Kineska riječ za paradoks u doslovnom prijevodu znači “koplje-štit” i dolazi iz priče o trgovcu koji je pokušao caru prodati koplje. Kad ga je car pitao koliko je dobro to koplje, trgovac je odgovorio da može probiti svaki štit. A nakon što mu je prodao koplje, ponudio je caru štit koji je po trgovčevim riječima bio toliko dobar da može zaustaviti svako koplje.
Utakmica Bayerna i Paris Saint-Germaina je bila jedna od onih koje ulaze u poziciju “koplje-štit”.
Ono gdje je Bayern najjači — a to je presing kojim guši suparnike, oduzima im loptu i onda iz tih situacija ide okomito prema suparničkom golu — izravno se poklapalo s onim gdje je PSG najslabiji, izgradnjom napada iz prve i druge trećine te donošenjem lopte u završnicu kroz kontinuirani posjed. Isto tako, ono gdje je PSG najjači — a to je tranzicija i oslobađanje Neymara, Kyliana Mbappéa i Ángela Di Maríje u otvoren prostor gdje oni mogu iskoristiti svoju brzinu i moć u driblingu — podudaralo se s najvećom manom koju je Bayern pokazivao, onime kako brani prostor iza stopera koji su postavljeni izrazito visoko.
Već prije utakmice bilo je svima jasno da je to sukob dvaju stilova nogometa kvalitetom otprilike podjednakih momčadi koji su toliko fundamentalno različiti da se poništavaju, nogometnih filozofija koje udaraju jedna drugu upravo ondje gdje su najtanje, a jedna na kraju mora pobijediti. Znali su to Hans-Dieter Flick i Thomas Tuchel i, možda još važnije, znali su to svi igrači na terenu.
PSG je dobio utakmicu kakvu je želio. Ali nije pogodio ono što se mora pogoditi
Praksa nas uči da, kad se susretnu dvije kvalitetom slične momčadi s toliko različitim stilovima, rijetko gledamo standardnu utakmicu i obično postoje dva moguća ishoda — epska utakmica s puno golova u kojoj obje momčadi pokušavaju po svaku cijenu do kraja iskoristiti svoju prednost, kao što je prošle sezone bio dvomeč Liverpoola i Barcelone, ili relativno oprezna utakmica u kojoj je primarni zadatak sakriti svoju manu.
U finalu Lige prvaka dobili smo ovaj drugi pristup. Ulog je bio prevelik i toga su svi na terenu bili svjesni. Taj oprez se možda čak i više odnosi na same igrače koji su rijetko ulazili u rizične akcije i pokušaje koji su izlazili izvan okvira racionalnog nego na trenere. Ni Flick ni Tuchel nisu radili velike taktičke prilagodbe u odnosu na ostatak turnira, niti su taktiku postavili defenzivno; povratak Keylora Navasa i zamjena Ivan Perišić-Kingsley Coman bile su tek zamjene kotačića u stroju dok se uloge igrača nisu previše mijenjale i osnovni principi igre su ostali isti.
Bayernova struktura
Međutim, to što nije bilo adaptacija kojima bi treneri pokušali iznenaditi suparnika i što se nije krenulo potpuno otvoreno ne znači da su se momčadi samo branile i da su odbijale igrati.
To se posebno odnosi na Thiaga Alcântaru koji se opet nametnuo kao poslovođa Bayernove igre u napadu. Iza sebe je imao sjajnu utakmicu, odigrao je 75 točnih dodavanja od čega su dva bila ključna, a 10 puta je poslao točnu dugu loptu iz 14 pokušaja. Dobar dio njegove uspješnosti otpada na to da je Bayern imao jako dobru strukturu u fazi napada.
Lopta je kod Thiaga, PSG se brani u dubokom bloku držeći zonu 4-3-3, ali treba primijetiti što rade ostali igrači u crvenom. Strelicom je označen Serge Gnabry koji svjesno ulazi u zaleđe kako bi razvukao PSG-ovu zadnju liniju i odvukao stopere barem pola metra kako bi Robert Lewandowski, koji se spustio u međulinijski prostor, dobio više prostora. Istovremeno, to što je Gnabry ušao u centralnu zonu uvjetuje ponašanje Thomasa Müllera koji zauzima njegovo mjesto na krilu, a to onda posljedično uvjetuje to da Joshua Kimmich radi kretnju prema sredini terena.
