Rijetko kad samo imali ovako drastičan egzodus u kojem je odjednom otišlo ovoliko najboljih igrača iz svih linija i iz svih klubova s vrha HNL-a, ali sami odlasci nisu neka pretjerana novost. Jednostavno, HNL je takva liga u kojoj realnost tržišta na kojem se posluje uvjetuje to da klubovi nemaju nekog izbora — moraju prodavati najbolje igrače jer je gotovo nemoguće zaraditi pravi novac na drugi način.

Ono što je omogućilo inflaciju cijena u vrhunskom nogometu, posebno u engleskoj Premier ligi, nije primjenjivo i na HNL. Naša liga je jako daleko od globalnog proizvoda, a Hrvatska je iznimno malo tržište, stoga distribucija TV prava klubovima donosi zanemariv novac. Za razliku od milijuna funti koje dobiju engleski klubovi, prosječan klub u HNL-u dobije tek oko 800.000 kuna po sezoni od TV prava. Marketing je tek misaona imenica za većinu naših prvoligaša, a Hajduk kao lider u tom segmentu proda oko devet milijuna kuna robe, usluga i suvenira. Svi ostali su debelo ispod toga. Isto tako, gledatelja na stadionima ima jako malo, što znači da klubovi ne mogu računati na ozbiljnu zaradu od ulaznica i match day potrošnje u sklopu stadiona, ako se na stadionu uopće nalazi sadržaji na kojenavijači mogu nešto i potrošiti.

HNS može pokušati pomoći i pomaknuti granicu transfer roka za ulazne transfere za nekih desetak dana i tako poboljšati situaciju naših klubova na globalnom tržištu

A ako želite samo financijski preživjeti sezonu HNL-a, kako smo simulirali uvjete za naš imaginarni NK Telesport, morate nekako namaknuti minimalno oko devet milijuna kuna. Zato nimalo ne čudi da je svaki klub u ulasku u novu sezonu — izuzev Intera, koji je produžio ugovor s Komnenom Andrićem i imenovao ga kapetanom — prodao svojeg najboljeg igrača. Osim 11 već nabrojnih na početku koji su mahom bili najbolji pojedinci svojih momčadi u protekloj sezoni, Lokomotivu je napustio Lovro Majer, Rudeš (u potpunom egzodusu svih profesionalnih igrača) Karlo Kamenar, Istru Aljoša Vojnović i također govoto svi ostali iz prošle sezone, a Cibalia je napustila HNL i skliznula u treću ligu.

Prodaja je nužna za sve klubove iz niza objektivnih ekonomskih razloga. Međutim, nije baš svaka prodaja ista i egzodus ovolikih razmjera donosi posljedice koje imaju dugoročne učinke.

Začarani krug

Kada od petorice praktički najboljih igrača lige prije sezone odu sva petorica i kad svaki naš klub u europskim natjecanjima izgubi najboljeg igrača, onda je sasvim jasno da je nemoguće ostvariti optimalni rezultat u Europi. Daleko od toga da su za to krive samo prodaje, jer postojale su i neke druge pogreške u samom procesu, ali i Rijeka i Osijek i Hajduk su ostvarili lošije europske rezultate nego prošle sezone. Neusporedivo bolji je bio Dinamo koji pod Nenadom Bjelicom izgleda stvarno europski ozbiljno, ali ni Dinamo nije ispunio svoj cilj i plasirao se u Ligu prvaka. Kako su zadnja prepreka s druge strane bili Young Boys, teško se oteti dojmu da bi Bjelica prošao dalje da je na raspolaganju imao neku od talentiranijih generacija iz prošlih sezona.

A neuspjeh u Europi je katastrofalan za hrvatski nogomet, jer novac koji se može zaraditi od natjecanja koje organizira UEFA jedina je alternativa prodaji najboljih igrača. Što iz fondova samih natjecanja, što iz činjenice da su jedino tada stadioni zapravo puni, europska natjecanja najefikasnije pune blagajne barem dijela naših prvoligaša.

