišić prelazi na poziciju drugog napadača onako kako je to radio Andrijašević. Erceg ne prati Ristovskog, Hamza Barry i Jefferson su uvijek bili pozicionirani prema desnoj strani pokušavajući s Memollom osigurati da imaju tri protiv tri s Ristovskim, Mišićem i Vešovićem, a onda je Toma Bašić bio odgovoran za dvije trećine širine terena i jednostavno pregažen na tolikom prostoru.
Analizirati golove stvarno nema smisla, jer oba padaju nakon auta koji izvodi Fran Tudor. Izgubljene lopte prvo Jeffersona, a onda Hamze, lošim reakcijama nadograđuju kod prvog gola Dante Stipica primajući udarac s 30 metara u prvi kut, a kod drugog Memolla, koji je zaspao taman toliko da Bradarićevo utrčavanje ne bude zaleđe. Vezna trojka Rijeke je odlično napravila pritisak, Malešov udarac je fantastičan, a Bradarićevo kretanje je poezija i zaista nije fer oduzimati im zasluge, ali nedopustivo je onako naivno gubiti lopte u zoni ispred obrane.
Rijeci ne možete oduzeti sve
Postavlja se pitanje pogrešne taktike i Hajdukove eventualno previsoko postavljene obrane.
Opaska kako je gol primljen radi suicidalno visoke postavljene linije jednostavno ne stoji. U trenutku upućivanja lopte zadnja je linija na 20 metara od gola, što nije ni riskantno ni visoko. Problem nastaje jer Memolla ruši ofsajd zamku i jer nitko ne preuzima Bradarićevo utrčavanje iz sredine, kad je već ispao Hamza koji ga je trebao ispratiti. Zapravo, priča o sedam šansi zbog visoke obrane ne stoji, jer prvi je put Rijeka to iskoristila tek u sudačkoj nadoknadi, kad u kanal između stopera i beka utrčava Ivan Martić iz drugog plana.
Hajduk nije igrao defenzivno i pretjerano oprezno, ali nije igrao ni toliko riskantno. Bez Savvasa Gentsogloua koji daje defenzivnu stabilnost ekipi i uz manjak kvalitete na bekovima, računajući prilično indisponirane nastupe Ercega i Bašića, povlačenje u vlastiti kazneni prostor samo bi privuklo još više centaršuteva i Rijekina pritiska, što je jednako riskantno kao igranje na ofsajd zamku. Ako pogledate snimku utakmice s Poljuda koja je završila 1:1, niti tada Hajduk nije igrao nisko kao, recimo, protiv Dinama. A za razliku od utakmice u Splitu gdje nije bilo Vešovića i Ristovskog, ovdje je Kek imao dovoljno oružja da pripremi napad čak i na nisku zonu, s tim da Erceg nije bio onoliko obrambeno discipliniran kao na Poljudu, gdje je markirao Bradarića.
Rijeci ne možete oduzeti sve – posebno jer se nakon prvog gola oslobodila pritiska koji je sigurno bio prisutan – već joj morate dati gol, a Hajduk to nije uspio. Nikola Vlašić je ponovo odradio jako dobru utakmicu i još jednom dokazao da ga je Joan Carrillo podigao, te da je sposoban kreirati i protiv najboljih ekipa.
Samo, Rijeka je svoje šanse iskoristila, a Hajduk je imao nekoliko udaraca koje je Andrej Prskalo zaista sjajno obranio. I njegove su obrane, između ostalog, gurnule momčad nadomak povijesnog osvajanja prvenstva, što je Rijeka po svemu prikazanom ove sezone na terenu i zaslužila.
