Rezultat u pripremnim utakmicama ne znači ništa i glupo ga je uzimati kao relevantan faktor. Hrvatska je izgubila protiv Brazila na Anfieldu, ali je doma ponijela neke pozitivne zaključke. Opet nije bilo igre, ponavljali su se stari i ozbiljni problemi u posjedu lopte, ali je pripremljeni presing bio dovoljan za zdravu dozu optimizma. Jedna kvalitetna faza igre je bila dovoljna da rezultat učini potpuno nebitnim, kako se to obično radi s faktorima koji nisu relevantni. Igra je zamaskirala rezultat.
Ovaj put Hrvatska je pobijedila, ali su izostali pozitivni zaključci. Sve one negativnosti na koje smo upozoravali nakon utakmice protiv Brazila razotkrio je i Senegal. Zapravo, slabiji suparnik ih je još više naglasio zbog specifičnog konteksta utakmice u kojoj se očekuje da protiv slabijeg suparnika reprezentacija demonstrira kvalitetu i nešto odigra s loptom. Međutim, kvaliteta igre u posjedu je opet izostala, a ovaj put su i obrambene sekvence igre bile užasne. I to pozitivan rezultat ne bi trebao zamaskirati.
„Bila velika greška to što sam prihvatio da igramo susret u 18:00 sati“ , izjavio je za HRT izbornik Zlatko Dalić poslije utakmice. „Bilo je jednostavno prevruće i preteško, ali u drugom poluvremenu kad je malo popustila sparina sve je došlo na svoje mjesto.“
Samozavaravanje je u nogometu često kobno. Ako ćemo pozitivnim rezultatom maskirati lošu igru i ako Dalić stvarno misli da je jedini problem u igri to što je bilo vruće jer se igralo u 18:00, onda nema smisla igrati prijateljske utakmice. Taktičke analize — pa i ove na Telesportu — nisu insistiranje na negativnosti ili cjepidlačenje, nego realno sagledavanje situacije i očitih problema koje treba riješiti. Sve medvjeđe usluge laganja samom sebi kako je sparina kriva za lošu igru i samozavaravanja u cilju širenja pozitivne atmosfere koja nema realno uporište u igri imaju za posljedicu isključivo vječito ponavljanje grešaka.
Hrvatska nema desetku
Tako Hrvatska i dalje ima jako lošu geometriju igre, nešto što se ponavlja u kontinuitetu. Bez pravog rasporeda igrača na terenu, bez zauzimanja odgovarajućih zona terena i jasnih konekcija između igrača ne može biti ni pravog protoka lopte. Ispravna geometrija utječe na broj opcija u igri, a kad zakonitosti prostora koje nameće nogometna igra nisu ispunjene, igrač nema što odigrati. Baš kao Luka Modrić u konkretnoj situaciji.
Senegal se brani u zoni 4-4-2 i svih 10 igrača u kadru je u kompaktnom bloku duboko na svojoj polovici. Modrić ima potpunu kontrolu situacije i dovoljno vremena na lopti, ali je nema kome odigrati. Ni Ivan Perišić ni Mario Mandžukić ne reagiraju na dolazak Ivana Rakitića visoko, ne pokušavaju otvoriti prostor spuštanjem prema Modriću kojem bi ponudili opciju za dupli pas. Domagoj Vida ne iskorištava ogromni prostor desno, odakle bi barem mogao zavrnuti u sredinu i gađati trojicu igrača koncentriranih na užasno malom prostoru. Hrvatska igra tako da koristi jednu trećinu terena po širini, na desnoj strani nema nikoga, na lijevoj su Ante Rebić i Ivan Strinić daleko i Modrić ne može do njih, jer niti u toj trećini koju Hrvatska koristi nema opciju za zatvaranje barem jednog trokuta preko kojeg bi prenijela loptu na drugu stranu.
I Brazil je ponovno skrenuo pozornost na to da je Modrić ključan igrač za Hrvatsku i da na poziciji desetke ne daje ni blizu svog maksimuma. Ondje je njegov značaj smanjen jer je manje na lopti, što on i sam osjeća pa se po inerciji vraća u zone koje je navikao igrati, samo što tako ulazi u zone u kojima sada operiraju Rakitić i Milan Badelj. Stoga je Dalić odlučio eksperimentirati i riješiti taj problem.
Kako bi otvorio prostor za Modrićeve dolaske na loptu i u zonu u kojoj je navikao igrati, Dalić ga rotira s Badeljom koji odlazi visoko kako bi odvukao igrača, a Rakitića spušta nisko, ispod linije stopera. Modrić se nalazi u odličnoj situaciji u kojoj ima mjesta i vremena po primanju lopte i naizgled je Dalić riješio problem dizajniranja igre tako da Modrić dođe do lopte.
