Bore na njegovom licu ostavljaju dojam da mu je i više od 32, koliko će navršiti za nekih mjesec dana, a njegova snažna muskulatura — estetski upotpunjena nizom tetovaža, od kojih su neke već ofucane — čine ga više nalik kakvog prekaljenom izbacivaču u noćnom klubu nego iskusnom profesionalnom nogometašu u najbogatijoj ligi na svijetu. Možda baš zato i njegove izjave uvijek odjeknu eterom; često su one sirove i direktne, ali isto tako nose svoju poruku, izgovorenu s autoritetom većim od ‘pukog’ kapetana nogometne momčadi.

“Uopće ne razgovaram o nogometu u ovom trenutku”, izjavio je Deeney nakon tog sastanka na kojem su, doduše, pričali upravo o nogometu i planu povratka na terene u Engleskoj. “Razgovaram o zdravlju svoje obitelji. Ako imam osjećaj da se tako ne brinem za svoju obitelj, onda neću to napraviti. Neću izlagati obitelj riziku.”

“Teško je odvojiti osobu na terenu od one u javnosti, jer sam imao sve više nesigurnosti. Postalo je prenaporno biti faca”

Naravno, prva pomisao pri ovoj njegovoj izjavi je da Deeney progovara kao Watfordov kapetan, što ujedno nekako i znači da bi po logici stvari trebao zastupati stav da se sezona jednostavno ne nastavi. Watford je uoči prekida sezone zapeo na 17. mjestu, s 27 bodova koliko ima i 18. Bournemouth; Watford je posljednji iznad crte, a s obzirom da momčadi forma i nije bila neka, bitka za spas bi bila mukotrpna i neizvjesna. Ali, sagledavati to na takav način, bez da se zna Deeneyjeva životna priča, značilo bi upadanje u jeftinu zamku, onu u kojoj život profesionalnog nogometaša počinje i završava s nogometom i bogatim ugovorima, i sve se za njih onda jednostavno mora na neki način rotirati oko nogometa.

Za Deeneyja to nikad nije bilo tako, pa čak ni kada je u nogometu uspio mimo očekivanja. Obitelj o kojoj govori sada živi mirnim životom u Birminghamu; majka i baka mu, naravno zbog godina, spadaju u visokorizične skupine ukoliko virus nađe put do njih, ali se on i dalje ne ustručava, čak i kada je raspored utakmica najhektičniji, otputovati barem jednom tjednom da ih posjeti. Uz Birmingham ga veže djetinjstvo i mladost, ali za njega oni ne predstavljaju nešto lijepo, makar se uvijek i u mislima vraća na taj grad i Chelmsley Wood, predio grada u kojem se rodio i iz kojeg je računao da će rijetko kada u životu uopće i izaći.

“Previše sam pio”

U jednom od blokova Chelmsley Wooda Troy je odrastao s bratom i roditeljima. Otac bio nasilni lokalni diler, sklon nasrtanju i na njih same. Troy je bio naviknut na očevu pojavu i ponašanje, kao i na česte posjete socijalnih radnika i policije, prilikom kojih bi im majka zaštitnički lagala da je otac “na putu” svaki put kada bi zapravo po par mjeseci otišao ‘odležati’. No, djeci možete lagati takve stvari sve do jednog trenutka, onog u kojem im okolina ukaže na to da sve te batine, izbivanja i nered nisu normalne stvari.

Dobro, u tom dijelu grada, kako je i sam Deeney prepričavao, čovjek može otići desno, ondje “gdje je novac brz i lagan”, što je put kojim je otišao i njegov biološki otac, ili lijevo, putem poštenog rada, kojim u Chelmsleyju ode “pet posto ljudi”. Deeneyju je otac odselio iz kuće kada je navršio 11 godina, i iako su ostali u kontaktu, majka je bila ta koja je preuzela potpunu skrb o njima, radeći tri posla kako bi im priuštila najosnovnije stvari.

Troy je ušao u pubertet i pred njim je bilo životno raskrižje. Njegova prva želja bila je postati vatrogasac, ali se na kraju ugledao na omiljenog rođaka koji je bio zidar, pa je — nakon prvo izbacivanja, a onda i ispisivanja iz škole sa 16 godina — krenuo njegovim stopama, radeći za 100-tinjak funti tjedno. Paralelno je igrao nogomet, ali to mu je bio samo jedan, marginalni ispušni ventil od njih nekoliko. Glavni su mu bili alkohol i izlasci, koje je konzumirao sve neumjerenije. Takav život ga je koštao i probe u Aston Villi, na koju je bio pozvan ali je čak triput prespavao termin i tako si zatvorio vrata.

