Moram priznati da mi još uvijek nije sasvim jasno zašto je u utorak ujutro sjeo u svoj automobil te doputovao iz Rijeke u Zagreb samo da bi odradio ovaj intervju. Nije li to ono što bismo mi zbog njega trebali raditi? Imajte na umu i da je još u nedjelju predvečer bio u Zagrebu, pošto je taman bio završio s CRO Raceom. Još dok se lagano zagrijavamo za razgovor, kaže mi i da je čuo za Telesport, ali ga baš i ne čita, pa neka blagonaklonost prema našem portalu ili što već ne može biti razlog njegova dolaska. Netko će reći i da je još uvijek na početku svoje karijere, pa i da mu je svaka samoreklama dobrodošla, ali treba znati da je još prije otprilike dva mjeseca potpisao svoj ugovor života. U svakom slučaju, benzin od Rijeke do Zagreba i natrag očito više nije stavka o kojoj valja previše razmišljati.
“Uvijek će biti ljudi koji će tako govorit”, kaže mi Fran Miholjević dok mu postavljam pitanje na koje znam odgovor, ali jednostavno želim čuti što ima za reći; bi li uopće bio u jednoj World Tour ekipi da mu otac nije sportski direktor u onoj za koju je potpisao?
“Mislim da bih, jer sam imao još nekoliko ponuda osim one od Bahreina”, kaže misleći na Bahrein Victorious, momčad koja spada u elitni rang svjetskog biciklizma, a u kojoj njegov otac Vladimir Miholjević, još uvijek vjerojatno najbolji hrvatski biciklist — nekoć odličan domestique, odnosno onaj koji radi za lidera ekipe — obnaša spomenutu dužnost.
Bit ću slobodan pa ću reći da je Fran jedan od najperspektivnijih biciklista na svijetu.
“Što se duže penješ do top forme, to ćeš duže u top formi ostati”
Ponude o kojima priča počele su stizati nakon što je u travnju na utrci Giro di Sicilia — pojednostavljeno rečeno, na utrci trećeg ranga u profesionalnom biciklizmu — osvojio jednu od etapa, a još je 2020. na Europskom juniorskom prvenstvu bio četvrti u kronometru. U međuvremenu je osvojio i dvije etapne utrke iz četvrtog ranga, a svojevrsna kruna stigla je početkom srpnja, kad je na Europskom prvenstvu do 23 godine osvojio srebro u kronometru. Možda nekima od vas to i dalje nije lako interpretirati, ali za nekoga tko u tim trenucima još uvijek nije imao 20 godina, i to u sportu u kojem je iznimno teško dominirati, to su i više nego pristojni rezultati; sasvim dovoljni da potpišete ugovor života te postanete prvi Hrvat koji je postao član jedne World Tour ekipe.
“To mi je nekako uvijek i bio cilj. Da kad dođem u vrh biciklizma, da mi nitko ne može reći da sam tu zbog starog”, priča sada relativno mirno, pa onda ipak mrvicu podiže ton. “Mislim, kad gledaš vozače iz te u-23 kategorije, rijetko tko od njih ima bolje rezultate od mene ove sezone. Tako da mislim da sam stvarno opravdao svoj dolazak.”
“Zadnjih pet minuta si praktički mrtav”
S Franom sjedim na terasi jednog kafića kod Doma sportova. Fran je uranio 10 minuta, pa ga nalazim kako sjedi za jednim od stolova; barem mislim da je to on, jer na prvu ne mogu vjerovati kako izgleda. Ne znam, možda nisam dugo bio u društvu jednog 20-godišnjaka, ali doima se dosta mlađim, više kao golobradi klinac koji ide u drugi razred srednje ili slično. Ne mogu točno reći ni zašto je tako — je li zbog njegova lica ili čega već — ali čim započinjemo razgovor, počinjete shvaćati da se radi o nekome tko je zreliji od prosječnog 20-godišnjaka.
“Mislim da loš rezultat ne bi trebao utjecati na sljedeće utrke”, kaže u jednom trenu, dok mi kroz glavu prolazi misao da je ta zrelost vjerojatno uvjetovana i time što u ocu ima odličnog mentora. “Obično sam svjestan nekog svog tjelesnog stanja i znam što mogu očekivati od sebe u nekom trenutku. Tako da mislim da sam uspio limitirati razočaranje nakon lošeg rezultata, ali i euforiju nakon dobrog. Jer na neki način znam što me čeka. I pokušavam gledati situaciju iz nekog trećeg lica, objektivno”, priča mirno. pa ipak dodaje: “Ali nije dobro ni da si skroz hladnokrvan nakon nekakve pobjede ili loše utrke”.
Kad pričamo o tom lošem rezultatu, ponajprije mislimo na 11. mjesto u kronometru koje je osvojio na Svjetskom prvenstvu do 23 godine, održanom taman prije CRO Racea, a što zapravo i nije toliko loše (u cestovnoj utrci je bio 53.).
