Čekali su i čekali, na kraju i dočekali, možda baš onda kada je bilo najbitnije…
Zinedine Zidane nikada nije izgubio tri uzastopne utakmice na klupi Real Madrida. Ali u goste je večeras dolazila momčad koja je momcima u bijelom u posljednje dvije i pol godine nabila kompleks inferiornosti.
Posljednji put da je Madrid pobijedio Barcelonu dogodilo se u kolovozu 2017., nakon čega je Gerard Piqué slavno izjavio kako se “po prvi puta otkako je u Barceloni osjeća inferiorno u odnosu na najvećeg rivala.” Ako ne računate Superkup, post je još dulji – od travnja 2016., prije gotovo četiri godine.
U posljednjih pet međusobnih susreta, Madrid je zabio samo dvaput; Barcelona ga je probušila u istom periodu 10 puta. Od prosinca 2017., Barcelona je triput došla na Santiago Bernabéu i triput pobijedila; 3-0, 3-0, 1-0. Bernabeu je, mnogi iz španjolske prijestolnice su se zabrinuli, postao Barcelonin, i Messijev, trening teren. Postalo je osobno.
Ne i večeras. Bernabéu je sa svojim krikom i bijesom tražio odmazdu, oslobođenje nakon tako dugog sužanjstva; bilo bi dovoljno neprihvatljivo da bilo koja momčad ovdje pobjedi triput za redom, kamoli ova…
Real Madrid je pobijedio Barcelonu 2-0 u razlomljenom, na momente jako uzbudljivom Clásicu. Bernabéu je ponovo u kraljevskoj vlasti. Pobjeda, tri boda, dva gola i jedan bod prednosti na ligaškoj tablici.
U prvih 45 minuta, nula nula, ali daleko od toga da nismo vidjeli ništa.
Real Madrid istrčao je na teren u nečemu što naliči na 4-3-1-2, Barcelona 4-4-2, obje momčadi s plutajućom figurom; Madrid s Iscom, koji je imao nešto slobodniju ulogu između linija, Barcelona s Arturom Vidalom, koji se spuštao dublje, u liniju s gostujućom veznom linijom.
Obje momčadi pokušavale su uhvatiti tu sitnicu koja će ih gurnuti u vodstvo, koja će utakmicu nagnuti u njihovu korist; i jedni i drugi, činilo se, bili su svjesni da će večeras presuditi najmanje moguće margine. Barcelona punivši sredinu svojim plejmejkerima – Leo Messi, Arthur, Frenkie De Jong, Sergio Busquets – Madrid pokušavajući izbaciti Nelsona Semeda iz ritma na desnom boku.
Nije prolazilo. Iako je Thibaut Courtois bio zaposleniji golman sve do polovice nastavka, kada je Isco gađao paukove ispod spojnice, a Marc-André ter Stegen obranio i nakon toga urlao na svoje linije da zaguše prostor ispred šesnaesterca.
Bilo je prilika, ali i one su ilustrirale da je ovo neki novi Clásico; Courtois je sjajno skinuo Messiju kojeg je Busquets pronašao s loptom iznad madridske zadnje linije. Barcelona koja stvara šanse u tranziciji, a ne kroz posjed…
Ali što je više vrijeme prolazilo u nastavku, Madrid je sve više dolazio do zraka. Karim Benzema je opalio volej preko vrata, Sergio Ramos se našao s loptom u kaznenom prostoru, ali je pogodio u blok. Sa svakim zamahom lopte, sa svakom loptom između Barceloninih linija, Bernabéu je bio sve glasniji. U 71., je dobio ono što je čekao više i dvije i pol godine. Gol protiv Barcelone.
Toni Kroos je jednostavnim pasom probio rupu u Barceloninoj desnoj strani, a Vinícius Júnior gađao je daljnji kut. Mlad udarac, ali Piquéov blok je prevario Ter Stegena. Nijanse. 1-0. Još jednom preko lijevog boka, kao i prvom poluvremenu.
Ali u periodima poput tih, kada Madrid napada u valovima, kada Bernabéu padne u trans, taktika postane sekundarna, probudi se nešto instinktivno i skoro pa primitivno; prednost postane isključivo psihološka. Kako i ne bi, kada je Madrid na svom stadionu protiv najvećeg rivala bio u kontroli prvi puta nakon više od dvije godine…
Barcelona je pokušala odgovoriti; u igru je ušao Martin Braithwaite, ali gosti su djelovali kao momčad koja još nije pronašla noge i sustav pod novim trenerom. Quique Setién je vodio svoju drugu veliku utakmicu na Barceloninoj klupi i drugi puta, kao i protiv Napolija na San Paolu, kompromisom pokušao nahranit vuka i sačuvati ovcu; večerašnji rezultat nam je vjerojatno manje rekao o njegovim trenerskim sposobnostima, a više retroaktivno pokazao koliko je dobar posao radio njegov prethodnik, nikada prihvaćeni Ernesto Valverde.
Barcelona je pokušala balansirati obrambenu sigurnost i napadačku fluidnost. Na kraju je, osim nekoliko prilika u prvom poluvremenu, ostala bez jednog i drugog.
I onda, u 92., Mariano, kao čovjek odluke s bijele klupe. 2-0.
Za pobjedu, za buku, za ekstazu koju može donijeti samo oslobođenje svog stadiona i jasna poruka: Real Madrid je gazda na Bernabéuu.
