Primjerice, klubovi-udruge građana nemaju društvenu odgovornost prema lokalnoj zajednici, nego su u praksi privatne svojine nekih lokalno bitnih likova. Nije, primjerice, bitno je li vaše dijete zadovoljno ili što mu možete (još) ponuditi da bi bilo zadovoljno, već je bitno nagruvati broj djece i pokupiti novac od članarina. Neće taj neki lokalni jebivjetar nekoga (iz Grada ili saveza) povlačiti za rukav zbog ugradnje umjetnog terena zato da bi vaše dijete imalo bolje uvjete, nego će to raditi baš zato da bi nagruvao broj djece i pokupio te članarine.

Posljedica takvog, usudio bih se reći, sustava ili makar načina razmišljanja je i ona da imate trenere koji u suštini ne shvaćaju svoj dio odgovornosti kad je u pitanju rad s djecom. Ne samo da ne shvaćaju da i oni mogu biti uzori toj djeci — dakle, ne samo u nogometnom smislu — nego je u posljednje vrijeme sve više onih koji odlaze u potpuno drugu krajnost. Netko će pritom reći da mi treneri iz amaterskih sredina provodimo zanemarivo malo vremena s tom djecom, ali rekao bih da je to samo još jedan vid odricanja od odgovornosti. Na kraju krajeva, ako je tako, je li onda potpuno nebitno to što su nemali broj tih trenera idioti koji liječe komplekse na klincima i stvaraju im traume? Je li nebitno to što urlaju na njih i kažnjavaju ih zbog krivog dodavanja?

U Hrvatskoj je priča o tome kakve ljude odgajamo u nogometu tema koju otvaraju valjda samo luđaci. I sve dok je tako, stvari će neumoljivo ići svojim tijekom

Radi se o rastućoj pojavi o kojoj ćemo uskoro pisati, ali problem je u suštini taj što koncept odgovornosti generalno nije dio sustava; sve se svodi na to ima li neki pojedinac tu svijest ili ne. Na kraju krajeva, to je problem koji postoji i u našim malobrojnim profesionalnim klubovima od kojih neki slove za, eto, rudnike zlata kad je u pitanju izvoz igrača. Iako u takvim klubovima djeca provode više vremena nego u onima iz nižih rangova, i ondje se svijest o tome kako odgajamo klince uglavnom svodi na individue koje o tome (eventualno) razmišljaju.

Netko će pritom reći da je problem u roditeljima, netko da je problem u samom sustavu profesionalnog nogometa koji mladim ljudima ne pruža priliku da se razvijaju mimo nogometa, ali to je opet neki vid bijega od odgovornosti. Klubovi bi mogli biti društveno odgovorni(ji) kad bi za to postojala, prije svega, ideja ili vizija, a onda i dobra volja. Problem je u tome što je to tema o kojoj valjda pričaju samo luđaci, a posljedica našeg ‘sustava’ je ona da, između ostalog, odgajamo socijalne slučajeve ili, ako hoćete, kockare. A svakako i iskvarene ili potkapacitirane beskičmenjake, barem iz spektra onih koje nazivamo igračkim legendama.

Simbol otpora

Athletic Club Bilbao — ili možda Athleticov način — iz naše bi se perspektive zato mogao činiti kao utopija.

Klub je to koji je u vlasništvu svojih članova (lani ih je u lipnju imao 44.000) i koji je u svjetskim razmjerima prepoznatljivost izgradio na svojoj ‘filozofiji’, onoj prema kojoj za klub smiju nastupati igrači koji su rođeni ili odrasli na području Baskije, regije administrativno podijeljene između Španjolske i Francuske koja se prostire na 21.000 kvadratnih kilometara i ima nešto manje od tri milijuna stanovnika.

Athletic je u subotu nakon 40 godina te šest uzastopnih poraza u finalima osvojio Kup kralja, a jučer su se u Bilbau održali povorka i slavlje koje su na ulice grada, duž rijeke Nervión, privukle nekoliko stotina tisuća ljudi. Za mnoge od njih Athletic je točka na kojoj počiva njihov identitet, a onda i simbol otpora ukorijenjen još u baskijskom nacionalizmu, pa slobodno možemo reći i simbol otpora ‘modernom’ nogometu.

