Nije baš toliko često, ma koliko publika bila euforična, da igrač na debiju u prijateljskom susretu dobije standing ovation. Ali kad je Victor Boniface ovog ljeta izašao nakon 77 minuta utakmice u kojoj je njegov novi klub Bayer Leverkusen razmontirao West Ham, a on zabio svoj prvijenac, BayArena je proključala od skandiranja njegova imena.
Samo koji mjesec ranije Boniface je također zabio sjajnu golčinu na BayAreni, ali isti su ti navijači u tom trenutku imali sasvim druge osjećaje; tada je Nigerijac u dresu Union Saint-Gilloisea razvozao Bayerovu obranu u četvrtfinalu Europa lige i ostavio uzvrat živim. Bayer je na kraju razmjerno lako prošao, ali njegovi su navijači — i ne samo navijači — znali su da u njemu, inače i najboljem strijelcu tog natjecanja, potencijalno imaju idealno pojačanje. I otud ta euforija odmah na početku njegove priče u Leverkusenu.
Međutim, priča jednog od najuzbudljivijih bundesligaških novajlija posljednjih godina niti je tako jednostavna, niti je kratka, a bome niti isključivo pozitivna.
Bjørn Mannsverk bivši je pilot norveškog vojnog zrakoplovstva koji se nakon beneficiranog radnog staža rano umirovio i tako dobio priliku punom parom krenuti u svoju drugu strast, a to je nogomet. U njega je ušao na sporedna vrata; Mannsverk jako dobro zna što znači nositi se s razinama stresa dok jurcate nebesima u komadu metala naoružanom projektilima, pa se po vojnom umirovljenju prekvalificirao u psihologa. A onda je pokucao na vrata svom poznaniku Kjetilu Knutsenu, tada novopečenom sportskom direktoru Bodø/Glimta, nogometnog čuda na sjeveru. Ukratko, Mannsverk je priključen stručnom stožeru kao psiholog.
Na stolu je imao ono što je i priželjkivao, veliku ponudu od Club Bruggea. Ali onda se opet sve stropoštalo, i to u bezdan
Poseban naglasak u njegovu radu bio je na prilagođavanju igrača stresu koji nosi profesionalni nogomet, ali i pomoći oko prilagodbe na ipak specifične uvjete koji vladaju u arktičkom krugu u kojem se klub nalazi. I gotovo je instantno počeo davati rezultate, pogotovo kad Bodø/Glimt više nije bio tek simpatični autsajder — kako prvo u Norveškoj, tako onda i u Europi. Napredak kroz strukturirani i progresivni rad u svim poljima donio je klubu i sjajnu reputaciju skautiranja i privlačenja mladih talenata, što je posebno impozantno ako uzmete u obzir da se nalazi usred sjeverne pustopoljine. Posebno je bitan bio jedan klinac od svega 18 godina kojeg su privoljeli u klub kao mladog nigerijskog reprezentativca i člana tamošnjeg kluba Real Sapphirea.
Boniface je počeo igrati nogomet u rodnom Akureu, u kojem je živio s bakom i djedom. Djed mu je bio i dalje aktivno vojno lice, kao i nekoliko ujaka, pa je dane provodio s njima po vojarnama, gdje bi nerijetko i obitavao u kontinuitetu. Igrao je nogomet s vojnicima, što je obično značilo da se mora brzo prilagoditi na igru s kudikamo starijim i jačim suparnicima. No, to mu i nije bio toliki problem, pošto je prirodno bio jak; jednom je prigodom izjavio da je uvijek odbijao vježbati snagu, na što su ga nagovarali, naprosto jer bi postao “letargičan” radeći to.
“Tada sam digao ruke”
Međutim, letargija nije došla zato što je tek punoljetan došao iz vruće Nigerije na ledeni norveški sjever, gdje dva mjeseca u godini ne izlazi sunce. Victor je bio pun elana dokazati se u novoj, ambicioznoj sredini i tako zaraditi još lukrativniji transfer u neki veći europski klub.