Međutim, ipak opet dolazimo do problema. Prvo, geometrija je loša. Ponovo! Sva trojica naših playmakera stoje u istoj vertikalnoj liniji, ne mogu kombinirati međusobno jer ne mogu zatvoriti trokut. Čemu trojica kreativaca u veznom redu kad se ni teoretski ne mogu dodavati i kad su pozicionirani tako da je kreacija apsolutno onemogućena. Drugo, uporno inzistiranje na Modriću kao desetci u posjedu je apsolutno nepotrebno, jer Hrvatska ionako de facto nema desetku. Kad se Modrić spusti, nastaje ogromna rupa u sredini terena, nevjerojatna količina prostora kroz koju nema tko igrati jer ondje nema igrača. Modrić ovdje jedino može odigrati prema sucu, nema drugih opcija u igri i opet se Hrvatska ograničila na jednu trećinu terena, ovaj put desnu.
Kramarić mora startati
Ulazak Andreja Kramarića je promijenio neke stvari. Doduše, Hrvatska je do golova i pozitivnog rezultata došla ho-ruk metodom, bez neke posebne igre i bez mehanizama na koje se može osloniti u idućim utakmicama. Međutim, kad je ušao Kramarić, a posebno kad je bio u kombinaciji s Nikolom Kalinićem, Hrvatska je u igri imala opcije za igru među linijama, podigla se energija i igra je prodisala. A ako izbornik misli da se to podudara isključivo s padom temperature, onda je u krivu.
Logično bi bilo prijeći na 4-3-3 u posjedu, pri čemu bi Modrić i Rakitić igrali osmice
Dakle, za razliku od utakmice s Brazilom koja je donijela negativni rezultat i pozitivne zaključke, Osijek je donio pozitivan rezultat bez ikakve strukture u igri. Međutim, zaključci ipak postoje, a na izborniku Daliću je da ih u ovom kratkom vremenu pretvori u lekcije.
Prvi zaključak je daVida očito ne može igrati beka, ni lijevog ni desnog.
Ni kao priprema za čuvanje Lionela Messija ni kao krpanje iza Šime Vrsaljka. Ako je već panika, onda treba pokušati s Tinom Jedvajem koji je tehnički i motorički neusporedivo bolji. Vida ne stiže u napad, a i kad stigne neke velike koristi od njega. Loše prepoznaje situacije, guši loptu, kasni u priključivanju i redovito igramo samo na pola terena. U obrani je dobar u duelu, ali nema naviku kontroliranja širokih prostora, to radi prilično loše i ne snalazi se u toj ulozi.
Drugi zaključak je da Kramarić mora biti starter. I to je valjda sada svima jasno.
Potrebna su oba krila zbog širine u napadu jer Hrvatska nema pretjerano ofenzivne bekove, stoga se nameće zaključak da Kramarić mora dobiti mjesto umjesto Marija Mandžukića. Bolje kombinira, bolje se kreće i s Kramarićem je naša igra puno bolja, a to nema nikakve veze s golom koji je zabio. Jednostavno, donosi nemjerljivo više u čistu igru, a Mandžukićev jedini argument su stare zasluge. Togaa nam je valjda već svima dosta.
Zašto ne prijeći na 4-3-3?
Treći zaključak je da Modrić na poziciji desetke i dalje nema smisla.
Ili Modrić na toj poziciji nije dovoljno na lopti i nema dovoljan utjecaj na igru, ili se spusti prema lopti onamo gdje je navikao igrati, pa ionako nemamo nikoga u toj zoni. Logično bi bilo prijeći na 4-3-3 u posjedu lopte, pri čemu bi Modrić i Rakitić igrali osmice, a Badelj bi im čuvao leđa te zatvarao trokut kroz koji bi kombinirali i kroz koji bi poboljšali protok lopte.
Još jedan razlog više za Kramarića kao prvog napadača je njegova navika spuštanja u zonu u kojoj bi trebala operirati desetka. Rotacije Badelja ili Rakitića s Modrićem imaju smisla isključivo u odvlačenju igrača i u ničemu više, oni kad odu gore su igrač manje jer ne mogu raditi razliku na malom prostoru. Rakitić je u mandatu Ante Čačića dokazao kako je spor za tu poziciju, nema eksplozivnost i nema dribling, tako da mu je jako teško kreirati iz te zone. Badelj još sporiji i još manje prilagođen stvaranju viška između linija. Obojica su najbolji na svojim dubokim pozicijama i osim Kramarića u spuštanju ili Marka Roga, koji nije niti pozvan, Dalić nema nekoga tko je prirodna desetka i tko može odgovoriti zahtjevima pozicije i uloge, s loptom ili bez nje. Stoga bi najbolje bilo da Dalić konačno prijeđe na 4-3-3, formaciju koja Modrića podiže tek kada nemamo loptu i kada je on taj koji upravlja presingom s pozicije desetke.
Utakmica s Brazilom je, usprkos rezultatu, bila dobra u nekim segmentima igre i mogla je služiti kao ohrabrenje. Utakmica sa Senegalom, usprkos rezultatu, nije bila dobra gotovo ni u jednom nogometnom aspektu i mora biti upozorenje. Međutim, ako ćemo se nastaviti samozavaravati time da je sparina jedini problem i da bi sve bilo drugačije da se igralo u nekom kasnijem terminu, možemo i tako. Samo što onda nećemo riješiti očite probleme i greške će se ponavljati kao što se ponavljaju sada. Ako nastavimo ignorirati upozorenja, još jednom ćemo otići na veliko natjecanje biti promatrači, bez prave nade u rezultat iznad realnih mogućnosti.
