Proteklo je punih 25 ljeta otkako je neki njemački klub, a da se ne zove Bayern, osvojio neki europski trofej. Od te veličanstvene sezone 1996./97., u kojoj su veliki ruhrski rivali Borussia Dortmund i Schalke nadjačali favorizirane talijanske gigante Juventus i Inter i osvojili i Ligu prvaka i Kup UEFA, njemački klubovi izvan Münchena sve su se teže nosili s europskom konkurencijom. I tek bi povremeno dosegnuli poneko polufinale ili finale. Trofej nikako.
Sve dok prošle sezone nije naišao robusni frankfurtski valjak i senzacionalno pregazio sve pred sobom. Višestruko skuplje Betis, Barcelonu, West Ham i na koncu Rangers za prvi nebayernovski trofej njemačkih klubova nakon četvrt stoljeća. Razbudio je taj trofej izranjavani ego i podignuo pognutu glavu njemačkog klupskog nogometa, koji će tako u novoj sezoni po prvi put imati čak pet predstavnika u Ligi prvaka.
Gusti rojevi frankfurtskih stršljenova koji su minulog proljeća pustošili Sevillu, Barcelonu i London, proizveli su tableticu dobrog raspoloženja koju je Bundesliga rado progutala. Liga koja je na europski trofej koji nije Bayernov čekala dva i pol desetljeća, otvorila je već i drugo desetljeće u kojem čeka titulu prvaka koja nije Bayernova. Usporedbe radi, u prvom desetljeću 21. stoljeća čak pet različitih klubova osvajalo je Bundesligu.
Mnogi su željeli vjerovati da je ovo ljeto ‘to’. Izgubiti Roberta Lewandowskog, čovjeka koji garantira 40+ golova u sezoni i teške utakmice pretvara u rutinske, ne bi bilo jednostavno ni jednom klubu na svijetu. Plus, i Serge Gnabry djelovao je nervozno, Niklas Süle odbio je novi ugovor i preselio u Dortmund, a pričalo se o još nezadovoljnih u svlačionici FC Hollywooda. Gdje uvijek ima i akcije i drame.
Ovaj Bayern nije složen za njemačku, nego za europsku krunu. Teško će ga itko zaustaviti, ne samo u ovoj sezoni, nego i u onima ispred nje
No, nade da bi Bayernov imperij konačno mogao barem napuknuti kratko su živjele. Ovog ljeta minhenski je klub na odštete spržio više od 140 milijuna eura, što je za štedljive Bavarce gotovo nestvarno. Navijački gnjev zbog gubitka Lewandowskog odmah su ugušili dovođenjem Sadija Manéa, koji bi vjerojatno bio svjetski nogometaš godine da je s Liverpoolom uspješno okončao finale Lige prvaka.
Uz Senegalca u napadu, dugoročno su svoju obranu dali na upravljanje Matthijsu de Ligtu. Pa zadnja linija u kojoj su uz njega još Dayot Upamecano, Lucas Hernández, Benjamin Pavard, Antonio Davies doista zvuči zastrašujuće. Još i više zbog činjenice da najstariji među njima imaju tek 26 godina.
Bayern se ovog ljeta pojačao i podebljao praktično u svim linijama, ali ono što je posebno impresivno jest podatak da osim Manéa, Manuela Neuera i Thomasa Müllera, praktično nemaju bitnog igrača koji je iti blizu tridesetima. Mladost pršti sa svih pozicija. Od obrane (Davis 21, De Ligt 22, Josip Stanišić 22, Upamecano 23, Noussair Mazraoui 24), preko sredine (Jamal Musiala 19, Ryan Gravenberch 20), do napada u kojem poput zapetih pušaka vrebaju naš Gabriel Vidović (18), Joshua Zirkzee (21) i 17-godišnji Mathys Tel, za kojeg su Rennesu iskrcali čak 20 milijuna eura.
