Ako postoji slavlje sa stilom, isklesano je u slonovači. Obala Bjelokosti je novim, senzacionalnim preokretom u finalu protiv Nigerije postala stari/novi afrički prvak, i to golom čovjeka koji je i sam preokrenuo vlastitu sudbinu tako što je iz nevolje izašao kao apsolutni pobjednik.
Sébastien Haller je u srpnju 2022., nakon što je potpisao unosan ugovor s Borussijom Dortmund, saznao strašnu vijest: dijagnosticiran mu je rak testisa. Jasno, riječ je o mladom sportašu i rana dijagnoza, u kombinaciji s fizičkom spremom, tu svakako podiže šanse za potpuni oporavak. Ipak, proces ozdravljenja bio je svejedno dug i neizvjestan, čak i za nogometnu zvijezdu. I Borussia kao Borussia, imala je svoje padove; Haller se nakon serije kemoterapije i dugotrajnog oporavka vratio na terene samo da bude dio onog spektakularnog lanjskog prosipanja titule u posljednjem kolu. Ipak, pravdu je zadovoljio tako što je zabio gol za još jedan preokret i trijumf zemlje svojih roditelja.
Ako niste popratili Afrički kup nacija, Obala Bjelokosti je grupnu fazu turnira završila potopom u utakmici protiv Ekvatorijalne Gvineje, koja ju je deklasirala s čak 4:0. Prošli su domaćini na birokraciju i reformiranje formata turnira te su otad u svakoj fazi podsjećali na Hrvatsku na velikim natjecanjima. Izjednačenje protiv Senegalaca u 86. minuti, a onda prolaz nakon izvođenja jedanaesteraca. Preokret s igračem manje u četvrtfinalu protiv Malija nakon produžetaka. A onda, prvo u polufinalu protiv DR Konga, a zatim i u finalu s Nigerijcima, Hallerova dva gola donijela su nevjerojatni trijumf ekipi koja je po završetku grupne faze čak ostala bez izbornika (!). U njih tad nije vjerovao čak ni Jean-Louis Gasset, koji je utekao nakon sramotnog debakla, nakon čega je momčad do kraja vodio njegov asistent Emerse Faé.
A Haller je tom strašnom nizu dodao i ekstremnu dozu poetike kroz vlastitu priču, učinivši je još spektakularnijom.
Afrički kup nacija daje nam uvid u svijet koji izbjegavamo vidjeti. Osim, jasno, ako nam te zvijezde iz bijede ne donose novac i slavu
On je tek od 2020., kad mu je bilo 25 godina, dio bjelokošćanske nacionalne selekcije. Rođen u Ris-Orangisu, jednom od južnih pariških banlieua, Sébastiena je uz domovinu kojoj je sada donio toliku sreću vezala ponajprije činjenica da je njegova majka — za koju je specifično rekao da ju je Francuska “posvojila” — pobjegla od bijede na svojoj rodnoj grudi. Tu je izjavu dao kao prominentni član mladih francuskih selekcija, pošto su ga poslovično senzacionalistički novinari ipak grebali zbog čega je, kao gle čuda, rođeni Francuz, prošao sve francuske reprezentativne kategorije. Njegovo objašnjenje nije moglo tada biti jednostavnije, a bolje: tada, a ni sad kad je kao heroj Afričkog kupa nacija postao dvostruki golgeterski simbol.
Afrički kup nacija priča je o preživljavanju kroz nogomet. Ovaj kontinentalni turnir i zvijezde koje se na njemu natječu priča su o nogometu kao spasu, izlazu.
Neljudski uvjeti
Četiri polufinalista — dakle, četiri najbolje ekipe turnira — bile su redom Obala Bjelokosti, Nigerija, Južna Afrika i DR Kongo. Gospođu Haller pritom Francuska nije posvojila, kako to diplomatski kaže njen sin; Obala Bjelokosti se u kolovozu 1960. oslobodila okova francuskog imperijalizma koji je uključivao niz eksploatacijskih politika vođenih iz Pariza, a koji su podrazumijevali da metropola polaže prava na produkte privatiziranih plantaža kakaa, banana i kave, ustrojenih po gotovo robovlasničkom principu.
Neovisnost je donijela očekivanu nestabilnost i čak dva građanska rata samo u posljednjih 20-ak godina. Atmosfera bijede i nestabilnosti vladala je puno prije formalnog izbijanja sukoba u listopadu 2000.; upravo je od tog kaosa pobjegla i Hallerova majka i milijuni njenih sugrađana. U ovom trenutku pola ljudi koji su ostali u Obali Bjelokosti, a pričamo o populaciji od 25 milijuna ljudi, živi na tek sitno preko jednog eura dnevnice.
