Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Antijunak

Marouane Fellaini odlazi iz Manchester Uniteda

Zadnja izmjena: 1. veljače 2019. Profimedia

Ima nečeg simboličnog u tome kako su Marouane Fellaini i Manchester United počeli svoju zajedničku avanturu.

Kad je 2013. postalo jasno da Cesc Fàbregas, Toni Kroos i Gareth Bale nisu realne mete u lovu na potrebna pojačanja, United je počeo paničariti. I od tada — nekako perverzno sadomazohistički, kao da se vrijeme u nekoj petlji stalno vraća baš u taj trenutak — panika postaje glavna poveznica Fellainija i Uniteda.

Bilo je jasno da je momčadi potreban još jedan vezni igrač, a s obzirom na to da na tržištu nije bilo onoga što je United tražio, na kraju je u zadnjem danu prijelaznog roka odlučio isplatiti 27 milijuna funti Evertonu kako bi doveo veznjaka koji je bio sasvim drugačijih karakteristika od ciljanih. Umjesto playmakera koji će povezati konce igre i koji će kontrolirati loptu, United je doveo 194 centimetra visokog čupavca koji se najbolje snalazi u zračnim duelima i laktove koristi puno uspješnije od nogu.

Međutim, tko god je bio na Unitedovoj klupi, Fellaini je uvijek imao svoje mjesto na terenu i ključnu ulogu u planiranju taktike. U nekom zatvorenom vremenskom krugu, kad god je bila panika United se svaki put okretao Fellainiju. David Moyes, Louis van Gaal i José Mourinho su, svaki na svoj način, kao dio upitnog nasljeđa kojeg su iza sebe ostavili imali baš Fellainija kao adut koji su potezali kad više nisu imali nikakvog izbora.

Tragičnost njegova lika leži u tome što je svaki njegov uspjeh u svojoj suštini bio Unitedov neuspjeh. Kad nije bilo ideje, bilo je vrijeme za Fellainija

U borbi za Unitedov identitet, Ole Gunnar Solskjær je to odlučio promijeniti i, nakon što je u njegovu dosadašnjem mandatu dobio samo tri minute u Premier ligi, Fellaini odlazi u Kinu te na taj način pokazuje kako trener s panikom planira nositi sasvim drugačije.

U pet godina prije nego je Fellaini došao na Old Trafford, United je osvojio četiri prvenstva i jednu Ligu prvaka. U pet punih godina otkako je došao kao prvo pojačanje nakon odlaska Sir Alexa Fergusona, takvih uspjeha nema i Unitedu su ostale samo utješne nagrade poput FA Cupa i Europa lige. Kako se rupa između očekivanog i ostvarenog sve više širila i kako je uzalud trošeno sve više novca, vremena i energije, Fellaini je postao simbol krivih procjena i onoga što publika nije željela gledati od Uniteda. Bio je dišući, posrćući, laktareći primjer onoga čega su se ježili kod vlastite momčadi, nešto sasvim drugačije od onoga što je u nasljeđe ostavio Ferguson. I to je bilo njegovo prokletstvo u Unitedu, bio je negacija onoga što je simboliziralo taj klub.

Fellainijev paradoks

I baš kako je dolazak bio simboličan, tako je i Fellainijev odlazak simboličan jer označava povratak onome što je radio Ferguson. Možda ne po trofejima, ali po načinu razmišljanja.

Ono što je najviše određivalo Fergusonov United bio je način na koji se SAF nosio sa stresom. Nije paničario. Koja god minuta utakmice i koja god situacija na terenu bila, plan je bio jasan i nije se improviziralo. United je nastavljao igrati bez panike, vjerujući u vlastite sposobnosti da nadigra suparnika. I baš je zato simbolično to što je prvi veliki transfer kojeg je Manchester United napravio nakon Fergusonova odlaska bio dovođenje Fellainija, čovjeka čija je poveznica s Unitedom od samog početka bila panika.

Generalno Fellaini nije loš nogometaš. Nikad United nije izgubio zbog njega, a njegov učinak je varirao između solidnog i dobrog — ili barem važnog, jer kad ništa nije funkcioniralo treneri su uvijek imali opciju uvesti Fellainija i napucavati duge lopte na njega. Borio se, laktario, posrtao i tukao se, a jako puno puta je baš on bio taj ključni lik koji je izvukao Manchester United iz problema.

Samo, postoji dobar razlog što ni u jednom od tih izvlačenja nije postao istinski junak navijača. Postoji razlog zašto nije dobio status junaka kao Solskjær, nego je postao antijunak.

Tragičnost njegova lika leži u tome što je svaki njegov uspjeh u svojoj suštini bio Unitedov neuspjeh. Bio je to Fellainijev paradoks: kad su stvari išle dobro, nije bilo potrebe za njim. Kad nije bilo ideje, bilo je vrijeme za Fellainija. Za svaku njegovu dobru partiju, United je prvo morao odigrati toliko loše da bi nastala panika u kojoj se kao u nekoj vremenskoj petlji pojavljivao on i pokušao spasiti stvari kroz laktarenje, posrtanje i borbu.

Zbog toga ga ljudi nisu voljeli, povezivali su ga isključivo s lošom situacijom na terenu, a to je u suštini nevjerojatno nepravedno. Nije on bio taj koji je odredio kako će se United nositi s panikom niti je on tu paniku izazvao. On se samo u njoj najbolje snalazio, uživajući u zračnim duelima i koristeći laktove puno uspješnije od nogu.

Simbol panike i tuđih pogrešaka

Fellaini je zbog toga postao tužni lik post-Fergusonova Uniteda, nekakav antijunak koji je u sebi nosio kroničnu nedorečenost i tu neku čudnu igračku neartikuliranost koja se najbolje manifestirala u panici, a preko njega najbolje opisivala stanje u cijelom klubu. Zapravo, Fellaini je kroz paniku, laktarenje, posrtanje i borbu predstavljao sve ono što klub nije bio dok je njime vladao Ferguson.

I to je ljude toliko iritiralo da su bili nepošteni prema njemu.

Onako upečatljivo visok i raščupan, Fellaini je godinama bio najvidljiviji simbol panike, a posredno je bio slika lutanja i smušenosti cijelog kluba. Najgore od svega, svaki njegov uspjeh bio je u suštini Unitedov neuspjeh.

Fellaini za takav status zapravo uopće nije kriv jer je cijelo vrijeme bio ono što jest i nije se mijenjao. Borio se, laktario i posrtao, ali baš uvijek je davao sve od sebe i pokušavao koliko je god mogao, kao što je radio dok je nosio Everton. I zbog toga se ne treba sramiti, može otići s Old Trafforda kao junak jer to je u suštini i bio. Igrom slučaja pripala mu je uloga tragičnog antijunaka, ali za to nije kriv on. Krivi su oni koji su sve te godine mislili kako je baš on ono što treba Manchester Unitedu, koji su svojim odlukama Fellainija pretvorili u tužni lik post-Fergusonova Uniteda. Krivi su oni koji su stvarali paniku, a ne on koji se pokušavao nositi s njom na jedini način koji je znao.

Fellaini je na kraju završio najveća žrtva, tužni lik koji plaća tuđe pogreške.

Ne propusti top članke

Dom