Kao što možete vidjeti na suprotnoj strani, gdje je Coman uz aut liniju i izvan kadra, a Alphonso Davies u halfspace zoni, Bayernovi bek i krilo nikad ne stoje u istoj zoni. Ako je jedan uz aut liniju, drugi obavezno ulazi unutra. Isto tako, treba naglasiti Leona Goretzku koji napušta svoju poziciju i penje se u međuliniju iznad kako bi odvukao svog igrača i omogućio Thiagu više mjesta, ali i kako bi se pozicionirao bliže mjestu na kojem će lopta završiti i kako bi Bayern tamo imao igrača više koji može reagirati na drugu loptu.
Svatko zna što treba raditi u odnosu na kretanje suigrača i kretanje lopte, svatko zna gdje se pozicionirati i koju kretnju napraviti kako bi momčad zadržala strukturu. Rezultat? Točna duga lopta i prebačeno težište igre jer Thiago oko sebe ima 10 metara prostora i gađa Müllera koji oko sebe ima 20 metara prostora. Teško može promašiti, to je za njih dvojicu lagano dodavanje.
PSG-ovo napadanje dubine
Ono što je ovu utakmicu razlikovalo od drugih koje je Bayern igrao u Portugalu je reakcija momčadi kad bi s loptom došla ovdje gdje je došao Müller. Inače su bekovi agresivno odlazili u samu završnicu, ulazili su u kazneni prostor i sudjelovali su do te mjere da je protiv Barcelone lijevi bek Davies iz kaznenog prostora asistirao desnom beku Kimmichu koji je plasirao loptu u gol. Ovaj put su ostajali niže jer PSG je nevjerojatno opasan u kontri.
Zapravo, to je PSG i čekao — kontranapad.
Iako je imao samo 38 posto lopte u nogama i tek 240 točnih dodavanja, PSG je dobio utakmicu kakvu je želio. Obrana je bila dobra, koncentrirana i pokretna, odlično su preuzimani igrači koji su ulazili u međuprostore i generalno su bile dobre reakcije na jednu toliko dobru momčad kakva je Bayern. Imali su Parižani problema izaći protiv pritiska na zadnju liniju, vezni red se nije mogao nametnuti i često je jedino rješenje bilo nasumično ispucati loptu prema napadu, ali s njihove strane priprema utakmice je bila dobra jer na kraju su i dočekali svoju priliku. Problem je bio u tome što nisu zabili ono što su stvorili. Neymar, Mbappé i Marquinhos su ušli u vrhunske šanse, nešto su promašili, a nešto je Manuel Neuer maestralno obranio.
Uostalom, PSG-u nije ni trebao posjed da napadne ondje gdje je želio. Svaki kontinuirani posjed lopte i organizirani izlazak iz vlastite obrane je bio kontraproduktivan jer je značio da će se suparnik povući u srednji blok, a samim time se smanjivao onaj cilj kojeg je PSG želio napasti — brisani prostor iza leđa Bayernove zadnje linije.
Od 322 pokušana dodavanja, PSG je 55 puta zafitiljio dugu loptu, što je 17 posto svih dodavanja. Većina tih lopti je gađala Di Maríju na desnom krilu. On je bio primarna meta prvenstveno zato da bi Neymar i Mbappé mogli napasti dubinu. Problem je bio u tome što se Di María našao u samo jednom zračnom duelu jer je plan igre bio i tu prvu loptu koja ide gore visoko gurati u prostor, a takve lopte je iznimno teško uhvatiti, pogotovo kada se za njih utrkuješ s Daviesom. Na kraju, Di María je imao samo osam točnih dodavanja, što jasno pokazuje koliko je bio odvojen od ostatka momčadi, a ni ova dvojica nisu bila nešto bolja. Neymar je skupio 13, a Mbappé 11 dodavanja.
I usprkos tome, PSG je imao svoju šansu osvojiti Ligu prvaka. Ušao je u odlične prilike jer kontekst igre je bio takav da se stilovi ovih dviju momčadi međusobno poništavaju — koliko god Bayern bio dobar u napadačkoj strukturi i koliko god presingom prisiljavao PSG na nasumično ispucavanje lopti, opet imate situaciju da najjača stavka u igri PSG-a savršeno odgovara Bayernovoj najvećoj mani. Šansu je propustio jer nije pogodio ono što se mora pogoditi.
Na kraju se sve svodi na to — Bayern je svoju priliku zabio i zasluženo u München nosi trofej osvajača Lige prvaka.