Plus, nemojte smetnuti s uma da je Gnabryju, Leonu Goretzki i Joshui Kimmichu 27, Pavardu, Hernándezu, Leroyu Sanéu i Kingsleyu Comanu tek 26. Da, 40+ golova Lewandowskog neće biti lako nadoknaditi, ali Bayern je njegov odlazak dočekao spreman i rastrošan, do te razine da mu ovog ljeta po potrošnji u leđa gledaju i Manchester City i PSG i Real Madrid i Arsenal. Što znači da je opet i moćan i opasan. Što za bundesligašku konkurenciju znači — džaba ste krečili.
Jedino čemu se konkurenti mogu labavo nadati je da nekim slučajem ne kliknu. Da trener Julian Nagelsmann izgubi konce svlačionice iz ruku i da ne uspije ispravno kanalizirati sav taj raskošni talent i energiju u pravom smjeru. Mogu se eventualno nadati da su rupe koje su ostale iza Lewandowskog puno veće nego što u Bayernu misle i da će potraga za onim(a) koji će ga nadomjestiti biti duža i hrapavija nego što planiraju. Ali realno, tanke su te nade. Bayern jednostavno ima previše talenta, klase i opcija. I teško će ga itko zaustaviti. Ne samo u ovoj sezoni nego i u onima koje su ispred nje. Ovaj Bayern nije složen za njemačku, nego za europsku krunu.
Borussia Dortmund i Travoloptački klub iz Leipziga i ove su mu sezone glavna tobožnja konkurencija. Iako realno vjerojatno ni sami u sebi ne vjeruju da imaju dovoljno vojske, oružja i municije za devetomjesečni rat protiv najbrojnije i najopremljenije vojske u zemlji.
Dortmund je i ovog ljeta odradio jako dobar prijelazni rok, ako zanemarimo činjenicu da je, kao i Bayern, ostao bez svog stroja za golove. No, 60 milijuna koje je dobio od Manchester Cityja za Erlinga Haalanda pretvorio je u čak dvojicu reprezentativaca, Sebastiena Hallera i Karima Adeyemija, koji su trebali kompenzirati Norvežaninov učinak.
Nažalost, Halleru je tijekom priprema otkriven tumor na testisu, pa ga narednih mjeseci očekuju puno teže i puno važnije utakmice od nogometnih. Ružna vijest šokirala je čitav klub, koji će uz silnu podršku Bjelokošćaninu paralelno morati tražiti novo napadačko rješenje do njegovog željenog povratka na travnjak.
Podebljao je i ostale linije i to također reprezentativcima. U obranu su stigli Süle i Nico Schlotterbeck, u sredinu Salih Özcan, pa uz starosjedioce Marca Reusa, Juliana Brandta, Manuela Akanjija i Judea Bellinghama, sljedećeg lika zbog kojeg će orobiti nekog od engleskih velikana, Borussia opet ima i kvalitetu i širinu.
A ima opet i trenera Edina Terzića, s kojim je izgledala dobro i osvojila kup prošlog ljeta, prije nego što se morao skloniti pred razvikanijim Marcom Roseom. Rose je, međutim, cvjetao tek jednu sezonu, dok su klupski šefovi shvatili da nije ništa posebniji od vojnika kluba. Pa će biti vrlo zanimljivo pratiti hoće li trener s hrvatskom putovnicom uspjeti nastaviti tamo gdje je stao na kraju svibnja 2021.
Leipzig je prošlog ljeta Bayernu prodao pola svlačionice i trenera, pa se ovog ljeta Nagelsmann mota još samo oko Konrada Laimera. Najvažniji potpis je osigurao; sjajni napadač Christopher Nkunku, u čiji smo se raskoš mogli uvjerili u lipnju na Poljudu u utakmici Hrvatske i Francuske, produžio je ugovor iako ga želi pola Europe. Baš kao i Joška Gvardiola, za kojeg Chelsea ‘travoloptačima’ maše pred nosom s Timom Wernerom, koji bi rado u Leipzigu reanimirao svoje pozicije u njemačkom kadru za Katar.