Ništa bolje nije ni u Nigeriji. Prema javno dostupnim podacima, praktički trećina stanovništva u zemlji — koja je, inače, s preko 230 milijuna stanovnika najveća afrička zemlja po broju stanovnika — preživljava s prihodima ispod nacionalne granice siromaštva. Ona stoji na tek nešto više od dva eura dnevno, a trend je sve gori zbog unutarnje-političke krize. Nigerija je zemlja prožeta građanskim sukobima, pri čemu je najprominentniji sukob s džihadističkim frakcijama kao što je Boko Haram, a koje su se na sjeveru zemlje nasilno praktično odmetnule i proglasile vlastiti teritorij. Lanjski predsjednički izbori bili su prvi u 25 godina, otkako se u Nigeriji formalno reistitucionalizirala labava demokracija, na kojima nije postojala prijetnja vojnog puča.
O problemima i neljudskim uvjetima života u Južnoj Africi i DR Kongu smo već i sami pisali. Doduše, ilustrativna poveznica sporta i užasnih posljedica imperijalističke vladavine u Južnoj Africi bolje se — uz izuzeće organizacije Svjetskog nogometnog prvenstva 2010., a koje je ionako samo ogoljelo nevjerojatnu razinu društvene stratifikacije — očituje kroz ragbi kao nacionalni sport. Južna Afrika je pritom i dalje prozvana ekonomski “najnejednakijom zemljom na svijetu” unatoč 30. godišnjici svrgavanja apartheida u zemlji.
DR Kongo, zemlja od 112 milijuna stanovnika, toliko je uništena desetljećima političke nestabilnosti i post-kolonijalnog zanemarivanja da je tamo ‘najnormalnija’ statistika ona koja uključuje oko 400.000 silovanih žena godišnje, kao i preko dva milijuna djece koja su na rubu gladi. No, reprezentacija na naslovnice došla ne zato što je kao davni favorit afričkog kontinentalnog turnira ponovno podsjetila na te dane plasmanom u aktualno polufinale, već zato što je taj plasman iskoristila da simboličkom gestom podsjeti na užase koje stanovnici DR Konga svakodnevno proživljavaju. Od nekoliko najvećih zvijezda kongoanske reprezentacije tek je kapetan Chancel Mbemba, rođen u Kinshasi. Ostali su uglavnom, baš kao i Haller, rođeni u Francuskoj ili u Belgiji, zemlji koja ih je generacijama porobljavala i unakazila do smrti ako bi pokazali ikakvu crtu otpora.
Jedan talent, jedna šansa
Nogomet je stoga postao njihov oblik otpora. Najvrjedniji igrač turnira prema Transfermarktovim je podacima Victor Osimhen; on je pritom jedan od onih čija obitelj nije uspjela probiti granice bijega od siromaštva, ali to je platio nadimkom ‘Klinac sa smetlišta’. Jako je slična priča njegova također sjajnog reprezentativnog kolege Victora Bonifacea, koji je u svojoj potrazi za srećom prošao niz osobnih tragedija kroz nogomet. Achraf Hakimi je rođen u Madridu, u obitelji marokanskih imigranata koja je pobjegla iz rodnog sela da bi imala šansu barem dočekati sutra.
Takvih je priča hrpetina; a ove zvijezde koje svi poznajemo i same su demonizirane kroz isti profil ksenofobije koja sad u internetskim komentarima laprda o “nezanimljivosti Afričkog kupa nacija”. To su, još i gore, isti oni naši ‘uvaženi’ sportski djelatnici koji finala Svjetskog prvenstva u kojima sudjeluju Francuzi preformuliraju iste u “reprezentaciju afričkog kontinenta”. I oni jesu Francuzi, Belgijci, Talijani, rođenjem i odrastanjem.
Ostali, pa i oni koji se nisu domogli ni te sigurnosti i ugodnog života na račun talenta i rada — ako prije nisu crknuli na pučini Mediterana izbjegavajući obalne straže — odlučili su vratiti svoj dug pradomovini donošenjem uspjeha na travnjaku, noseći dres selekcija njihovih roditelja. Kad se slična priča dogodila na europskoj periferiji, u Ukrajini, svijet se s pravom podignuo na noge da pokaže posljedice takvog života i spleta okolnosti. Prvo kroz nogomet, rekao bih. A afričke nacije za slične, pa i puno gore tragedije ne dobivaju praktički nikakvu izloženost, osim kroz ovo kontinentalno natjecanje.
Baš zato Haller nije simbol otpora svojoj tragediji koju je prebrodio, već i tragedije svojih roditelja i njihovih sunarodnjaka koji nisu imali ni taj jedan talent, jednu šansu da se izvuku iz života koji im u startu nije ni dao šanse. Čitav Afrički kup nacija je turnir otpora, koji nam — osim nogometa u izvedbi nekih od i trenutno ponajboljih nogometaša u Europi — svojim održavanjem i svim pričama vezanim uz nacije koje se natječu daje uvid u svijet koji izbjegavamo vidjeti.
Osim, jasno, ako nam te zvijezde iz bijede ne donose novac i slavu.
