Moram priznati da sam bio vrlo skeptičan kada je višemjesečna saga oko Lovre Gnjidića okončana njegovim ostankom u Ciboni. Činilo mi se, naime, da ga Mornar i trener Mihailo Pavićević zaista jako žele i točno znaju što će s njim. S druge strane, brinula me sasvim realna mogućnost da su ga odgovorni u Ciboni željeli zadržati prvenstveno zbog pritiska javnosti povodom gubitka još jednog potencijala prije nego što je išta ozbiljno napravio pod Tornjem te da će u slučaju slabijeg ulaska u sezonu njegova uloga postati sporedna, pa i minorna.
Pola godine kasnije jasno je da se moje sumnje nisu obistinile, dapače. Teško mi se sjetiti kada je neki hrvatski talent na vanjskim pozicijama imao tako unisonu podršku struke i šire košarkaške javnosti poput Gnjidića ove sezone. U proteklim mjesecima pod Tornjem se promijenila Uprava, kao i stručni štab, a do smjene je također došlo i na izborničkoj klupi između dva kvalifikacijska prozora. Međutim, Gnjidićev je status ostao isti i kod Vladimira Jovanovića i kod Gašpera Okorna, i kod Veljka Mršića i kod Damira Mulaomerovića. Svi su oni u njemu vidjeli obaveznog startera, ali i čovjeka za završavanje utakmica, ako ne bi odigrao baš očajno dotad. Dakle, može se zaključiti da je općeprihvaćeni stav struke da se u Gnjidića treba vjerovati.
A što je Gnjidić dosad učinio s ukazanim povjerenjem? Kada se sve zbroji i oduzme, ne previše.
Imao je, doduše, par briljantnih predstava kada je odveo Cibonu do važnih pobjeda (gostovanja u Baru i Čačku), ali u velikoj većini utakmica, i to ne samo abaligaških, Gnjidić je bio suzdržan. Ta njegova suzdržanost osobito se ustalila u protekla tri mjeseca, što najbolje pokazuje njegov poenterski učinak u posljednjih osam utakmica u ABA ligi. Premda je u svakoj igrao preko 20 minuta, redom je bilježio: tri, tri, nula, šest, nula, šest, nula, pa tri poena. Iliti 2,6 po utakmici.
U Ciboni, kao i reprezentaciji, svi odgovorni doista daju svoj maksimum kako bi mu stvorili idealne uvjete za uspjeh. No, ni to neće trajati dovijeka
Suviše je to skromno s obzirom na pruženi prostor, a da se Lovro ne osjeća ugodno u ulozi strijelca jasno je i kroz uvid u cjelokupnu statistiku u 21 odigranoj abaligaškoj utakmici: za 22,4 minute prosječno uzima po 2,5 dvice i 2,5 trice po utakmici uz slabu uspješnost (40,4 posto za dva i 26,4 posto za tri), što mu donosi 5,9 poena prosječno, po čemu je tek deveti najefikasniji u momčadi. Iako je riječ o razigravaču, u današnje doba to naprosto nije dovoljno dobro.
Što se, pak, tiče razigravanja momčadi, tu stvari izgledaju mnogo bolje, ali su daleko od idile. S 4,14 asistencija prosječno nalazi se na 11. mjestu u ABA ligi, a od hrvatskih igrača je prvi, za nijansu ispred Dominika Mavre (4,0). No, za razliku od njega, Gnjidić u ekipi nema mobilnog i čvrstog centra poput Trevora Thompsona, koji su razigravačima najdraže oruđe za pick & roll i efikasnu podjelu asistencija na zicere. Gnjidiću je, pak, glavni partner pod obručem mnogo sporiji Danko Branković, koji se i sam još uvijek uči ozbiljnoj košarci.
Dosad samo naznake
Lovri u prilog ne ide što mnogo lopti baca u bunar: s 3,43 izgubljenih lopti po susretu na trećem je mjestu u ligi; neoprezniji su samo pomalo divlji Amerikanci Erick Neal (Studentski centar) i Bryce Jones (FMP). Problem predstavlja i to što su neke od tih silnih izgubljenih lopti stizale u završnici neizvjesnih utakmica, što dovodi u pitanje njegovu fokusiranost. Zbog brojnih bljedunjavih predstava ipak su počele nicati sumnje oko njegovih krajnjih dometa, na što se u intervjuu za Sportske novosti osvrnuo i Okorn.
