Uzaludni su bili moji pokušaji objasniti im kako je Diego gotovo sam, uz sekundiranje Jorgea Vladana i Jorgea Burruchage, osvojio Mundijal pod surovim meksičkim suncem.

Nisi im mogao dokazati da je Diego, osim što je bio nogometaš nadnaravnih sposobnosti, bio istinski lider, Kapetan s velikim K, s karakterom pobjednika koji je bio srčan poput vođe kakve ulične bande koja se mora kako zna i umije probiti s jednog kraja grada na drugi. U pripitim stanjima teško je bilo opisati im kako je Maradona zračio nekim, za mene barem, do danas neviđenim magnetizmom. Kada biste gledali ekran, vidjeli biste samo Diega i još dvadeset i jednog igrača. Podsvijest vam je, makar prethodno ništa ne znali o Maradoni, govorila kako treba pratiti isključivo tog momka. Izgledao je kao tip koji je prepun trikova i magije, samo niste mogli objasniti gdje ih skriva s obzirom na oskudne nogometne uniforme bez džepova i šešira. Diego je trikove i magiju skrivao u nogama, nešto snage i magije krio je i među nogama i pod rebrima.

Svi današnji najbolji igrači svih vremena u odnosu na Maradonu se čine kao njegove jeftine kineske kopije kojima nijedan Geppetto ovog svijeta ne može udahnuti dušu

Vrijednosti koje zastupamo uvjetovane su našom osobnom, emotivnom povezanošću sa stvarima. Primjerice, posljednjih je dana razvidno kako većina novinskih komentatora Diega Maradonu smatra najboljim nogometašem svih vremena. Tu je činjenicu jednostavnije objasniti nego pobrojati sve argumente za i protiv pored imena, recimo, Pelea, Maradone, Alfreda Di Stefana, Zidanea itd. Naime, komentatori koji na raspolaganju imaju javni prostor većinom su odrastali tijekom 1980-ih. Godine su to kada je Maradona bio neupitni broj jedan svjetskog nogometa. Danas je on to jer je čovjek koji je obilježio naše djetinjstvo pa ga unisono proglašavamo najboljim u povijesti jer, pa, može nam se.

Dakako, raspravljati možemo na drugačije načine, možemo dokazivati podacima, anegdotama, razinom zaljubljenosti u njegove vještine zašto je Diego Armando Maradona najveći svih vremena, ali prva stvar koja pokojnom velemajstoru ovdje ide u prilog jest to što je obilježio naša djetinjstva i mladosti.

Preko onoga što je on pokazivao na terenu, preko načina na koji je živio, mi smo upoznavali svijet i stvarali vlastiti vrijednosni sustav uvjetovan umnogome pop kulturnim fenomenima vremena u kojem smo formirani kao osobnosti. Pop fenomeni su ono što stoji na suprotnom kraju spektra od današnjih folk fenomena kojima je okićen javni prostor i koji su temelj novovremenih vrijednosti. Maradona je bio pop fenomen, jednako slavan i jednako cool kao bilo koja rock zvijezda onog doba. Dapače, Diego se doimao buntovnijim od bilo koje rock and roll zvijezde kojoj je pobuna, faktički, u opisu posla.

Odrasli smo uvjeravani da ne živimo u savršenom svijetu, da stvari treba mijenjati i ići naprijed, što je opet suprotno od današnjeg galopa u neku davnu prošlost, nekoj davnoj tradiciji od koje je nakon toliko vremena moguće napraviti jedino njezinu kič kopiju. E, pa svi današnji najbolji igrači svih vremena u odnosu na Maradonu se čine kao njegove jeftine kineske kopije kojima nijedan Geppetto ovog svijeta ne može udahnuti dušu.

Maradona je najveći svih vremena zbog svih stvari mimo nogometnog travnjaka, zbog onih nemjerljivih nesavršenosti, ljudskih slabosti, sklonosti emotivnom patosu, zanosu i svemu onome što ljude čini smiješnim i čudesnim bićima.

