Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Vive la France

Kako su Rudy Gobert i ekipa pobijedili Amerikance i vjerojatno spasili SP

Zadnja izmjena: 12. rujna 2019.

Jučerašnje četvrtfinale između SAD-a i Francuske ne može se okarakterizirati kao finale prije finala, prije svega zbog Australije koja je već pobijedila oba suparnika uoči (Amerikance), odnosno tijekom (Francuze) prvenstva. No, kada se u obzir uzme šira slika, epilog ovog susreta bio je važniji nego što će biti ishod finala — ova će utakmica biti zapamćena kao ona koja je spasila reprezentativnu košarku, barem za doglednih nekoliko godina.

Kolektivno sjećanje je najnepouzdanija vrsta sjećanja, ono je tek krhki plod trenutnog konsenzusa. Sjećanje na američka tri uzastopna posrtanja na velikim natjecanjima od 2002. do 2006. još uvijek su prisutna kod većine pratitelja košarke, ali njihovo se tumačenje s vremenom okrenulo za 180 stupnjeva. Dakle, prije desetak godina prevladavao je stav da Amerikanci bez svojih najvećih zvijezda nisu ništa posebno u odnosu na konkurenciju. Iako su u svim idućim prilikama Amerikanci na svjetske smotre slali ili najjače postave ili one s tek nekolicinom izostanaka, a i tad su znali imati problema, uoči aktualnog Mundobasketa došli smo do javnog mnijenja koje kaže da su Amerikanci i s B postavom klasa za sebe i da će bez problema doći do titule.

Bez obzira na to što se u više navrata pokazalo da je prva teza istinita, a druga na slabim temeljima, nepregledni niz pobjeda kojeg su Amerikanci ostvarili s (gotovo) elitnim postavama nagnao je svijet da promijeni percepciju, ali i same Amere, koji su ponovo pošli putem bezbrižne samodopadnosti koji ih je početkom stoljeća skupo koštao. Kako bi konačno prestale defetističke teze oko smisla samih velikih natjecanja u kojima se reprezentacije bore za ‘dvije preostale medalje’, svijetu je hitno trebalo ohrabrenje, a Amerikancima šamar prizemljenja.

Francuska je bila ta koja je imala snage, kvalitete i koncentracije za takav podvig.

Francuzi nisu odigrali utakmicu kakvu neće ponoviti u 100 godina; odigrali su na razini svojih mogućnosti i to im je bilo sasvim dovoljno

Da od ove Amerike ne treba strahovati, sugerira podatak da je tek 10. na turniru po broju poena po utakmici (86), iako se trudi igrati jako brzo. Nikome nije ubacila stotku, čak ni slabašnim Japancima, a Grčka ju je ograničila na ispod 70 poena. Međutim, u ozbiljnoj šansi za pobjedu do jučer je bila samo šuterski opasna momčad Turske, dok su ostali suparnici prije ili kasnije bili uhvaćeni u obrambeni mlin niske postave Gregga Popovicha.

Francuzi su uoči četvrtfinala s 9,2 pogođene trice po utakmici i 47,4 posto uspješnosti bili najpreciznija reprezentacija s perimetra, što im je dalo zalog za optimizam, no svejedno je postajala bojazan da će im postotak drastično pasti pod utjecajem odličnog američkog pokrivanja perimetra, kao i važnosti susreta, što se dogodilo Srbima protiv Španjolaca.

Parkerovski impuls

Većina francuskih poena s distance dolazila je preko Evana Fourniera i Nanda de Cola, stoga je Popovich naredio centrima (ili onima koji su glumili centre) da ih preuzimaju prilikom njihove pick igre s Rudyjem Gobertom. Kada je Fournier igrao bez lopte, čuvari su ga agresivnim kretnjama pokušavali odagnati od izlaska kroz blokove na tricu, svjesno riskirajući mogućnost njegova protrčavanja pod obruč iza leđa obrane. Međutim, dok je De Colo u svojem prvom ulasku bio prilično usporen američkom obranom, Fournier je uspješno koristio i najmanji prostor za šut nakon pick igre prije preuzimanja, a Gobert mu je sa svojim širokim leđima omogućio dosta takvih situacija.

Upravo je u Gobertu ležao ključ uspjeha većine francuskih napada, a Popovich je očekivao da će ga na drugoj strani parketa Myles Turner ili Brook Lopez  izvlačiti iz reketa šutom izvana, ali promašili su sva tri pokušaja za tricu, stoga je Pop većinu utakmice koristio nisku postavu s Harrisonom Barnesom (krilo od 203 cm) na petici — centri Turner, Lopez i Mason Plumlee na terenu su proveli ukupno tek 15 minuta.

Te američke duge epizode s niskom postavom treba podijeliti na tri dijela.

U prvoj od njih blagu je pobjedu izvojevala Francuska, koja se u obrani dobro nosila ponajviše zbog toga što je Mathias Lessort, koji je bio uparen u reketu s Gobertom, izrazito brz za svoju kršnu građu, a s druge se strane našla rezervna američka petorka s Kembom Walkerom, Donovanom Mitchellom i Joeom Harrisom na klupi.