“Pitanje o Gnjidiću trenutno je pitanje za milijun dolara”, izjavio je Cibonin trener. “Neke se stvari mladom igraču mogu tolerirati, a neke ne, ali ja ću stati iza njega jer u sebi ima sve preduvjete da izađe na pravi put”, poručio je i poentirao: “On je primjer razigravača koji košarku kuži”.
Suština Gnjidićeva problema je u tome što je dosad pokazao samo naznake onoga što može i treba biti.
Oko spoja fizičkih mogućnosti i talenta zapravo nikada nije ni bilo dvojbe. Da ga ne respektira samo Cibonina struka, nego i suparnici, najbolje pokazuje podatak da pretrpi 3,8 pretrpljenih prekršaja po susretu, po čemu je drugi u momčadi. Samo Amar Gegić izvlači više prekršaja (4,2), što je i logično s obzirom na to da je najveći potrošač lopti, a većinu svojih poena traži u prodorima. S druge strane, Gnjidić usprkos manjku agresivnosti prema obruču trpi veliki broj prekršaja prvenstveno zbog odlične kontrole lopte u driblinzima te opasnosti koju u njemu vide suparnički stratezi — većina njih će narediti agresivnu obranu na njemu jer ga smatraju središtem operativnog sustava Vukova.
Da je to doista tako, pokazuje i nemali broj utakmica u kojima je statistički bio samozatajan, a momčad je radila razliku dok je bio na parketu. Međutim, isto je tako neke utakmice odigrao stvarno loše. To se može pripisati procesu odrastanja, ali kako vrijeme odmiče, sve je više sumnji da se nalazi na dobrom kursu. Očekivalo se da će se do ove faze sezone već u znatnijoj mjeri etablirati, a to se nije dogodilo; još uvijek je veliko pitanje hoće li iskoristiti pruženu priliku za iskorak na višu razinu ili će zauvijek ostati ovaj do bola suzdržani tip.
Sat otkucava
Ovakva situacija jamačno stavlja velik pritisak na njegova leđa, ali to mu ipak predstavlja mnogo manji problem od onog koji su imali njegovi brojni ‘prethodnici’, poput svojedobno Karla Uljarevića. Gnjidić ima taj luksuz da može biti nekonkretan i tri mjeseca u nizu, a da će trener i Uprava i dalje čvrsto stajati iza njega. Raznim ‘uljarevićima’, pak, povremene nadahnute predstave nisu bile od pomoći kada je stigla prva ozbiljnija kriza — minutaža im je promptno opala, a potom su im vrlo brzo posve okrenuli leđa svi oni koji su se do jučer kleli u njihov potencijal.
Vjera u Gnjidića je, s druge strane, mnogo postojanija. U Ciboni, kao i reprezentaciji, svi odgovorni doista daju svoj maksimum kako bi mu stvorili idealne uvjete za uspjeh. No, ni to neće trajati dovijeka. Gnjidić djeluje kao prilično flegmatičan momak, ali pravo je vrijeme da pokaže malo žara. Želi li uspjeti, mora postati opsjednut tom idejom i sve raditi u tu svrhu dok konačno ne eksplodira i tako zauvijek raščisti nedoumice oko svojih mogućnosti te si omogući karijeru dostojnu svog talenta.
Jer sat otkucava. Ne počne li pokazivati osjetni napredak i hvatanje kontinuiteta, prije ili kasnije nekome će doći ideja da se dovede provjereno ime na njegovu poziciju te da mu se uloga redefinira — u prijevodu: smanji — a onda će mu biti mnogo, mnogo teže ostvariti svoj puni potencijal. Ako se takav neželjeni rasplet uistinu dogodi, to neće biti zbog toga su drugi sumnjali u njegove mogućnosti, nego isključivo zato što Lovro Gnjidić nije dovoljno vjerovao u sebe.
