Splitska košarka umire nam pred očima. Neumoljivo. Ne od danas ili od ove godine, već dugo. Nezaustavljivo. I ne samo splitska, hrvatska općenito. Ali splitska zadnjih mjeseci umire i doslovno. I bolno. Goran Sobin, Vinko Bajrović, Petar Skansi, Zoran Sretenović. Možete im dodati i Žanu Lelas i Matana Rimca, i njih dvoje su tu ostavili svoj trag. Legende sve više sele u legendu. A nove se, s čime se još teže pomiriti, ne rađaju.
Sobin i Sreto otišli su na pragu zlatnih godina. Onih u kojima možeš sjesti, pogledati unatrag i s ponosom klimnuti glavom. Uživati u miru, obitelji, pogledu prema horizontu. Malim velikim stvarima. Živjeti onako kako želiš. S udicom ili loptom u ruci. Blizu ili daleko od košarke. Na svoj način.
Cijela je ta Jugoplastika bila posebna. Svaki komadić mozaika bio je složen točno na savršen način, iako nitko nije imao pojma koliko će spektakularna ta slika biti. Svaki sljedeći komadić savršeno se uklapao i nadopunjavao i prekrivao mane komadića kraj sebe. Sobin i Sreto nisu bili ni najljepši, ni najveći komadići tog mozaika. Ali su bili najomiljeniji. Bez ikakve dvojbe. Sobin i Sreto bili su ljepilo koje je popunjavalo i vezalo sve hrapave dijelove mozaika.
“Snaga bez kontrole ne znači ništa”. Jedan od najgenijalnijih marketinških slogana u povijesti savršen je opis Sretine uloge u *onoj Jugoplastici. Koja je imala nadljudsku snagu, ne samo tjelesnu. Sreto je sve te potentne, moćne, divlje konje koji su hučili ispod haube vodio preciznim i mirnim, a pritom izuzetno elegantnim servo-upravljačem.
Sobin i Sreto mogli su biti bilo tko od nas. Svaka priča o njima je najprije priča o ljudima. Tek onda o košarkašima
A nije sve počelo baš glatko. Kad je ‘tko je taj trener’ Božo Maljković u štalu punu mladih pastuha na Gripama doveo ‘tko je taj playmaker’ Zorana Sretenovića, bijesni konji nisu se tako lako dali osedlati. Ni Toni Kukoč, ni Dino Rađa ni sami nisu znali što im najviše treba da svoju unutarnju moć i glad usmjere na najbolji način. Ali znao je šjor Božo.
Prošlo je par mjeseci brušenja, ali stvari su još uvijek bile hrapave. Maljković je na sumnjičavost svojih pastuha konačno reagirao. “Bit ćete suigrači još dugo vremena. Pomozite njemu kako bi on mogao pomoći vama.”
Tu sad ide ona znamenita: “Sve ostalo je povijest.” U ovom slučaju doista jest. Košarkaška povijest.
U pet godina *one Jugoplastike sve je kretalo od Srete. Kako god pogledate. S njegovim je brojem 4 počinjalo svako predstavljanje momčadi. S loptom u njegovim rukama počinjao je svaki napad. S njegovim tricama počeli su veliki trijumfi. U Zagrebu protiv Cibone u sezoni 1987./88. Bio je to prvi poraz koji je Dražen Petrović sa svojom družinom doživio u novoj dvorani, otvorenoj uoči te sezone. I prva objava Gradu i Svijetu kako su stigli new kids on the block.
Njemu se nikad nisu brojali poeni. Niti su ga zanimali. Kad bi pobjeđivali, kad bi simfonija Jugoplastikinog savršenstva najljepše zvučala, uglavnom je zabijao 5-6-7. Jednom je Limogesu zabio 25, pa su izgubili. U današnje vrijeme, kad se vrijednost sportaša sve više (pr)ocjenjuje isključivo nekim brojkama u nekim stupcima, netko tko će u budućnosti iščitavati Sretine brojke u *onoj Jugoplastici nikad neće moći shvatiti magnitudu njegova značaja. Vrijednost njegove igračke inteligencije. Moć njegove smirenosti. Važnost njegovog dirigentskog štapića.
Jednako kao što neće moći pojmiti veličinu i vrijednost Sobinova guranja, blokova, građenja, skokova, modrica, krvavih glava, krvave obrane. Sobin i Sreto, svatko na svoj način, svatko na svom dijelu parketa, odrađivali su sve što je bilo potrebno kako bi se minsko polje raščistilo i pripremilo za nezaustavljivu konjicu koja za njima nadire. I osvaja.
