Utakmica je bila tvrda, oštra i nervozna. Drugim riječima, nismo se nagledali kvalitetnog nogometa, pogotovo u prvom poluvremenu. Kada komentator spomene da je utakmica više nalikovala na “šahovsku bitku” ili “taktičko nadmudravanje”, vrlo su velike šanse da samo gledamo loš i nezanimljiv nogomet.

Imajući to na umu, prvo poluvrijeme najbolje ilustrira podatak da su obje momčadi zajedno uputile jedan jedini udarac u okvir gola.

Na svu sreću, igrači su šahovske ploče ostavili u svlačionici i u nastavku krenuli žestoko. Rijeka je prva zaprijetila; Tibor Halilović je odigrao dupli pas i opasno šutirao kraj gola, a samo nekoliko minuta kasnije Lokomotiva je krenula u kontru nakon koje je Lirim Kastrati pogodio stativu.

Ali i to je bila lažna zora. Nakon dvije opasne situacije u prvih pet minuta nastavka, trebalo je skoro pa pola sata da vidimo nešto zaista zanimljivo na Subićevcu.

Rijeka je probila lijevu stranu, Pavičić je u 78. minuti vratio loptu za Halilovića koji pogađa za 1-0. Rijeki je to bio tek drugi udarac u okvir. Gol je povećao nervozu kod Lokosa, a dao vjetar u leđa braniteljima titule; pet minuta kasnije, Antonio Čolak je najviše skočio nakon slobodnog udarca i pucao glavom, ali Ivo Grbić je zadržao svoje igrače u utakmici.

Lokomotiva je pokušavala s centaršutevima koji su se nizali jedan za drugim, Tomić je svoje igrače bodrio s klupe: “Ajmo dalje, ajmo dalje”, Sammir se okušao iz daljine, Kristijan Jakić je u sudačkoj nadoknadi pogodio stativu, ali Rijeka se nije dala slomiti.

Na kraju balade, Rijeci se malo što može zamjeriti; Rožmanovi nogometaši odigrali su zrelo, iskoristili su ono što im se pružilo i nisu pri kraju puknuli kada je Lokomotiva pritisnula. S druge strane, Zagrepčani su stvorili dovoljno prilika da utakmicu barem odvedu u produžetke, ali ih nije iskoristila.

Uostalom, u finalima presuđuju nijanse…