Ponekad je teško procijeniti realan domet određene momčadi, pogotovo kada ta ista momčad sjajnim nogometom redefinira očekivanja s početka sezone i postane žrtvom vlastitog uspjeha.
Kao, recimo, Dinamo ove sezone u Ligi prvaka. Malo tko je očekivao da će se do posljednjeg kola boriti za prolazak u osminu finala natjecanja u kojem je do par sezona bio među najlošijim momčadima. Ali upravo to se dogodilo.
Zato je teško biti pretjerano kritičan prema večerašnjoj predstavi na San Siru. Da, Atalanta je pobijedila 2-0, da, moglo je, trebalo je, biti i više. Možda ne baš kao kako je bilo u Zagrebu, ali ne i daleko od toga.
Da, Dinamo je od početka djelovao kao momčad bez jasnog plana igre, bez glave i repa, bez odgovora na bilo koje pitanje koje mu Atalantin napad postavi. Da, ovo je vjerojatno bila najgora Dinamova europska utakmica od Ferencvárosa na Maksimiru.
Da, Atalanta je u prvom, ali i drugom poluvremenu, kontrolirala svaki aspekt igre. Tempo, loptu, kreaciju šansi, obrambene i napadačke zone.
Pa ipak, ne treba zaboraviti da je Dinamo večeras igrao s – Atalantom. Trećeplasiranom momčadi Serie A u prošloj sezoni. Momčadi koja je lani zabila najviše pogodaka u talijanskom prvenstvu, koja se trenutno nalazi na šestom mjestu i koja je u prošlom kolu do samog kraja bila bolja u utakmici s Juventusom.
Obrazac koji će se ponavljati kroz utakmicu uspostavljen je na samom početku, kada je Atalanta dvaput u nekoliko minuta opasno napala Dinamov šesnaesterac. Hans Hateboer i Mario Pašalić loše su reagirali i Dinamo nije kažnjen, ali rani znaci upozorenja bili su tu.
Atalanta je brže dolazila s loptom u opasne zone i vrlo dobro kontrolirala sredinu, a u 27. minuti došla je do vodstva. Luis Muriel zabio je za 1-0 nakon što je Dino Perić napravio prekršaj za jedanaesterac.
Sličan omjer snaga gledali smo i do kraja poluvremena. Atalantin intenzitet protiv Dinamove mlake pasivnosti. Osjetilo se i to da nedostaje Nikola Moro, budući da je domaćin često višak stvarao između linija, gdje se sjajno kretao, s loptom i bez nje, Papu Gómez.
U drugom poluvremenu, ista priča. Gómez, igrač utakmice, u drugoj je minuti nastavka primio loptu na desnom boku, gurnuo je kroz noge Luki Ivanušecu, igraču koji je u prvoj postavi zamijenio Moru, i elegantno pogodio u drugi kut. Dominik Livaković, koji je kroz cijelo prvo poluvrijeme djelovao nesigurno, nije imao nikakve šanse.
Već tada, tek u 47. minuti, bilo je jasno da se mora dogoditi nešto spektakularno da se Dinamo izvuče iz ove rupe.
Do kraja, utakmica je prošla u potpunoj Atalantinoj dominaciji. Indikativna za mlakost, pasivnost i nemoć hrvatskog prvaka bila je činjenica da je djelovao jednako izgubljeno i u drugom dijelu nastavka, kada je Atalanta smanjila intenzitet i pustila nogu s gasa.
Na kraju, imala je 21 udarca prema Dinamovih osam. Sedam u okvir, u odnosu na Dinamov jedan.
Ne dajte da vas rezultat zavara, Dinamo je danas pregažen, poput…
(Uostalom, znate poput čega.)
