Nakon što je u srpnju ove godine Šarūnas Jasikevičius prihvatio ponudu koja se jednostavno ne odbija i postao novi Barcelonin trener, Žalgiris se našao na svojevrsnoj prekretnici. Šaras je u Kaunasu kao trener proveo šest godina — dvije kao pomoćni, četiri kao glavni — te je kao legendarni bivši igrač svojom karizmom, ali i košarkaškim znanjem ionako fascinantnu košarkašku kulturu u Kaunasu držao na visokom nivou. Baš kao i rezultate. Upravo se uz Jasikevičiusa vezuje najveći uspjeh zeleno-bijelih u novijoj povijesti, kada su u Beogradu 2018. na završnici Eurolige osvojili treće mjesto. Bio je to znak da će mladi stručnjak nakon blistave igračke karijere imati istu takvu i trenersku. Zbog toga je dolazak u Barcelonu bio logični slijed događaja.
Pitanje njegova nasljednika kopkalo je cjelokupnu litavsku javnost, kao da se radilo o odluci od državnog interesa. Pa, vjerojatno i jest; Žalgiris je daleko najpopularniji i najuspješniji litavski sportski brend i kolektiv, te njegov uspjeh i uspjeh litavske košarkaške reprezentacije na velikim natjecanjima kreiraju nacionalnu atmosferu. To je ipak Litva, valjda jedina država na svijetu u kojoj je košarka popularnija od svih drugih sportova i gdje maksima Bball is life vrijedi u doslovnijem smislu nego drugdje.
Možete onda zamisliti u kakvom je stanju bilo litavsko nacionalno biće kada je 12 dana nakon što je Jasikevičius potpisao za Barcelonu Žalgirisov sportski direktor Paulius Motiejūnas pustio bijeli dim iznad Žalgirio Arene i objavio da je novi trener Austrijanac Martin Schiller.
Martin … tko?
Nemoguće je ne primijetiti da Žalgirisova igra neodoljivo podsjeća na Jazzovu
I još k tome Austrijanac. Daleko od toga da aludiramo na bilo kakve ksenofobne stavove Litavaca, ali pokušajte zamislit da klupu vašeg najdražeg košarkaškog kluba preuzme čovjek iz (češka se po glavi i pokušava sjetiti nacije s lošijim košarkaškim statusom od Hrvatske…) Luksemburga. Košarka ipak nije na nogometnoj razini globalne popularnosti i procesi promjena idu puno sporije. Zato si najveće košarkaške nacije vole utvarati da su nedodirljive. Da je umjesto Schillera odabran neki Šilerović, Schilleromez ili Schilleropoulos, percepcija bi vjerojatno bila drugačija.
Tek par šturih rečenica o Schilleru na Wikipediji dodatno su bacili u očaj Žalgirisove fanove. Mogli su saznati da je njihov glavni trener dotad u karijeri uglavnom bio asistent, a radio je u austrijskim i njemačkim klubovima i trenirao mlađe uzraste u obje zemlje. Asistirao je i pri njemačkoj košarkaškoj reprezentaciji, a raspoloženje nije popravilo ni to što je Schiller glavni trener bio samo u NBA G Ligi, iz koje je baš došao u Žalgiris.
“Pustio me unutra”
Bez obzira na to što se G Ligu danas smatra tek poligonom za razvijanje mladih igrača i igranje poluozbiljne košarke, ta zadnja crtica iz Schillerove biografije imala je težinu. Upravo u zadnjoj sezoni, koja zbog pandemije koronavirusa nije odigrana do kraja, Schiller je s momčadi Salt Lake City Stars, filijalom Utah Jazza, ostvario najbolji omjer (30-12) i dobio titulu trenera godine.
Što god netko mislio o toj ligi, činjenica je da u njoj nije nimalo jednostavno biti trener. Posao najčešće prihvaćaju kao nužno zlo jer u tome vide šansu da uskoro napreduju u hijerarhiji i postanu asistenti u nekoj NBA momčadi. Sigurno nitko nikad nije prihvatio posao glavnog trenera u G Ligi jer je htio osvojiti titulu. Rezultat je ondje u drugom planu, a treneri imaju dva zadatka: razvijati talente za maticu, u ovom slučaju Jazz, te kreirati sistem igre i košarkašku kulturu po uzoru na maticu.
