Ono što je Karim Benzema napravio na Stamford Bridgeu trebalo je biti dovoljno za miran uzvrat. Neke stvari su se promijenile ukidanjem gola u gostima i tu je Chelsea dobio dodatnu šansu da ostane živ, ali u nokaut fazi Lige prvaka je samo Manchester United protiv Paris Saint-Germaina prošao dalje nakon što je na domaćem terenu izgubio dva razlike. U pravilu, kad u četvrtfinalu Lige prvaka u vlastitoj kući izgubite dva razlike, u uzvratu nemate puno toga za tražiti.
Thomas Tuchel to nije prihvatio. Znao je da ispred sebe ima kraljeve Lige prvaka koji će kazniti svaku pogrešku, ali znao je i da Real Madrid nije bio savršen. Real je pobijedio i na uzvrat je donio dva gola prednosti koji su trebali biti dovoljna zaliha čak i ako stvari krenu po zlu, ali je pokazao da ga se može pritisnuti.
Ključna stavka bio je sastanak koji je Tuchel u četvrtak odradio u Cobhamu.
“Činjenica da sam ostao ljut preko noći je prilično neobična”, objasnio je Tuchel medijima prije utakmice protiv Southamptona kako je na njega utjecao domaći poraz od Reala. “Ponekad se naljutim za vrijeme utakmice ili na poluvremenu, ali uvijek imam dvije ili tri minute da se smirim prije govora. Također, nakon utakmica obično ne želim govoriti previše ako nisam sretan kako ne bih požalio zbog nečega što ću kazati. Međutim, ovaj put je osjećaj ljutnje trajao. Pogledao sam snimku utakmice i naljutio sam se doma usred noći, a kada sam ujutro pogledao utakmicu ponovo sam se naljutio. To je dobro, jer te tjera da procesuiraš ono što se dogodilo i na temelju toga jasnije shvatiš koja bi poruka trebala biti.”
Želiš li ubiti kralja, imaš samo jedan pokušaj. Real je 80 minuta bio mrtav, ali Chelsea ga nije ubio nego samo ranio i zato je platio cijenu
Poruka je očito bila kristalno jasna jer ju je momčad shvatila. Kako je prenio The Athletic, Tuchel je na sastanku izvadio sve obrambene probleme, nabio je igračima na nos to koliko su mjesta ostavili Luki Modriću i Toniju Kroosu, a onda ih je podsjetio kako je osnova njihove igre pritisak na loptu koji je već duže vremena ispod razine koju on traži.
Probleme je Tuchel dobrim dijelom shvatio osobno. Malo kao svoj neuspjeh u komunikaciji i prijenosu zahtjeva, malo kao izostanak poštovanja igrača prema njegovoj ideji, malo kao manjak fokusa koji dolazi kao logična posljedica čvrsto zauzetih pozicija unutar grupe i uljuljkanosti u sigurnost. Ali to da je bio ljut i na trećem gledanju snimke bio je jasan znak da neke stvari treba resetirati na tvorničke postavke i krenuti graditi iz početka. To je taj sastanak u četvrtak popodne bio: temelj na kojem se gradi igra. Chelsea je nakon toga razbio Southampton u gostima s 0:6 i samo se nastavio pripremati za Real Madrid. Nije se gledala snimka te utakmice, Tuchel je ponovo pustio video s problema iz susreta s Realom i nastavio tražiti povratak osnovama.
Tuchelova ideja
Konkretna taktička stvar koju je Tuchel spremio za uzvrat s Real Madridom bio je Ruben Loftus-Cheek, odnosno njegova uloga. Chelsea je nominalno krenuo u utakmicu u formaciji 3-4-1-2 s Reeceom Jamesom na poziciji desnog stopera i Loftus-Cheekom na desnom boku. Međutim, u drugom poluvremenu utakmice na Stamford Bridgeu Chelsea je pritisnuo Real u formaciji s četvoricom u zadnjoj liniji, a to je Tuchel želio ponoviti. Tu je Loftus-Cheek bio ključni faktor.
On je s bočne pozicije ulazio u sredinu terena i zauzimao prostore Kroosu i Modriću iza leđa, a James se podizao visoko i postajao desni bek koji daje širinu napadu. Na taj je način Chelsea u fazi obrane igrao s trojicom natrag i mehanizme presinga na koje su igrači navikli, a u dužim posjedima lopte je prelazio na sustav s dodatnim igračem između suparničkih linija i Jamesom koji je od stopera postajao klasični bek.