Ipak, nakon tek dva tjedna u novoj momčadi Boniface je potrgao prednje križne ligamente, a to je značilo ne samo to da će pauzirati veći dio sezone, nego i da će morati otkazati nastup na Afričkom kupu nacija za igrače do 20 godina. Na svoj je debi za Bodø/Glimt čekao punih pola godine, taman da se malo aklimatizira u posljednjih par utakmica sezone u koje je ulazio uglavnom s klupe. No, već iduće je godine postao važna karika u pohodu na prvi, povijesni naslov prvaka u klupskoj povijesti, zabivši osam golova u 27 nastupa, uz pet asistencija. Razina privikavanja na fizičke prohtjeve norveškog nogometa nije mu bila problematična, tim više što je Bodø/Glimt zaista forsirao ‘kamikaze’ stil nogometa u kojem su njegova direktnost i sjajna tehnika dolazili do izražaja. Na stolu je imao ono što je i priželjkivao, veliku ponudu od Club Bruggea.
Ali onda se opet sve stropoštalo, i to u bezdan.
Ponovno je potrgao prednje križne ligamente, ovaj put u još težem obliku. Pred njim je bila godina pauze, a da stvar još bude gora, umrla mu je i majka, za koju je bio jako vezan.
“Tada sam digao ruke”, priznao je otvoreno u intervjuu za nigerijske medije. “Nogomet me više uopće nije zanimao. Prestao sam voditi računa o prehrani, počeo sam žderati i piti, nadajući se da će me to barem privremeno usrećiti; nikad prije nisam pio ni tulumario, ali sam tad počeo jer sam bio depresivan”.
Spas je ležao baš u činjenici što ga je sva ta nevolja snašla u klubu koji je preslikao brigu tako male i izolirane zajednice na rad sa svojim igračima. Ulrik Saltnes, jedna od ključnih igračkih figura pri uzletu Bodø/Glimta u europske visine, vratio se u svoj matični klub 2017. sa samo 24 godine, i to spreman da odustane od nogometa. Situacija u njegovoj glavi bila je toliko loša da je, njegovim riječima, “osjećao fizičku bol” kad bi morao putovati na utakmice. No, rad s ljudima u klubu, prvenstveno s Mannsverkom kojeg zovu ‘mentalnim trenerom’ pomogao mu je da vrati samopouzdanje, motivaciju, a onda i želju za nogometom. Ista stvar dogodila se s Bonifaceom, kojeg su punih godinu dana vraćali u pogon — prvo mentalno, a onda i igrački.
Topli pristup na hladnom sjeveru
I on se, baš kao u Saltnes i još nekolicina suigrača, vratio jači, čak i nakon godinu dana bez utakmica. U njegovu je slučaju dodatno pomoglo i to što je Mannsverk poznavao okruženje vojske iz kojeg je Victor ponikao.
Na kraju čak ni ta željena ponuda s kontinenta nije izostala, pogotovo kad je po povratku na travnjake odveo ekipu do drugog naslova prvaka, a onda i do pet golova u četiri kvalifikacijske utakmice za Ligu prvaka. Možda ponuda Union Sant-Gilloisea nije bila toliko atraktivna koliko ona Bruggeova, ali su i on i klub bili zadovoljni njom. A on je u Belgiji bio zadovoljniji sobom nego ikad ranije, do te mjere da je postao i zabavljač na društvenim mrežama, na kojima redovno zbija šale na vlastiti račun. Mnoge pratitelje, pogotovo ovu nigerijsku većinu, time podsjeća na imenjaka mu Osimhena, s kojim se susreo u reprezentaciji, za koju je također u međuvremenu debitirao. Danas u šali kaže kako mu je porok tek povremena limenka energetskog pića, kao da mu energije ikad nedostaje.
Takav Bonifaceov povratak nekako vrijedi i više od velikih transfera i skandiranja punih tribina europskih stadiona. Naravno, uzbudljivo je pratiti njegov razvoj u trenutno jednoj od nazanimljivijih i najatraktivnijih europskih ekipa, pod najuzbudljivijim nadolazećim trenerom u liku Xabija Alonsa. Boniface je već etabliran u toj ekipi kao pojedinac koji kroz sudjelovanjem u građenju igre — a, naravno, i sjajnom završnicom — već postaje nositelj atraktivnog, direktnog stila na koji se navikavao tamo gore, na hladnom sjeveru.
Tamo, u surovom prirodnom okruženju leda i vjetra koji gotovo konstantno puše, Boniface je otkrio ljudskost, topli pristup za koji elitni nogomet često nema volje, a ni vremena uopće ga i razmotriti. Druga, a i treća šansa koju je u Norveškoj dobio kao izgubljeni nigerijski klinac dala je njemu priliku za vraćanje smisla svom životu, a nama priliku da uživamo u plodovima njegove ponovno otkrivene sreće.