Maradona je bio narkoman i najbolji nogometaš na svijetu ne zahvaljujući činjenici da je narkoman, nego usprkos njoj. Maradona je pred očima cijelog čovječanstva svom žestinom sudjelovao u onom jedinom ratu koji čovjek ima pravo voditi — ratu protiv samog sebe. Usput je stigao i radovati narod. Svaka lopata puna blata bačena na njegova pleća s brojem 10 bila je samo njegov povratak korijenima, vremenu kada je bio nitko i ništa, poderan, bosonogi klinac s ulica Ville Fiorito. On se u nebesa popeo trčeći s loptom u nogama brže nego bilo koji drugi velikan bez lopte. Usput je driblao, birao zaobilazne putove umjesto prečica i stizao na cilj. Osmijeh na njegovom licu značio je da se u tom trenutku smiješe i raduju milijuni diljem planeta. Pljesak suparničkog stadiona značio je doslovno da mu plješće cijeli stadion, pa i vratar kojeg je upravo svladao.

Tako nas je, recimo, činio boljim ljudima, gotovo gospodom koja je iznad niskih strasti i zna nagraditi ljepotu unatoč rivalitetu. To je mogao samo El Diego.

Moje djetinjstvo bilježile su propuštene prigode. Velež je uvijek bivao nadomak cilja, ali nikako nije uspijevao biti prvak. Liverpool i drugi engleski klubovi nisu mogli igrati u Europi. Mogao bih reći da je prva faza mog odrastanja završila nebu pod oblake s loptom koju je loše opalio Dejan Savićević u produžecima četvrtine finala Mundijala u Italiji. Bila je to utakmica prije koje je veliki Dragan Stojković Piksi zadivljeno gledao Maradonino zagrijavanje. Isti onaj Piksi kojemu bi na dva gola protiv Španjolaca mogao zavidjeti i Diego glavom i bradom. Od propuštenih prigoda sastavljeni su nedosanjani snovi, oni koji zauvijek ostaju tek sanak pusti i zato češće ulaze u legendu nego stvari koje su nam postale dokazano moguće.

Zato, kada gledamo unatrag, kada poželimo putovati kroz vrijeme, maštu uvijek zarobe oni koji su posrtali pred vratima raja, oni koji su bili nadomak. Njihove unutarnje drame su ono što nas zaokuplja, uzbuđuje, jer znamo da iza toga stoji borba, a ne tek dosadna berba plodova svog rada.

Zauvijek ćemo se tako pitati što je sve mogao postići George Best da je svoj život podredio odricanju od užitaka. Njemu je nogomet bio sredstvo pomoću kojeg je dolazio do novca. Novac mu je, pak, služio da se dočepa skupih odijela i automobila i društva najljepših žena njegovog vremena. Tome je bilo tako jer je znao da s loptom u nogama može sve, a bez nje ne bi mogao doći u društvo onovremenih ljepotica. Georgie je, baš kao i Maradona, bio jedan od rijetkih kojemu je sama lopta bila dužna sve što on poželi.

Da, lopta i nogomet su dugovali njima. Pa i doslovno, materijalno.

Na svaki milijun koji su zaradili osobno, njihovi klubovi i nogometne asocijacije su zarađivale barem deset milijuna. Oni su i umrli, a da im nogomet nikada nije vratio sve dugove. Jedan je ponižavan zato što je alkoholičar, drugi zato što je narkoman, ali i takvi su bili bolji od svih tih ljudolikih spodoba od čijih je kravata dulji jedino njihov jezik vječno isplažen od pohlepe. Nisam siguran, a lijeno mi provjeravati, Best po statistici vjerojatno ne spada među najbolje igrače svog vremena, ali njegovo umijeće i njegov život će zauvijek okupirati maštu nogometnih zaljubljenika i onda kada nogomet počnu igrati pravi namjesto ljudskih robota.

U djetinjstvu nisam razumio fasciniranost starijih ljudi reprezentacijom Brazila. Svjetskog prvenstva iz Španjolske jedva da se sjećam; nisam mu svjedočio kao razumno, svjesno biće. Te 1982. navodno su se Brazilci upisali među najveće momčadi svih vremena. Već 1986. nije mi se dopadala ta aura pomalo arogantnih favorita, aura koja ih je u godinama iza toga dovela do lutanja, do ponovnog traženja samih sebe. Umislili su se i izgubili po putu.

Ali i te 1986. u zlatnom brazilskom dresu igrala je figura koja me iz prve kupila. A još su ga zvali Doktor.