Samo četvorica nogometaša ove momčadi nisu prošla kroz sustav nogometne akademije u Lezami — jedan od njih je i Ander Herrera koji se, unatoč tome, odlučio vratiti u klub potkraj karijere — gradiću desetak kilometara udaljenom od Bilbaa. Radi se o kompleksu s osam terena — jedan je i mali stadion za 3.200 ljudi, dio kojeg je i luk s kultnog San Mamésa koji je 2013. osvanuo u svojem suvremenom ruhu — i popratnim sadržajima u koji svake godine dolazi 20-ak dječaka u dobi od 10 godina. Njih dvojica u prosjeku uspiju zaigrati za prvu ekipu, što je nevjerojatan ‘povrat uloženog’.

Athletic ima 150 partnerskih klubova u pokrajini Biskaji u čiji su rad uključeni i klupski treneri i iz tog se razloga u Lezamu dolazi tek u 11. godini. Ta ovisnost o vlastitoj akademiji i malom tržištu, ali istovremeno i izloženost globalnom u smislu potencijalnih izlaznih transfera, Athleticove rezultate čini još više nevjerojatnima (trenutno se u prvenstvu bori i za Ligu prvaka).

Iako je klub prije nekoliko sezona u želji da odmah nadomjesti gubitak Aymerica Laportea potrošio za sebe neuobičajenih 32 milijuna eura na Iñiga Martineza — koji je, usput budi rečeno, jučer doputovao u Bilbao iz Barcelone kako bi prisustvovao slavlju — u posljednje tri sezone nije platio nijednu odštetu, a igrači koji bi u nekim drugim okolnostima već davno napustili klub vjerojatno će u njemu završiti karijeru. Za navijače već sad legendarni Iker Muniain, pa i Iñaki Williams prvi padaju na pamet. Potonja je spoznaja, međutim, zasigurno veća od bilo kakvog rezultata, ali i ona je u konačnici samo posljedica većeg procesa koji se u klubu odvija u klubu.

To je ono da u Athleticu prvo odgajaju ljude, a tek onda nogometaše.

“Oni žele stvoriti uzore za naše društvo”

Ben Lyttleton poznati je engleski nogometni autor, a u svojoj knjizi Edge: Leadership Secrets from Football’s Top Thinkers piše o nekima od razloga uspješnosti baskijskog velikana. Još 2016. Lyttleton je posjetio Bilbao i razgovarao s klupskim čelnicima. Jedan od njih bio je Jose Maria Amorrortu, inače bivši Athleticov napadač iz 1970-ih, a tada sporski direktor. On je tom prilikom istaknuo tri ključna faktora klupskog uspjeha, a jedan od njih je upravo onaj da klub u talente ulaže prvo kao u ljude, sve da bi se osjećali cijenjenima te da bi se stvorilo idealno okruženje za njihov sveukupni razvoj. Osim priče o identitetu i sentimientu Athletic, to je jedna od polazišnih točaka u klupskoj strategiji, tada sažetoj u dokumentu Construyendo nuesto futuro, čiji je autor bio upravo Amorrortu.

Radi se, dakle, o holističkom, pa u konačnici i humanističkom pristupu razvoju igrača, pri čemu se onda ne zanemaruju psihološki aspekti tog razvoja, ali ni njihov obrazovni status.

Potonje je vjerojatno zapravo i najbolji alat kad je u pitanju općenito ulaganje u ljude i u Athleticu su toga itekako svjesni. Još prije nekoliko godina odlučili su kroz svoju fondaciju stipendirati one koji su na prijelazu u seniorski nogomet bili otpisani, ali su tijekom godina provedenih u Lezami bili među najboljim učenicima. Također, u Lezami postoje obrazovni programi za djecu koja su morala napustiti svoj rodni kraj, a klub je još 2016. formalizirao vezu s jednim Sveučilištem u Bilbau. Mladi igrači kroz četverogodišnje programe mogu steći diplomu iz sportske znanosti i nemali broj njih to i pokušava činiti.

Basconia je Athleticova treća ekipa koja se natječe u četvrtom rangu španjolskog nogometa i prva stepenica u tranziciji u seniorski nogomet. Ondje je 2018. 13 od 21 igrača studiralo. U prvoj momčadi su te 2016. njih četverica igrača bila akademski obrazovana. Pritom se ne radi samo o tome da se, eto, ulaže u ljude, već o tome da u klubu smatraju kako odnos prema školskim obavezama može biti prediktor sportskog uspjeha — pogotovo u razdoblju od 14. do 18. godine — a neki se ne libe tvrditi i da zapravo pozitivno utječe na samu sportsku izvedbu.