Leipzig je opet dobar, problem je samo što nije *dovoljno dobar. Opet je uspješno balansirao transferne prihode i rashode, dovevši Xavera Schlagera iz Wolfsburga i Davida Rauma iz Hoffenheima tek nakon što je (pre)prodao nekoliko vlastitih eksponata u Englesku, Francusku, Italiju, Nizozemsku. Skinuo je konačno svoje trofejno djevičanstvo, osvojio je Njemački kup, pa će u novu sezonu konačno ući bez tog silnog pritiska koji ga je počeo užasno opterećivati.
Ostatak društva i ove će sezone biti jedan drugome do uha. Iz te gomile može se izdvojiti Bayer, koji će praktično u istom prošlogodišnjem sastavu krenuti u Ligu prvaka, a već na startu sezone trećeligaš Elversberg ga je šokirao izbacivanjem iz kupa. I Eintracht, koji se za Ligu prvaka pojačao Mariom Götzeom, otkupio od Milana Jensa Petera Haugea, a defenzivu proširio Kristijanom Jakićem i Hrvojem Smolčićem. Prošle sezone nije se dobro nosio s vožnjom na dva kolosijeka, tek treba vidjeti kako će se nositi u novoj sezoni gdje će slalom biti još zahtjevniji. Posebno ako ga Juventus slomi i proda mu Filipa Kostića.
Uz opće zadovoljstvo što su tu opet Schalke i Werder, opći je i dojam da će imati tešku sezonu i jako puno posla da prežive bez stresa zadnjih kola jer neka velika pojačanja u odnosu na drugoligaški kadar nisu pribavili. Od velikana se nova bitka za goli život opet očekuje od Herthe i Stuttgarta, koji su prošlu sezonu preživjeli za dlaku.
Nama će ipak najzanimljiviji biti Wolfsburg, kojeg je u ruke dobio Niko Kovač. Ambicije su europske, kadar baš i nije, što potvrđuje i prošlogodišnje 12. mjesto. No, unosni trogodišnji ugovor potvrda je da u gradu Volkswagena imaju puno povjerenje u Kovačevu metodologiju koja je donijela rezultate i u Eintrachtu i u Bayernu i u Monacu. Kovač se vratio u prirodno okruženje u Njemačkoj i bit će zanimljivo vidjeti koliko daleko i koliko visoko Wolfsburg s njime može otići.
Svlačionica je osvježena s nekoliko novih, iako još uvijek nedokazanih igrača među kojima je i Bartol Franjić, polivalentni veznjak stigao iz Dinama. Hrvatsku koloniju zaokružit će još dva povratnika s posudbe, koji su u potpuno različitim ulogama. Josip Brekalo ima još mjesec dana za transfer, prije nego što ga Wolfsburg izgubi besplatno, što ne želi. Baš kao što ni Brekalo ne želi produžiti ugovor. A Kovač će pokušati pomiriti Marina Pongračića s klubom s kojim je zaratio i vratiti ga u obrambenu rotaciju nakon što Borussia Dortmund nije odlučila otkupiti njegov ugovor.
Osim hrvatske kolonije u Wolfsburgu, još su devetorica naših nogometaša krenula u novu sezonu Bundeslige. Novost je Herthin hrvatski tandem Filip Uremović–Ivan Šunjić, koji bi trebao igrati ozbiljnu ulogu u klubu iz glavnog grada. Spomenuti Jakić i Smolčić borit će se za mjesto u Eintrachtu, Stanišić i Vidović teško će do ozbiljne minutaže u Bayernu, Andrej Kramarić jedan je od najboljih napadača lige u Hoffenheimu. Borna Sosa je u Stuttgartu, ali nije sigurno da će tamo ostati do kraja prijelaznog roka jer ga žele bogati(ji) i ozbiljni(ji) klubovi. A za Joška Gvardiola je dovoljno reći da je uz Nkunkua najtraženija roba RB Leipziga.
Šezdeseto izdanje Bundeslige je počelo. Ako vas zanima isključivo borba za titulu, onda ovo vjerojatno nije liga za vas. Ali ako vas zanima sve ostalo — Willkommen in der Bundesliga!
