Nema smisla puno analizirati što je taktički krenulo po zlu. Manchester City čitavu sezonu nije imao lakši zadatak u kontekstu ulaženja u lijevi halfspace, ključnu zonu u kojoj Guardiolina momčad stvara višak. Međutim, ako je postojala očita taktička pogreška u pripremi utakmice, to suparnik obično kazni s golom ili dva. Za utrpati četiri komada u 25 minuta i šest ukupno treba se poklopiti da uz taktičku pogrešku trenera koji postavlja momčad postoji i ozbiljni manjak zalaganja igrača u provedbi plana na terenu. Jer koliko god trener pogriješio, četiri gola u 25 minuta su indikator očajnog pristupa utakmici, a to je obično znak puno većih problema.

“Ne znam”, odgovorio je Sarri na pitanje novinara hoće li dobiti otkaz. “Morat ćete pitati klub, moj posao je uvijek u opasnosti. Ako predsjednik nazove, bit ću sretan s obzirom da se nikad dosad nismo čuli. Da budem iskren, ne znam što očekivati. Utakmice poput ove mogu ostaviti trag. Neće biti lako vratiti se na noge poslije ovakvog poraza.”

Nije Sarriball izgubio od Cityja 6-0. Sarriballa naprosto nema jer su ga odbacili sami igrači, kao što su ga na početku sezone prihvatili

Sve ovo što je Sarri rekao je možda i sasvim točno. Chelsea već neko vrijeme igra mlitavo i jadno, Roman Abramovič nije poznat kao čovjek koji ima strpljenja za svoje trenere, a postoji već jasna crta kontinuiteta na kojoj igrači Chelseaja presuđuju trenerima. Uostalom, i sam Sarri zna da ekipi koja u sebi ima nagon za borbom nitko neće zavaljati četiri komada u 25 minuta, pa makar igrala i bez trenera. Zna da ima ozbiljne probleme, a poniženja od Cityja i Bournemoutha samo su posljedica.

Samo što on to naprosto ne smije izgovoriti. Ne na ovaj način, jer trener nema pravo na takav oblik defetizma.

Chelseajeva kultura

Najbolja metafora za Sarrijevu epizodu u Chelseaju je čovjek koji je došao na utrku od 3.000 metara sa zaprekama, na startu se lijepo zaletio i jako brzo trčao, elegantno leteći preko prepreka. U prvih pet kola Sarriball je osvojio London, Chelsea je igrao fantastičan nogomet i u jednom trenutku je preuzeo vrh ljestvice. Međutim, u jednom trenutku se taj čovjek malo okliznuo, udario glavom u preponu i upao u onaj bazenčić s vodom. I onda, u želji da dokaže kako mu nije ništa, želio je nastaviti dalje, ali su ga već nakon par metara uhvatili bolovi i morao je stati.

Izjave koje je Sarri dao nakon poraza od Cityja odaju trkača koji ne može nastaviti, iako je u prvom trenutku pomislio da će moći trčati kroz bol koja će prestati sama od sebe.

Međutim, glavno je pitanje na što se točno okliznuo.

Igrači su sigurno prvi među mogućim odgovorima. José Mourinho ima povijest svoje patologije u odnosu s ljudima, Antonio Conte je dokazano težak na vlastiti način, ali nemoguće je da već treći trener u nizu ima javne primjedbe na istu stvar i da su sva trojica potpuno u krivu.

“Mislite da klub može odlučiti o smjeni menadžera ako nema potporu igrača?”, upitao je Conte novinare nakon prošlogodišnjeg poraza od Watforda kad je dobio isto pitanje o otkazu koje je dobio Sarri nakon poraza od Cityja. I to retoričko pitanje je došlo s jasnom aluzijom na što misli.

U Chelseaju je jedina kultura koja se gradi ona striktno vezana uz rezultat. Nema dugoročnog plana ni manevarskog prostora za izgradnju stila igre jer čak i sami igrači znaju da je trener potrošan. Kad stvari krenu po zlu — a prije ili kasnije krenu svakom treneru na svim razinama natjecanja — svi znaju da ionako slijedi smjena. Kolo prije ili kolo kasnije, ali neizbježno dolazi do skidanja glave treneru jer je Abramovič dosad 13 puta u 16 godina pokazao da neće biti strpljenja za izgradnju nečega većeg ako na tom putu ne bude rezultata. Momčad onda prestaje biti cjelina igrača i trenera te posljedično izostaje iskra koja je potrebna da se svi skupa izvuku iz krize — jer čemu se boriti za ideju igre koja je unaprijed osuđena na propast?