Iker Saez je jedan od predavača na spomenutom Sveučilištu u Bilbau, a te 2016. radio je na doktoratu čija je teza bila da obrazovanje u dobi od 14. do 18. godina upravo poboljšava sportsku izvedbu.

“Vjerujem da su najbolji igrači često i najbolji učenici”, rekao je Saez Lyttletonu. “Ako sam pametan i razmišljam, mogu bolje analizirati i samu igru. Ali nemojte zaboraviti da je Athleticov način da razvija dobre ljude. Oni žele stvoriti uzore za naše društvo i obrazovanje je jedan od najvažnijih alata u tome.”

Znanstvena fantastika za Hrvate

Tu bih napravio malu digresiju i referirao se na razgovor koji sam nedavno vodio s našim čestim sugovornikom i teniskim trenerom Nickom Horvatom. On je iznio tezu da su se, barem prema njegovom iskustvu, mladi igrači i igračice koji su išli u ‘normalnu’ srednju školu igrački bolje razvijali od onih koji su išli u dopisne škole. Kao jedan od možebitnih razloga za to naveo je to da su prvospomenuti zbog više školskih obaveza trening promatrali kao ispušni ventil i naprosto više u njemu uživali. Bilo kako bilo, radi se o još uvijek slabo istraženoj temi, ali već spomenuti Amorrortu vjerojatno bi se s time složio.

“Njihove su ocjene ogledalo njihova karaktera”, rekao je još. “To je nešto što ima veze s tim kakva si osoba — dobro je igrati nogomet dobro, ali isto tako moraš biti osoba koja zna cijeniti trud, koja je u stanju nadići poteškoće, a to je sve stvar karaktera. (…) Čini li ih sve to boljim profesionalcima? Ja sam uvjeren da čini. Na kraju krajeva, netko tko se zna izražavati, netko tko zna rezonirati, netko tko zna s ljudima, to je jako bitno. To je osnova svega. To ti otvara vidike i pomaže ti da se nosiš s pritiskom.”

Netko tko se svakako zna izražavati je i Óscar de Marcos, danas 34-godišnjak koji broji svoju 15. sezonu u klubu. De Marcos je prije nekoliko godina izdao knjigu Togo u kojoj progovara o svojem humanitarnom radu u Africi, ali i o tome kako mu je boravak ondje ponudio drugačiju perspektivu te u konačnici pomogao da se bolje nosi s pritiskom. Dotični je svoju knjigu, od koje nije zaradio ništa i koja je bila besplatno dostupna u klupskim fan shopovima, predstavio na tradicionalnom književnom festivalu Fútbol y Letras koji organizira već spomenuta klupska fondacija, a o njoj se vjerojatno raspravljalo i u Athleticovu čitateljskom klubu koji jednom mjesečno organizira druženje navijača s nekim od igrača i trenerima. To su samo neki od projekata fondacije, a Athletic, naravno, nije jedini klub koji svojim djelovanjem nadilazi nogometne okvire,

U Hrvatskoj je takvo što za veliku većinu klubova u domeni znanstvene fantastike. Za početak se, recimo, trebaju dogovoriti oko toga tko je odgovoran za poražavajuće stanje pojedinih hibridnih travnjaka. Drugim riječima, priča o tome kakve ljude odgajamo u nogometu tema je koju otvaraju valjda samo luđaci. I sve dok je tako, stvari će i dalje neumoljivo ići svojim tijekom.

U manjim sredinama imat ćemo te trenere koji urlaju na dijete i kažnjavaju ga zbog krivog dodavanja, a u onim profesionaliziranim klince koji masovno upisuju dopisne škole i de facto odustaju od formalnog obrazovanja te idu na sve ili ništa. A posljedično i klince koji relativno brzo odlaze iz sporta i okreću se nezdravom načinu života, pa onda i socijalne slučajeve ili kockare te u konačnici i te iskvarene ili pokapacitirane beskičmenjake u vidu takozvanih igračkih legendi. Pravi uzori nekim novim klincima, nema što.