I jedno i drugo je jako teško izvesti iz bezbroj razloga. Možda je najkrupniji taj što su momčadi izrazito heterogene skupine koje ne ujedinjuje jedan zajednički cilj nego su igrači vođeni vlastitima. Iz toga proizlaze ostali problemi: ‘privatiziranje’ utakmica, nedostatak kemije u momčadi, otežano uspostavljanje sistema igre. Dakako, problem je i sama narav lige kao takve, jer u njoj se s igračima gotovo svakodnevno igra ping-pong između filijale i matice, igrači odlaze u NBA ili Europu kad dobiju ugovor, a dolaze novi. U prvoj Schillerovoj sezoni Starsi su promijenili čak 25 igrača.
Međutim, Schiller je nakon prve katastrofalne i druge solidne sezone u trećoj uspio povezati sve tri komponente. Imao je rezultat, razvijao je mlade igrače i sistem po uzoru na Jazz. Već u Orlandu smo mogli vidjeti neke njegove produkte u Jazzovu dresu poput Juwana Morgana, Tonyja Bradleyja i Georgesa Nianga. Ali najbolja stvar koja se Austrijancu mogla dogoditi bio je slobodni pristup Jazzu. Trener Quin Snyder, i sam nekada u G ligi (i trener godine 2009., baš kao i Nick Nurse 2011.), dočekao je Schillera otvorenih ruku. Iako nije bio dio stožera. Schiller je imao osjećaj kao da jest.
“Pustio me unutra”, govorio je 2018. Schiller. “Ja sam na sastancima trenera, za vrijeme utakmice imam pristup svlačionici, dolazim u trening kamp. Osjećam se kao da pripadam i na tome sam mu zahvalan.”
Stroj za mljevenje mesa
U Žalgirisu imaju razvijeni skautski sustav kojim skeniraju i prate mlade i perspektivne trenere po svijetu. Osim Schillera (38), jedan od glavnih kandidata za posao glavnog trenera prošlog ljeta bio je i Tuomas Iisalo (38) trener njemačkog prvoligaša Crailsheim Merlinsa. Motiejūnas očito voli razmišljati outside the box, što je i normalno u okviru Eurolige koju Žalgiris igra, a gdje je budžetom u donjem dijelu ljestvice. Klub si ne može priuštiti Jasikevičiusa na još par godina, niti može dovesti Igora Kokoškova kao Fenerbahçe.
Ali zato može Schillera koji je, sudeći po startu u Euroligi, ekspresno otklonio sumnje u to može li uskočiti u Jasikevičiusove cipele. S omjerom 5-1, najboljim napadačkim rejtingom u ligi i zbilja sjajnim košarkaškim sistemom koji je uspio instalirati, otklonio je strahove navijača da su umjesto trenera dobili mačka u vreći. Nikome više ne smeta Austrijanac koji bi, ako nastavi ovako, uskoro mogao postati i Šilervičius.
Nakon šest utakmica od Žalgirisa su izgubili Olympiacos, Himki, Crvena zvezda, Anadolu Efes i ASVEL, a samo ga je Valencia uspjela dobiti. Nakon što je litavska momčad u četvrtom kolu skinula aktualnog europskog prvaka Efes (doduše, bez Shanea Larkina), trener Turaka Ergin Ataman je izjavio: “Vidio sam Žalgirisovu ekipu koja je odigrala savršeno. To je najbolja ekipa koju sam vidio u ova četiri kola”.
Schiller je u ruke dobio momčad bez zvučnih imena. Ono koje se ističe je Joffrey Lauvergne, dok je ostatak rostera primjereniji Eurokupu nego Euroligi. Okosnica su domaći igrači poput Mariusa Grigonisa, Artūrasa Milaknisa, Lukasa Lekavičiusa te mladog Rokasa Jokubaitisa, o kojem će se još pisati i pričati. Stranci su uglavnom karakterni momci koji su već prošli dosta toga i poznati su Schilleru iz G Lige ili iz njemačkog prvenstva: Thomas Walkup, Nigel Hayes, Steve Vasturia i Augustine Rubit.
Možda nabrajanje ovih imena ne izaziva strahopoštovanje kao čitanje drugih rostera, ali Schiller je od ovoga što ima trenutno konstruirao stroj za mljevenje mesa.
Njegovi momci zabijaju 120 poena na 100 posjeda, dok Bayern, kao druga najbolja napadačka ekipa lige, ubacuje 114 na 100 i definitivno se može reći da je Schiller donio dašak NBA-a u Litvu i Euroligu. Uspostavio je pokretni napad koji se temelji na kretanju bez lopte, konstantnom napadanju i stavljanju pritiska na obranu, spacingu i tricama. Schiller koristi 10 igrača u rotaciji od kojih svaki u svakom momentu zna svoju rolu na parketu i svaki ima svoj set akcija.
