Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Vatreni reket

Iza Borne Ćorića je sezona uspona. Što slijedi?

Zadnja izmjena: 3. prosinca 2018. Profimedia

“Mislio sam da će sve to ići nekako jednostavnije”, priznao mi je u jednom trenutku prilično pogubljeni Borna Ćorić, dok smo u ovo doba prošle godine u onom finom zagrebačkom ribljem restoranu pokušavali dokučiti zašto se, pobogu, ne može pogledati u ogledalo sa zadovoljstvom. Mislio sam i ja, javio mi se glasić u podsvijesti, a u nekakvom očekivanom tijeku misli Borna je zaključio kako to naprosto ne ide tako. Niti izbliza.

Još u trenucima kad je taj naš intervju isplivao na medijsku površinu, Borna je sa svojim novim stručnim stožerom sjedio i kovao plan za nadolazeću sezonu. Objašnjavao im je ono što i meni, a to je kako je ovosezonski cilj ući u top 25, nešto što prethodnih sezona nije uspijevao. Nije to baš najbolje sjelo novom glavnom strategu, Talijanu Riccardu Piattiju, uz Kristijana Schneidera arhitektu onoga što se danas naziva 12. igračem svijeta.

I s obzirom na to  kako je proteklo tek godinu dana otkako sam ćaskao s prilično depresivnim Ćorićem, logično je priupitati se — je li uopće moglo ići jednostavnije?

Ćorić je udario pečat vlastitoj igri te uz pokoji mišić više postaje pitbull koji vas nagriza sa svih strana

Upravo je Piatti, trener koji je Ivana Ljubičića i Miloša Raonića dovukao do trećeg mjesta na svijetu, objasnio Borni kako to naprosto ne ide samo tako. Kada je početkom veljače ove godine Ćorić saznao kako nakon Davis Cupa i Kanade neće odigrati niti jedan od tri turnira u sljedeća tri tjedna, bio je, po Piattijevu priznanju, pomalo šokiran. Umjesto da se smucao po Sofiji, Marseilleu ili Rotterdamu te u prvim kolima sebi svojstveno gubio guste mečeve, novopečeni Davis Cup osvajač nije radio ništa drugo doli trenirao. I ono što su radili u ta tri tjedna stalo se ogledati puno brže od očekivanog. Ćorić je već sredinom ožujka ostvario najveći rezultat u karijeri kada je stigao do polufinala Mastersa u Indian Wellsu, a nešto goriva sačuvao je i za sljedeći Masters u Miamiju, gdje je zaustavljen u četvrtfinalu.

Sličnu vrstu pripreme Ćorić je primijenio i uoči svojeg najvećeg uspjeha u njemačkom Halleu, u koji je stigao pet dana prije turnira kako bi osjetio travnatu podlogu koja mu, blago rečeno, slabo leži. I opet je uspjeh stigao munjevito, nešto što ga je i u mlađim danima pratilo, ali i kočilo. Broj turnira koje je odigrao ove sezone zaustavio se na brojci od njih 20, iliti osam manje nego prošle.

Svojevrsni vrhunac onoga što je ovaj 22-godišnjak gradio potiho od očiju javnosti ogledao se prošlog vikenda u Davis Cupu. Već smo istaknuli kakve je monstruozne i nerealne brojke imao na servisu u meču sa Jeremyjem Chardyjem; nešto slično što je ostvario i u listopadu, kada je s terena Mastersa u Šangaju otpuhao Rogera Federera, ne dopustivši mu nijednu break priliku uz postotak ubačenog prvog servisa od 78 posto.

Građenje identiteta

Ove sezone taj postotak iznosi gotovo 64 posto (39. na svijetu) te je Ćorić u aposlutno svakoj iole značajnijoj servis kategoriji u odnosu na prošlu godinu brojke podigao za jedan do tri posto.

Ono što posebno bode u oči jest činjenica da je deveti po postotku osvojenih poena na drugom servisu (sitno iznad 55 posto), što dobrim dijelom sugerira koliko je taj servis raznovrstan i kvalitetan — nešto što je, primjerice, dobar dio godina mučilo Andyja Murraya. Koliko je učinkovit na vlastitom servisu možda najbolje dočarava to što je Ćorić 21. po postotku osvojenih servis gemova. I pritom je ugodno primijetiti kako su od igrača kojima servis nije najdominantnije oružje ispred njega jedino Novak Đoković i Rafael Nadal, a tu bismo donekle mogli utrpati i Dominica Thiema i Stefanosa Tsitsipasa.

Taj pomak u području servis igre dobrim je dijelom uvjetovan brzinom početnog udarca, oko čega mi je Ćorić lani kukao kako na treningu ne može doseći niti 200 km/h. I opet se to fino ogledalo u meču sa Chardyjem, kada je Borna po prvom servisu prosječno lupao 201 km/h, a najbrži je zafitiljio do 211 km/h.

A prošlogodišnji gigabajt snimki na mobitelu koje Borna nije pokazivao meni već svojem stručnom stožeru ticao se igre na reternu. Ako možemo ustvrditi da je ostvario napredak u području servisa, a onda stvarno ne znam što možemo reći za taj retern. Probajmo skratiti i ustanoviti kako je po postotku osvojenih retern gemova prošle godine bio 111., a danas je 13. Da je taj retern uistinu kvalitetan fino ocrtava podatak kako, nakon što njime uopće vrati servis u igru, osvaja 40 posto poena. Ili drugim riječima, pomak sa 114. na 25. mjesto.