Samo za orijentaciju, Austria Beč ima prihode koji su u apsolutnom iznosu sasvim usporedivi onome što imaju Hajduk, Osijek i Rijeka. Međutim, struktura tih prihoda je neusporedivo zdravija, jer klub funkcionira na naprednijem tržištu i temelj financiranja kluba je u novcu od TV prava, match day prihoda i marketinga. Austria ne prodaje igrače samo da popuni budžet, a posljedica je jasno vidljiva u činjenici da je kao treći klub austrijskog prvenstva u zadnjih sedam sezona četiri puta igrala skupine europskih natjecanja. Austria kvalitetom kadra nije bolja ekipa ni od Rijeke ni od Hajduka ni od Osijeka, ali ima privilegij da ključne utakmice kvalifikacija za europska natjecanja dočeka spremna i s već definiranom momčadi, dok naši klubovi još pokušavaju uklopiti prinove i nadomjestiti odlaske glavnih igrača koji su se dogodili ili će se neizbježno dogoditi.

Sve to onda zatvara začarani krug. U konstantnoj borbi za 15. mjesto na UEFA-inoj ljestvici koeficijenata koje otvara dva mjesta u kvalifikacijama za Ligu prvaka i dodatno mjesto za peti klub u europskim natjecanjima, stalno ulazimo s hendikepom prema konkurenciji.

Prošle sezone Austrija je za malo uzela to 15. mjesto koje je otvorilo mogućnost da pola lige sudjeluje u europskim natjecanjima i ostvari dodatnu zaradu. Austria Beč je izravnom pobjedom nad Osijekom uzela mjesto koje bi HNL-u donijelo još malo keša i prilike da se zadrži barem koji dodatni igrač koji je potvrđena kvaliteta srasla s momčadi. Ovako su klubovi prisiljeni prodavati, što će značiti da će u nove utakmice u kojima će se odlučivati o plasmanu i europskim financijama suparnici koji imaju isto novca i jednako (ili čak manje) talentirane momčadi ulaziti uigranije. Što onda opet uvjetuje nove prodaje da se pokrpa budžet i tako u krug.

Produžiti prijelazni rok

Stvari se tu ne mogu drastično popraviti. Hrvatska je takvo tržište i ekonomske zakonitosti se neće popraviti. Niti je industrija dovoljno jaka da se mogu pojaviti moćni sponzori, niti će klubovi dobivati milijunske iznose od TV prava. HNS može pokušati pomoći i pomaknuti granicu transfer roka za ulazne transfere za nekih desetak dana i tako poboljšati situaciju naših klubova na globalnom tržištu. Jednostavno, igrači koji bi bili istinsko pojačanje za naše klubove imaju i druge ponude, stoga važu svoje opcije i do samog kraja čekaju financijski bolje ponude i atraktivnije destinacije. Za to vrijeme, HNL klubovi mogu dovoditi igrače kojima je HNL primjer atraktivne destinacije i financijski bolje ponude.

Za ilustraciju, Hajduk ili Rijeka 1. srpnja mogu dovesti Mirka Ivanovskog ili Stjepana Lončara, jer se ti igrači takvim transferom penju stepenicu gore u svojoj karijeri. Klubovi ne mogu dovesti veću klasu jer takvi igrači traže bolju priliku, a imaju još dovoljno vremena da je dočekaju. Kad takvim igračima i končano propadnu drugi eventualni angažmani, klubovima HNL-a ostane premalo vremena da uđu u posao. Tu bi dodatnih desetak dana drastično popravilo situaciju jer bi HNL klubovi imali stratešku prednost kad većina drugih liga zatvori svoje rokove.

Kad je već HNS odlukom da za momčad može igrati osam stranaca (ne računajući igrače iz EU) otvorio mogućnost da nam se liga počne pretvarati u utočište za legionare, onda je logično prilagoditi situaciju u toj mjeri da klubovi barem imaju prednost u dovođenju kvalitetnijih igrača nad konkurencijom koja ranije zatvara ‘prozor’. Doduše, najvažnije utakmice kvalifikacija za Europu su tada već prošle, ali to je prednost koju će moći iskoristiti u pripremi za iduću sezonu.

Međutim, koliko god ovaj egzodus koji se dogodio ove sezone bio drastičan i oslabio ligu jer su petorica najboljih igrača otišla, on sa sobom nosi i mali pozitivni aspekt za hrvatski nogomet.

Htjeli to ili ne, klubovi su prisiljeni krpati kadrovske rupe tako što će davati šansu mlađim igračima i na taj način razvijati talent, više silom prilika nego planski. I premda bi utakmica između Rijeke i Dinama neosporno bila kvalitetnija s Bradarićem i Soudanijem u kadru, to HNL onda čini razvojnom ligom koju vrijedi pratiti.