U tim je godinama postao svjestan sebe i svoje pozicije u društvu koje klince iz tog dijela grada odbacuje već po automatizmu. S takvom pozadinom i takvim okruženjem prvo dođe potisnut bijes, pa ogorčenje, pa otuđenje. A tu su nuspojave ‘lijekova’ uglavnom kudikamo gore čak i od grozne inicijalne bolesti.

“Bio sam ljutit kada sam bio klinac, previše sam pio”, priča Deeney u intervjuu za The Guardian. “To je ionako ono što su svi oko mene radili, tako smo se i zabavljali kao klinci: sada shvaćam da je to bilo autodestruktivno. Pio bih po 15 Jack Daniel’sa, bilo što što je imalo grozan okus. Tako sam samo želio doći do stanja ‘izbrisanosti’ jer tada nisam trebao brinuti ni o čemu. Tako sam se skrivao od svih svojih strahova i suočavanja s pitanjima o sebi koja nisam volio”.

Autodestrukcija će ga koštati u životu, ali bizarnim spletom okolnosti će ga i odvesti na zaobilaznicu kojom će ipak na kraju izaći na pravi put: ovaj nogometni.

Neki čiča u pubu

U pauzi između bjesomučnih opijanja i nepodopština Deeney je vikendima igrao za lokalnu amatersku ekipu, Chelmsley Town. Jednog je mamurnog jutra tako igrao utakmicu na kojoj je, igrom slučaja, bio i Mich Halsall, koji je radio kao glavni skaut za Wallsall FC ali nije ondje bio poslom, već je samo došao popratiti svog sina, inače Deeneyjeva suigrača. Deeney, robustan i neustrašiv, zapeo mu je za oko, pa ga je pronašao — gdje drugdje, nego u lokalnom pubu. Ponudio mu je probu u Wallsallu, što je ovom tada ušlo na jedno uho i izašlo na drugo.

“Nije me baš bilo briga”, sjetio se Deeney. “To mi je tada bio samo neki čiča koji mi je postavio pitanje u pubu, a ja sam mu odgovorio da ni ne znam gdje je Wallsall, makar je to na 10 minuta od moje kuće. Nikad nisam baš ni otišao dalje od Chelmsleyja.”

Te večeri se vjerojatno slabo sjeća, ali je sutradan Halsall osvanuo na njegovim vratima i doslovce ga odvukao na probu koju je nekim čudom i prošao. Deeney, međutim, i dalje nije ništa očekivao, iako je i u dresu Wallsallovih rezervi mamuran trpao toliko da su mu na kraju ponudili i profesionalni ugovor. Bilo je to nakon gostovanja kod Merthyr Tydfilla u Walesu, na kojem je zabio hat-trick u pobjedi 3:2 i s kojeg se momčad vratila u četiri sata ujutro. U osam ga je Halsall nazvao kako hitno mora doći u klub; začudo, Deeney se zaista ukazao u klubu, a za nagradu je dobio svoj prvi profesionalni ugovor. A onda, nakon par sezona padova i uspona, i ponudu od Watfordovu koju je klub želio odbiti, ali je Deeney isforsirao transfer koji je zapravo i želio.

Adaptacija na život u Londonu, daleko izvan tog okruženja za koje je i obližnji Wallsall bio nepoznati teren, teklo je polagano i teško. Probijao se kod Seana Dychea koji mu je dao prigodu u vrhu napada, a ovaj mu je uzvratio sa 12 pogodaka i titulom najboljeg klupskog strijelca 2012., što je podvig koji će kasnije redovito ponavljati. Činilo se da su demoni prošlosti i konačno iza njega, ali pokazalo se da Deeney nogometom zapravo nije liječio te svoje demone, već ih je samo potiskivao. A kada takve duboko ukorijenjene probleme potiskujete, oni kad-tad izađu u punom, najgorem obujmu.

Kontrola bijesa

Okidač je, izgleda, bila smrt njegovog očuha Paula Burkea, čovjeka koji mu je — uz majku, koju naziva “anđelom” — bio najveća podrška u izostanku biološkog oca. Na ‘pijanim karminama’ u noćnom klubu koje su uslijedile Troy je isprovocirao tučnjavu u kojoj je teško ozlijedio nekog tipa; kada je izašao pred suca, ovaj mu je bez obzira na status po kratkom postupku odrezao kaznu od 10 mjeseci zatvorske kazne. Priča je, činilo se, bila vraćena na sam početak, ako ne i u goru poziciju.