I, okej, možda vam se od ovih brojki vrti u glavi, ali one puno govore, iako mi se čini da još uvijek ne vidimo širu sliku.

Najkrvaviji i najopsežniji dio posla zapravo je bio izgraditi identitet Ćorića kao igrača te mu pridati nekakav prepoznatljivi stil igre. Jer da sam ga kojim slučajem lani pitao tko je zapravo on i što ga definira kao igrača, nisam siguran što bi mi mogao odgovoriti. Tijekom svih ovih godina imali smo nekakav općeniti dojam kako se radi o nadarenom i borbenom defenzivcu, kojeg povremeno ‘vade’ bekend, servis ali i ‘glava’. No, od svoje povremeno spektakularne defenzive Ćorić naprosto nije mogao živjeti, već samo preživljavati. I usudio bih se reći da su Piatti i ekipa uspjeli izmijeniti Bornin DNK, a koji je dobrim dijelom bio uvjetovan lošim forhendom.

Ove godine imao prilično teške suparnike

Slabašnim i mekanim forhendima, gotovo pa mishit udarcima koji padaju plitko posred terena — ako ne posvuda uokolo njega — te time tjeraju Bornu da se povlači metar-dva iza osnovne linije te najčešće uz pokoji nervozni tik ili psovku gubi poen. I to što ga je prethodnih godina određivalo kao prilično pasivnog counterpunchera danas ga, uz ionako pretežno solidan i nerijetko razoran bekend, uvelike određuje kao agresivnog counterpunchera koji dobrim dijelom pleše po osnovnoj liniji te svojim ritmom lomi suparnika.

Da, Ćorić je naprosto udario pečat vlastitoj igri te uz pokoji mišić više postaje pitbull koji vas nagriza sa svih strana.

Dobro se to ogleda u sljedećem clipu, u kojem možemo uočiti neke obrasce koji su se kroz sezonu ponavljali: Borna više ne koristi u toj mjeri kick i slice na prvom servisu te češće nego prošle godine servira po T crti, gdje zbog te veće brzine kupi najviše besplatnih poena; sada ima moć igru diktirati i dubokim forhendom, udarenim s puno top spina; a dobro traži i duboki forhend retern kada mu suparnik servira s add strane. Dakako, vidljivi su i neki nedostaci poput činjenice da u pojedinim izmjenama ne može dokrajčiti suparnika te ne poseže za izlaskom na mrežu, kao i to da se na ovako brzoj podlozi u Šangaju protiv ovakvog suparnika kažnjava svaki iole konzervativniji udarac s osnovne linije.

“Samo da si dam priliku da igram protiv najboljih”, zavapio je lani Borna dok smo tugovali nad njegovim brojnim ispadanjima u prvim kolima. Jer, znamo to svi, kada dođe na veliku pozornicu, Ćorić je u vlastitom dvorištu. Ponajprije je mislio na ispadanja od igrača plasiranih od 40. do 80. mjesta koji su ga ‘guzili’ sa svih strana. Ove je sezone protiv takvog rankinga na omjeru od 15 pobjeda i tri poraza, a protiv igrača izvan top 20 ostvario je 24 pobjeda uz sedam poraza (prošle je taj omjer bio negativan, tj. 17-22).

Ono što je prilično ohrabrujuće u cijeloj priči jest činjenica da je Ćorić ove godine imao prilično teške suparnike. Primjerice, samo su četvorica igrača odigrala više od 14 mečeva protiv top 10 španera (pristojan omjer od šest pobjeda i osam poraza); a ako se u obzir uzme prosječni renking svih Borninih ovosezonskih suparnika, jedino je Đoković imao više rangirane suparnike. Fini pokazatelj jest i tzv. elo rating suparnika, prema kojemu ispada kako su samo petorica igrača ove sezone imala jače mečeve od Ćorića.

Što dalje?

I mogli bismo sipati još zanimljivih brojki, ali krajnje je vrijeme da se upitamo gdje postoji prostor za napredak i što možemo očekivati od nove sezone?

Caka je upravo u tome što ima puno ‘džepova’ u kojima Ćorić može ubrati mnogo bodova, čak i ako ne obrani većinu onih iz Indian Wellsa, Hallea i Šangaja. Ponajprije se radi o nastupima na Grand Slamovima, ali i u zemljanom dijelu sezone. Ove mu je godine nedostajalo 700 bodova do 10. mjesta, što je ekvivalent jednom polufinalu Grand Slama ili dvama polufinalima na Mastersima. Prošle bi mu godine s ovogodišnjim bodovima nedostajalo njih 200, a pretprošle 600. Ako pretpostavimo da će se i ove godine ta brojka tu negdje kretati, ne možemo reći da je top 10 nedohvatljiv. Pogotovo kada uzmemo u obzir činjenicu kako su Ćorićevi uspjesi došli kao plod sustavnog rada i Piattijeva pomno odabranog plana da se otkantaju pojedini turniri i ganjanje renkinga tim putem.

No, najslađe je i najlakše zapravo pričati dugoročno. U tom smislu Piatti planira nešto što mu nije uspjelo s Ljubičićem i Raonićem, a to je osvajanje Grand Slama s Ćorićem. Dojma sam kako je takvo što neizbježno, a nekakav moj osobni orijentir pri spomenu njegova imena oduvijek je bio da se radi o neprikosnovenom broju 1. Je li uopće potrebno podsjećati kako je Borna tomu oduvijek opsesivno stremio? I sada je konačno shvatio kako to naprosto neće ići samo tako. Niti izbliza.

Ne propusti top članke