Iz Beograda je u Split došao i ljut i tužan, jer Vlado Đurović u njemu nije vidio ono što je vidio Božo Maljković. A ispalo je da mu je tadašnji trener Crvene zvezde dao navažniji poklon u životu. U Splitu je Sreto našao svoj put. Svoje mjesto. Svoj život. Karijeru. Obitelj. U Splitu je postao ono što nigdje drugdje ne bi. I pomogao Jugoplastici da postane ono što vjerojatno ni s kim drugim ne bi.
Uz Tonija Kukoča i Velimira Perasovića bio je jedini koji je *onu Jugoplastiku iznio od početka do kraja. Od prvog do zadnjeg trofeja. Osvojio sve što su osvojili. I zaključio priču valjda na jedini mogući način. Bez da je sekundu izbivao s parketa u posljednjem finalnom trijumfu protiv Barcelone.
Te 1991. konačno je dobio pozivnicu i u onaj jugoslavenski reprezentativni Dream Team u kojeg je bilo neopisivo teško ući. U lipnju su se u Rimu igrali mačke i miša s europskom konkurencijom, baš kao i dvije godine ranije u Zagrebu. Nitko im nije bio ni blizu. U pet pobjeda do zlatne medalje samo su Španjolci uspjeli izbjeći dvoznamenkasti poraz. A Sreto je opet bio puzzle koja se savršeno uklapao među aktualne i buduće košarkaške gigante. Obožavali su ga i Kukoč i Rađa i Vlade Divac i Žarko Paspalj. Obožavao ga je svatko tko je s njim igrao.
Klupskim i reprezentativnim zlatom u Parizu i Rimu stavio je točku na dvije najljepše košarkaške priče tog vremena. Počele su nove priče. One ružnije.
Ratna mašinerija u ljeto 1991. sve se više zahuktavala, liga i reprezentacija su se raspale, kao i zajednička država. Neki njegovi suigrači Gripe i Split napustili su bez pozdrava, što su im mnogi puno više zamjerili od same činjenice da su otišli. Sreto je, međutim, otišao zadnji. U suzama. Ponudivši i ruku i prijateljski zagrljaj svima s kojima je u pet godina pisao košarkašku povijest.
“Nikad u Splitu nisam imao problema zbog svoje nacionalnosti, ali počeo je rat, neizvjesnost, a granice su se zatvarale. Klub mi je pomogao pri odlasku, pozdravili smo se kao prijatelji. U Splitu sam proveo šest najboljih godina svog života, a uz sve trofeje iz njega sam ponio i jedan poseban — svoju suprugu Nadu.”
Split mu je to zapamtio. I uvijek ga je držao svojim, makar je u njemu proveo tek mali komadić svog života. Split je takav. Rat je završio, a Sreto se uvijek imao gdje vratiti. Među svoje. Pojavila se prije nekoliko godina ideja da preuzme mjesto trenera seniorske momčadi, ali nije se realiziralo. I bolje da nije. Bolje da Sretu iz *one Jugoplastike ne prljaju nova vremena koja je nisu dostojna.
I kako je taj život ponekad proklet. Baš kad su se opet svi skupili, kad su se opet našli, zajedno nasmijali i vratili jedni drugima u živote. Otresavši prašinu s uspomena. Proslavivši najprije Dinov, pa Tonijev ulazak u NBA Hall Of Fame, počeli su se osipati. Prerano. Pre prokleto rano.
Sobin i Sreto više nikad neće biti tu. Iako će vječno biti tu. I nikad ih se neće moći razdvojiti. Tu Jugoplastiku. Tu cjelinu. Tonija i Dina smo gledali s divljenjem, Sobina i Sretu s poštovanjem. Toni i Dino su bili vanzemaljci, Sobin i Sreto mogli su biti bilo tko od nas. Bili su tako obični. A tako posebni. Svaka priča o njima je najprije priča o ljudima. Tek onda o košarkašima.
“Pristao sam, bit ću sve što hoće”, vrišti negdje u daljini ona legendarna od Bijelog dugmeta. Pristali su biti sve što je trebalo. Mislili su da se zvijeri boje one vatre koja trag im prati. Pamtit će ih po pjesmama njihovim. Po njima će se toliko toga zvati.