Takva praksa daje igračima moć da svojim pristupom odlučuju o trenerovoj sudbini. Pokazala je to utakmica protiv Cityja — jer ako je zalaganje na pravoj razini, nikakve taktičke greške u pripremi utakmice ne mogu rezultirati s četiri primljena gola u prvih 25 minuta. Kad bi trener imao priliku biti siguran u svoj ostanak, bez problema bi očistio svlačionicu i došao do grupe igrača u koju vjeruje u njegovu ideju i odana je njemu. Ovako, kada svi znaju kakva je praksa i koliko je malo strpljenja za procese izgradnje igre kad on nije usko povezan s rezultatom, to jednostavno ne može proći. Svi znaju da ni Conte neće izgraditi ono što je napravio u Juventusu niti će Sarri dobiti priliku prilagoditi procese i replicirati ono što je napravio u Napoliju. Za to treba vremena koje Abramovič ne pruža; a kad se pojave problemi, klub će se prije otarasiti trenera nego igrača.

Začarani krug

I zbog toga je defetizam u Sarrijevim izjavama, iako neprihvatljiv, također i razumljiv. Sve ovo zna i on sam.

Zanimljivo, 6-0 ga je dobio upravo Guardiola, koji je i sam u prvoj sezoni slušao kako njegov stil nogometa ne može proći u Premier ligi. Ali on je ostao vjeran ideji i nastavio je raditi po svome, provoditi ono u što je vjerovao.

“Ljudi ne razumiju koliko je može biti teška prva sezona kad pokušavate promijeniti nešto”, izjavio je Pep poslije utakmice dajući na taj način podršku Sarriju. “Moja prva sezona ovdje bila je teška. Treba vremena za neke stvari i dosta ovisiš o vlasniku i ljudima koji odlučuju. Glavni razlog zašto sam došao u Manchester je bio taj što me moj šef Txiki Begiristain zna. Zna da nisam dobar kad dobijem i da nisam loš kad izgubim.“

U kopiji onoga što je prolazio Guardiola, nije da Sarriball više ne funkcionira jer su ga suparnici pročitali nakon uvodnih pet kola i nije da taj stil igre ne može funkcionirati u Premier ligi. Uostalom, nije Sarriball izgubio od Cityja 6-0. Presing nije postojao, intenzitet u posjedu koji je osnova takve igre bio je zanemariv i Sarriballa naprosto nema jer su ga odbacili sami igrači, kao što su ga na početku sezone prihvatili.

Doduše, ne pomaže ni činjenica da je Sarri tvrdoglav. Nebitno je to što je jedini menadžer u ligi koji je sve minute odigrao u istoj formaciji, njegov pristup je varirao unutar tih 4-3-3. Uostalom, u prvoj utakmici protiv Cityja je dobio igrajući potpuno ziheraški, potpuno industrijskim pristupom u kojem je momčad zabila gol iz prvog udarca i dalje ne odustajući od 4-3-3. Problem je u variranju uloge Edena Hazarda, zanemarivanju desne strane napada, upornom guranju N’Gola Kantéa na poziciju na kojoj se ne snalazi kako bi gradio sistem oko Jorginha koji ne može nositi momčad. Barem na ovaj način.

Međutim, otkaz nije rješenje Chelseajevih problema. Potrebno je pronaći opcije kako napraviti potrebne adaptacije sustava igre, potrebno je popraviti stvari. Na ovoj utrci Sarri je morao stati jer su bolovi nakon pada bili preveliki, ali to nije razlog da se ne spremi za iduću utrku i da se gura do kraja. City je pokazao kako se to radi, pokazao je kako se ostaje uz ideju čak i kad se pojave teškoće jer jedini ispravni put je oslanjanje na dugoročno. A kad jedne sezone pojačanja budu Tiémoué Bakayoko, Danny Drinkwater, Davide Zappacosta, Emerson Palmieri, Ross Barkley i Olivier Giroud, teško je očekivati da već iduće dođe Sarri i da se bez ikakvih problema bori za naslov s igračima koji su baždareni na sasvim drugačiji način igre.

Uvijek postoji i ta šansa da Sarri zbilja nije pravi čovjek uz kojeg treba ostati. Ali jednom će začarani krug u kojem se Chelsea vrti morati stati i jedan će trener morati dobiti šansu pokazati da nije uvijek dobar kad pobjeđuje niti je uvijek loš kada gubi.