U drugoj su epizodi pobjedu odnijele Sjedinjene Države: nakon samo minute u drugom poluvremenu Pop vadi Turnera i definitivno odustaje od igre s pravim centrom, a kada je minutu kasnije Walkera na jedinici zamijenio Marcus Smart, Amerikanci su konačno pronašli formulu za uspjeh: -10 pretvaraju u +3 na kraju treće četvrtine. Serija je krenula kada je Vincent Collet ponovo naredio zonu, ali ovaj put se namjerio na šuterski opasniju petorku predvođenu Mitchellom, koji je konačno pronašao nadahnuće. Nije pomogao ni pogubljeni Louis Labeyrie na četvorci umjesto Lessorta, a u napadu se pokušavalo preko Gobertove leđne igre, što mu nije jača strana, a ktome je Rudyja uhvatio nalet umora (više puta se okretao na krivu stranu, tj. iza table!) te je primao loptu predaleko od koša.

I konačno, treća epizoda dolazi u posljednjoj četvrtini. Francuzi tada ustaju iz nokdauna (-7 u 33. minuti) nenadano pokrenuti mladim Frankom Ntilikinom koji preuzima odgovornost kada su s terena isparili Fournier i De Colo; bio je to onaj prijeko potrebni parkerovski impuls s jedinice bez kojeg Francuzi teško žive.

Nakon toga se znatno poboljšao protok lopte te se Gobert, koji se regenerirao na klupi, počinje pronalaziti na metar od obruča sa znatno nižim čuvarom, što je sigurni koš. Prolazilo je to u nekoliko navrata, a Popovich je bio tvrdoglav i nije htio reagirati vraćanjem pravog centra, očekujući da se vrati čarolija iz treće četvrtine. Prekasno, Francuzi su se definitivno stabilizirali i na koncu opet probuđeni Fournier i De Colo u napadu zaključuju posao, dok na drugoj strani Gobert monstruoznim blokadama zaustavlja Mitchella i Walkera koji su ga pokušali pretrčati na izolaciji.

Izgubljeni u papirićima

Amerikanci su bili u naletu, imali su psihološku prednost i vodstvo koje bi valjda svaka od ostalih reprezentacija iz nokaut faze znala zadržati. Međutim, dojam je u tim trenucima bio da su Ameri smatrali kako je sve što se događalo uoči njihove lude serije bilo slučajno, da im Francuzi više ne mogu ama baš ništa nakon što su konačno uhvatili svoj ritam. Zato su, umjesto da krenu usporavati tempo i ići na sigurnija rješenja u napadu, nastavili srljati s instinktivnim vanjskim šutovima u prvim sekundama napada i karta ih je stala.

Poražavajuće je za njih je to što je njihova najveća zvijezda Mitchell bio izuzetno inspiriran (29 poena za 31 minutu), a svejedno su izgubili 10 razlike. Problem je što je Mitchell jedini u američkom rosteru koji se doima neukrotiv, koji pruža nešto posebno. Nominalno bi i Walker trebao biti takav, ali, kako je sam izjavio, na Mundobasketu je fizički intenzitet mnogo veći nego u NBA, a tu se on nije najbolje snašao, a ktome je i promašio bitna bacanja u završnici. Ostali igrači naprosto nisu pokazali neki izvanzemaljski talent kakvog ne bi trebalo nedostajati u američkim selekcijama. Sve su to kvalitetni NBA igrači, ali… Takvih ima i na francuskoj strani, čak i nešto boljih. Francuzi nisu odigrali utakmicu kakvu neće ponoviti u 100 godina; odigrali su na razini svojih mogućnosti i to im je bilo sasvim dovoljno, a treba dodati i da su fizički izdominirali suparnike (čak 16 skokova više).

Kod Amerikanaca se nije stigao oporaviti Jayson Tatum i to je imalo utjecaja, a što se tiče ostalih izostanaka… Popovich je poslije susreta poslao jasnu poruku: “Ja ne mogu biti ponosniji na svojih 12 momaka. Drugi igrači ne postoje! Ovo su oni koji su odlučili žrtvovati svoje ljeto da budu ovdje.”

U prijevodu — medalje se ne zaslužuju ispijanjem koktela na jahtama. Najkorisniji igrač NBA lige — Grk, igra na Mundobasketu. Najbolji obrambeni igrač NBA lige — Francuz, igra na Mundobasketu. Igrao bi i najbolji rookie da se Slovenija plasirala, a mogla bi biti prisutna na Igrama u Tokiju. Poanta je u tome da se razina košarke neprestano diže diljem svijeta i da nitko nema pravo živjeti na lovorikama. SAD je došao predvođen svojim najvećim mozgovima Popovichem i Steveom Kerrom, a dva su maga pored Colleta, trenera francuskog Strasbourga, ostali izgubljeni u svojim papirićima, svjesni da nemaju potrebnu kvalitetu da pokažu svoje puno znanje, svjesni da su Francuzi bolji.

To je sada svima jasno, a nadajmo se i onim drugim igračima koji su imali pametnijeg posla nego ići u Kinu. Zbog ovakvog će epiloga vjerojatno naći vremena da dogodine potegnu do Japana, a da je završilo drugačije i da su naposljetku došli do zlata, trend otkazivanja bi se zasigurno nastavio, a ugled košarke izvan Amerike bi se dodatno srozao.

Francuze to više ne zanima, oni su svoje napravili, za sada. “C’est pas fini”, hladno je poručio Fournier nakon utakmice, nije još gotovo, čekaju ih još dvije stepenice na putu do zlata. Osvojili ga ili ne, Francuska je ovim trijumfom zadužila svijet.

Ne propusti top članke