Socrates ne samo da je bio nogometaš koji nije baš najzdravije živio; Socrates je bio liječnik koji nije najzdravije živio. Igrao je nogomet jer je htio zaliječiti izmučenu dušu brazilskog naroda. Bio je takva figura da je mogao usred diktature stvoriti klupsku mini-demokraciju kako bi svima pokazao ispravan politički kurs. Imao je autoritet poput planine, a onako žilav, visok i kičme uspravne čak i kada trči pokazivao je cijelom svijetu da i u najvećim mukama čovjek treba držati visoko uzdignutu glavu. Na mojoj listi Dr. Socrates je uvijek među najboljima. On je načinom igre pokazivao ljudima kako treba živjeti. Ispravljene kičme i visoko uzdignutog čela. Ne znam kakvi su vaši kriteriji, ali moji su blago pomaknuti i — reći ćete, a ja ću to mirno priznati — kako moji kriteriji baš i nisu nogometni. Na to ću vam odgovoriti: nije nogomet zbog statistike više od igre.

Dežurni krivac u mojim kolumnama, Blaž Baka Slišković, nije među ljudima u Splitu bio omiljen isključivo zbog onoga što je pružao na terenu. Sve oko toga je ono zbog čega je Split zavolio Baku gotovo jednako kao Napulj Maradonu.

Pričao mi Damir Pilić kako su djeca, dok je Split 3 još uvijek bio u fazi izgradnje, igrala nogomet na poljani ispred čuvene splitske zgrade nazvane Krstarica. Ispred ulaza u kojemu sam neko vrijeme i ja živio nalazio se lokal u vlasništvu Bore Primorca. Tadašnji Hajdukovi prvotimci, sve ozbiljni post-ivićevski profesionalci koji su zalazili u kafić svog kolege, ne bi ni pogledali klince koji u blizini natjeravaju balun. Jedino bi Baka uvijek došao do njih i minutu dvije žonglirao ili zaigrao s njima. Njegovim kolegama je bio važan nogomet, Baki je bila važna igra. Kada dodirne loptu, htio je da ljudima na licu zaigra osmijeh. A možete zamisliti koliki su bili osmijesi na licima Pileta i drugih dječaka sa Splita 3 kada barem na minutu s njima zaigra Blaž Baka Slišković.

Drugi mostarski belaj-beg koji je postao dijelom hajdučke mitologije i još jedan dežurni teoretičar ravne lopte, Sula Rebac, baš poput Bake nije u srca Splićana ušao samo zbog svojih loptačkih vještina. Sula ih je veselio i izvan terena, jer je poslije kakve pobjede znao sjesti u kočiju i uz pratnju kavanskih glazbenika pronositi sevdalinke i dalmatinske tradicionalne pjesme kroz grad. Priča kaže da je Sula u Hajduk prešao za par metara štofa koji je bio potreban njegovom mostarskom prijatelju da sašije odijelo za vjenčanje. Pa ti ne voli takvog čovjeka i dopusti da bude tek pukim dijelom povijesne statistike. A možda sam pogrešno odgojen, naučen da umjesto brojeva pamtim koještarije poput dobrote i velikodušnosti.

Mostar nikada neće pamtiti Veležove titule prvaka jer ih nije ni bilo, ali Kulje Vladić će zauvijek ostati u nogometnim predanjima zbog toga što su ga treneri prije utakmica znali tražiti po brdima, gdje je išao u lov na štigliće. Odnos tog majstora prema ‘ozbiljnom’ nogometu najbolje se oslikava u pitanju koje je uputio suigraču nakon što je postigao gol na stadionu Wembley: šta ti misliš, gleda li me sada Stampi? Nije Kulje igrao za lovu, dobro ona dođe, ali Kulje je golove davao za danas pokojnog Stampija. Ćela Topić je sjeo na loptu nakon što je driblinzima izbezumio pokojnog Juru Jerkovića i Vilsona Džonija. Umorio se čovjek, pa sjeo da odmori.

Takve podatke nećete pronaći u statistikama. A od njih se sastoji ljubav. Igra je sva od toga. Zato je i Diego najveći, zbog onoga što ne piše u statistikama, onoga nemjerljivog, al’ hajde ti to objasni ljudima naviknutim da igrači umjesto duše imaju softver, pa im na igru umjesto bioritma može utjecati samo algoritam. Što bi rekao Winston Churchill, “Statistika je kao ronilačko odijelo — dobro za podvodni vaterpolo, neprikladno za Diega Maradonu!”.