Taj manevar u kojem bočni igrač postaje desetka bio je bitan jer je služio kako bi Chelseajeva prednja linija mogla prikovati Real duboko u vlastitu polovicu. Kai Havertz i Timo Werner stalno su radili dubinske kretnje i razvlačili obranu napadajući prostor iza leđa stopera, Mason Mount je pratio ta kretanja i pokušavao iskoristiti rupe u koje se može ubaciti te primiti dodavanje na rubu kaznenog prostora, a i Marcos Alonso (označen strelicom) je dolazio vrlo visoko. Alonso je imao 106 dodira s loptom, od čega su 92 bila na suparničkoj polovici; imao je četiri ključna dodavanja i šest uspješnih centaršutova, a tako agresivan napadački pristup Chelseajeva lijevog bočnog tjerao je Real da zapravo stoji s petoricom u zadnjoj liniji.
Kada su Havertz, Werner i Mount stajali tako usko i svojim dubinskim kretnjama bez lopte natjerali Realovu obranu da se spusti vrlo nisko, kada je Alonso povukao još jednog igrača u zadnju liniju i kada je Loftus-Cheek ulascima u sredinu terena natjerao Kroosa i Modrića da paze što im se događa iza leđa, Mateo Kovačić i N’Golo Kanté su mogli mirno organizirati napade. Svako agresivnije iskakanje na njih moglo se kazniti okomitom loptom na Loftus-Cheeka.
Rezultat svega je slična stvar koja se dogodila na utakmici Manchester Cityja i Atlético Madrida. Zašto je Atlético bio potpuno bezopasan i zašto je u konačnici ostao bez udarca? Zato što se branio preduboko. Ista stvar je bila i s Real Madridom. Chelsea nije dominirao posjedom koliko je to radio City protiv Atlética, ali Kovačić i Kanté su osvajali teren te je Real u prvom poluvremenu ostao bez udarca unutar okvira gola. Imao je tri udarca, ali sva tri su bila s distance i nijedan nije bio prijetnja vratima gostiju. Zašto? Zato što je loptu osvajao predaleko od suparničkog gola i do opasnosti bi morao prijeći 70 metara terena. Za to vrijeme bi se Chelsea organizirao, prešao u formaciju s trojicom natrag i odradio presing na loptu.
Ancelotti je ostao miran
Carlo Ancelotti nije promijenio apsolutno ništa u odnosu na prvu utakmicu. Tuchel je napravio dvije taktičke i četiri kadrovske promjene, a Ancelotti je samo zamijenio ono što je morao. Éder Militão je imao kartone i umjesto njega je ušao Nacho Fernández i to je bilo to. I dok je Loftus-Cheek radio kaos ulascima u međulinijski prostor; dok su Mount, Werner i Havertz razvlačili obranu u svim smjerovima; dok je Alonso konstantno dovlačio još jednog čovjeka u zadnju liniju; dok su Kovačić i Kanté potpuno kontrolirali igru bez pritiska na sebi — Ancelotti je bio miran.
Na kraju krajeva, dok je Chelsea skupljao golove i došao na 3:0, Ancelotti je bio miran i nije previše mijenjao. Pojačao je sredinu i uveo Eduarda Camavingu, ali to nisu bile drastične promjene kojima bi odgovorio pozicijskoj igri na terenu. Držao se standardnih postavki, računajući da će Benzema napraviti svoje ili da će se već negdje pojaviti genijalnost poput one koju je izveo Modrić kada je vanjskom servirao gol Rodrygu.
“Bili smo mrtvi sve do gola koji smo zabili u 79. minuti”, ispričao je Modrić nakon utakmice za BT Sport. “Chelsea je zabio tri gola, uz malo sreće s odbijancem. Ne mogu reći da smo igrali loše. Oni su stvorili šanse, iskoristili su ih i zabili su golove, ali mi nismo odustajali. Nastavili smo vjerovati, boriti se i na kraju smo pokazali veliki karakter.”
Realovi su navijači izvjesili veliku koreografiju na kojoj je bilo napisano: “ne igraj se s kraljem”. Želiš li ubiti kralja, imaš samo jedan pokušaj. Real je, kao što to kaže Modrić, 80 minuta bio mrtav. Chelsea je bio bolji, imao je taktičku prednost i nadoknađivao je gol po gol dok nije došao u poziciju da prolazi dalje. Međutim, nije ubio kralja nego ga je samo ranio i zato je platio cijenu. Kanté je izgubio loptu kakvu Chelsea dotad nije gubio, Modriću je ostavljeno puno previše mjesta i Real se vratio u igru. U produžecima je Thiago Silva odigrao jedno nonšalantno dodavanje kojim je darovao priliku, Benzema je ostao sam u sredini kaznenog prostora i to je bilo to.
Chelsea jest dobio utakmicu. Tuchelova je momčad je pokazala iznimnu kvalitetu i uspješno se oporavila od one utakmice koja je ljutila trenera i nakon trećeg gledanja. Međutim, to nije bilo dovoljno, ne protiv ovog Reala. Pokušati ubiti kralja može se samo jednom, a Chelsea to nije uspio i Real prolazi dalje usprkos porazu.