U zatvoru je Troy spoznao mnoge stvari. Prvo, da mu je ta fizička pojava dosta pomogla u odvraćanju potencijalnih izazivača na sukob, kao i njegovi ‘korijeni’, pošto je izdržavao kaznu u istom zatvoru u kojem je često boravio i njegov otac kojeg su pak poznavali i poštovali neki stariji zatvorenici. Ali tek kada se pronašao u toj situaciji, Deeney je složio mozaik i istjerao svoje demone na čistac.

“U rasponu od pet mjeseci sam došao od osjećaja da sam kralj svijeta, igrajući nogomet i zarađujući novac, do odlaska u zatvor”, ispričao je. “Od 200 kontakata koje sam imao u mobitelu, tada svega mi je petero ljudi poslalo pismo u zatvor. To ti govori da je puno ljudi tu samo za uskočiti na taj vlak novca i popularnosti. Dobro je kada Troy kupuje boce u klubu, tada svi žele biti oko Troyja. Ali kada Troy ostane bez plaće, a žena i djeca su mu kod kuće, nitko ne želi pomoći s režijama.”

Za to razdoblje iza rešetaka sada kaže da mu je “najbolje u životu”, i nije teško povjerovati u to. Pušten je nakon tri mjeseca u kućni pritvor, u kojem je nastavio razgovarati sa savjetnicima i psiholozima, i konačno se počeo otvarati: o pritiscima, o stvarima koje je držao normalnima cijelog svog života a koje su zapravo bila sve osim toga… I najvažnije, o tome da je konačno shvatio tko je i pomirio se s tim.

“Moj najveći podvig je bio shvatiti kako mogu kontrolirati bijes koji dolazi s ulogom Troya Deeneyja na terenu i osigurati da on ne curi nekontrolirano u mom privatnom životu. Teško je odvojiti osobu na terenu od one u javnosti, jer sam imao sve više nesigurnosti. Postalo je prenaporno biti faca”, zaključio je.

Priča o demonima

Srećom po njega, Watford mu je dao drugu šansu, a samo par tjedana nakon izlaska iz zatvora je već bio u sastavu protiv Huddersfielda, kojem je odmah i zabio. Naravno, te sezone nije stigao nadoknaditi propušteno iako je na kraju utrpao sjajnih 19 golova, pa je Matěj Vydra ponio titulu najboljeg klupskog strijelca. Ali u idućih osam sezona Deeney je sedam puta ponio titulu najboljeg Watfordova strijelca, isprativši usput klub u Premier ligu u kojoj opstaje već četvrtu sezonu. Među elitu je dospio 2015., u sezoni kada je Deeney zabio 21 put, ali u kolektivnom pamćenju svih pratitelja engleskog nogometa ostaje događaj s kraja 2013., kada je zabio onaj gol protiv Leicestera u polufinalu doigravanja za Premier ligu, u jednoj od najluđih završnica u recentnijoj nogometnoj povijesti.

Na terenu je on i dalje neuvijeni prgavac s osjećajem za gol, makar je ove sezone zbog ozljeda i izostanaka stao tek na šest komada, što dijelom i je razlog Watfordovog mučenja. Ali izvan njega je čovjek s važnim lekcijama kojima pomaže samom sebi, i svima nama, da naučimo odvajati kontekst profesionalnih nogometaša kao idola i kao običnih ljudi koji zarađuju za svoj kruh na ovako specifičan način i koji imaju svoje životne pozadine, nesigurnosti i unutarnje borbe.

Deeney je kroz slavu doživio svoj vrhunac, ali i pad, što mu je pomoglo da se otvori i priča o svojim demonima; o borbi sa životom u bijedi, o sistemskom rasizmu u društvu i pronalasku smisla u svemu tome, ali isto tako insistira da se idoliziranje nogometaša previše olako shvaća. I dok pokreće fondacije za pomoć djeci s poteškoćama u razvoju, istovremeno naglašava kako “mrzi izraz uzor”, pošto se “uzori trebaju tražiti unutar kuće i obitelji”.

Tek kada shvatimo ove stvari iz ovakve konkretnije perspektive, onda možemo u potpunosti shvatiti i zbog čega je za njega nogomet, pogotovo sad, još uvijek sporedna stvar u odnosu na obitelj. Vjerovali ili ne, nogometaši smiju imati mišljenje koje nadilazi okvire terena. To je možda nešto što smo s vremenom i zaboravili, ali zato su tu ovakve hodajuće nevolje poput Deeneya da nas podsjete na životniju stranu omiljene nam igre.