S obzirom na njegovu G League pozadinu i poveznicu s Jazzom, zakletom fanu NBA lige s fetišom na taktički aspekt nemoguće je bilo ne primijetiti da Žalgirisova igra neodoljivo podsjeća na Jazzovu. Zavirite li ovdje, vidjet ćete standardne akcije, setove i koncepte NBA lige poput akcije Chicago, Ghost screenova i dobro zakamufliranog Spain pick and rolla koje uvelike preferira Snyder u Jazzu, a koje je Schiller donio u Kaunas.
Biti pametniji od drugih
Mimo toga, lako se da primijetiti i kako kvalitetno Schiller koristi Lauvergneove blokove u napadu, baš kao i njegov atleticizam za lobove, na isti način kao i Snyder s Rudyjem Gobertom. Tu su i lažne kretnje u akcijama kojima se maskira glavna akcija, još nešto po čemu je i Snyder poznat. Poput Jazza, Žalgiris ne igra brzo, iako ćete često čuti ili pročitati da igra visokim tempom; upravo suprotno, Žalgiris je uz Bayern najsporija ekipa Eurolige. Ali ono što je ekstremno brzo i što vara gledatelja je uigranost akcija, brzina kojom se kreću igrači i brzina kojom lopta kruži. Pogledajte s kojom brzinom odigravaju ovaj Weave set, iako se sat cijedi. Jedini segment u kojem su baš jako brzi je tranzicija nakon *primljenog* koša.
Po dolasku u Kaunas Schiller je sa sobom doveo samo jednog pomoćnika, Nijemca Arnea Woltmana, dok su svi ostali članovi Litavci, uključujući i Tautvydasa Sabonisa, sina velikog Arvydasa. Tim je pokazao koliko cijeni litavsku košarkašku kulturu. Isto tako hvalio je ono što mu je ostavio Jasikevičius i na taj način pridobio njegove bivše pretorijance poput Milaknisa i kapetana Pauliusa Jankūnasa, Žalgirisovu živu legendu. Na kraju, nametnuo se svima mirnim pristupom i znanjem. Možda nije karizmatik kao Šaras i ne viče uz aut liniju, ali jednom kada su igrači prihvatili njegove ideje i kliknuli, show je mogao početi.
Rezultati su takvi da Lauvergne opet izgleda kao da može u NBA. Grigonis je deveti najbolji strijelac Eurolige i igra sjajno nakon što je lani cijelu sezonu bio ozlijeđen. Lekavičius i Rubit ne izgledaju kao da su odbačeni od Panathinaikosa i Olympiacosa. Milaknis izgleda kao euroligaški Duncan Robinson, a Walkup nije nikakav spektakl od igrača, ali način na koji s ‘jedinice’ kontrolira tempo, postavlja napade i donosi odluke je fantastičan.
Ako negdje ova momčad ima prostor za napredak, onda je to obrana. Defenzivni rejting (13.) ozbiljno kaska za napadačkim. Schiller se, svjestan da nema klasične zaštitnike obruča i dominantna krila da igra obranu jedan-na-jedan, odlučio za agresivnu obranu na loptu, što zasad ne daje rezultate i ovih pet pobjeda je ostvareno zahvaljujući efikasnom i eksplozivnom napadu.
Zato treba pričekati još neko vrijeme da vidimo za što je doista spremna ova momčad. Može li se barem ugurati u playoff? Već ovaj tjedan je čeka Real Madrid, a onda i Maccabi, CSKA i Armani Milano, sve redom teškaši koji su malo uspavani na startu Eurolige.
Sve te momčadi si mogu dozvoliti takve ulaske u sezonu jer imaju dovoljno talenta na rosteru da nadoknade svoj spori start. Žalgiris nema tako veliku marginu za pogrešku. U Litvi moraju uzeti ono što im se nudi i ponašati se poput autsajdera, što trenutno i jesu. I dok će Real Madrid ili Barcelona jednog skupog Amerikanca zamijeniti drugim, Žalgiris nema taj privilegij. Umjesto da se u klubu trude biti bogati ili bogatiji od drugih, oni moraju biti pametniji. Zapošljavanje Schillera je takav potez, a uz dozu strpljivosti i sreće možda i neki novi Final Fourovi neće biti samo tlapnja.