“Ti u svakom kronometru moraš ići do daske, bez obzira na rutu”, kaže za disciplinu u kojoj biciklisti ovise sami o sebi; pojedinačno startaju i mjeri im se vrijeme vožnje na rutama koje nisu preduge, ali koje na Grand Tourovima često znaju biti onaj jezičac na vagi kad je u pitanju generalni plasman. “Nisi u grupi, nema zavjetrine i zadnjih pet minuta si praktički mrtav, bez obzira na dužinu.”
To da moraš ići do daske ne treba shvatiti previše doslovno. Kronometar je disciplina u kojoj treba jako dobro rasporediti snage. Pojednostavljeno, treba paziti da na onim lakšim dijelovima ne ‘stišćeš’ previše jer se može dogoditi da onda na onim težima, kad se zapravo odlučuje o pobjedniku, ostaneš bez ‘goriva’; radi se, dakle, o vrlo tankoj granici. Upravo se to Franu dogodilo na Svjetskom prvenstvu koje se inače održavalo u Australiji, na ruti od 14 kilometara za koju će reći da je bila toliko vijugava i valovita da je gotovo na granici onoga što se smatra kronometrom: “Imao sam 30 vati više nego ne Europskom prvenstvu, a rezultat je bio takav kakav je bio”, kaže.
“Stvarno nisam bio od nekog fizičkog napora”
Nekoliko dana kasnije, 25. rujna, već je bio u Hrvatskoj, a dva dana kasnije vozio je CRO Race — koja, usput budi rečeno, iduće godine postaje utrka drugog ranga, ProSeries — te usto i debitirao za svoju novu ekipu. Iako je nakon dva-tri dana počeo osjećati umor, uglavnom je ispunio ono što se od njega očekivalo; uostalom, pobjednik utrke bio je Slovenac Matej Mohorič, član njegove ekipe te čovjek koji spada među 20-30 najboljih biciklista na svijetu.
“Bio sam mrvicu preagresivan, previše motiviran”, kaže dok objašnjava kakav je zadatak imao na pojedinim etapama: dovesti ekipu u što bolju poziciju prije samog finiša. “Na primjer, ako ulazimo u oštar zavoj, prvih pet u toj grupi od 100-150 biciklista proći će ga bez kočenja, šesti će već lagano taknut kočnice i onda se to sve prema kraju samo usporava. I onda tu pozicioniranje ima dosta bitnu ulogu. Ja sam uzimao neke rizike koje nisam trebao, pa sam i ostale u ekipi doveo u rizičnu situaciju. To su mi stariji rekli odmah nakon cilja. Ali prva utrka u novom dresu, još pred domaćom publikom… Mislim da je to normalna pojava.”
Taj dojam da se još uvijek radi o dječaku vjerojatno je pojačala činjenica i da do polovice razgovora nisam bio svjestan koliko je Fran visok, pošto je samo kratko ustao kad smo se na početku rukovali; pročitao sam da je viši od oca koji ima 178 centimetra, ali kad mi kaže da je na 190, ostajem u nevjerici. To znači da je jedan od najviših vozača na Touru, ali i da spada u skupinu teških vozača; doduše, 71 kilogram na takvu visinu nije puno, ali opet se teško može dovesti do toga da bude vrhunski penjač. To će onda reći i da može biti kapetan, odnosno lider ekipe na jednodnevnim klasicima i kraćim etapnim utrkama, čime se rasplinula moja infantilna ideja da bi se jednog dana mogao boriti za žutu majicu na jednom od Grand Tourova. “Mogao bih preživljavati i limitirati gubitke na brdu, ali nikad se ne bi mogao dovesti u situaciju da pobjeđujem”, kaže bez zadrške.
Fran je inače s 12 godina sjeo na bicikl — što je, ako niste Primož Roglič, zadnji vlak za one koji bi htjeli ogresti u profesionalizam — i to kad je više iz dosade otišao na trening triatlonaca u klub u kojem je jedan od trenera bio njegov otac. Do tog trenutka nije uopće razmišljao o Grand Tourovima ili jednodnevnim klasicima, nije uopće razmišljao o biciklizmu, a prethodno je trenirao rukomet i košarku. “Stvarno nisam bio od nekog fizičkog napora”, kaže dok kratko pričamo o tome da je tek trebao naučiti što znači patiti na biciklu.
“Više nisam njegov sin nego jedan od vozača”
“Ne vjerujem da je itko 100 posto siguran da zaslužuje bit tu gdje je”, priča sada o sumnji koja prati valjda svakog sportaša, pogotovo one ne sasvim dokazane među njima. “I mislim da je s mojom situacijom ta sumnja još naglašenija”, opet se vraća na taj sada zamršen odnos s ocem. “Moj stari nije ni htio da dođem u Bahrein, baš zato jer je mislio da je taj odnos, gdje je on sad meni šef, kompliciran. Ali nakon te pobjede na Siciliji je princ od Bahreina rekao da želi da dođem u klub i tu onda više nije bilo razgovora”, misli na šeika Nassera bin Hamada Al Khalifu, člana kraljevske obitelji Bahreina i trećeg u nizu prijestolonasljednika, inače i zaljubljenika u biciklizam. Misli li onda da će otac moći donositi odluke koje su u najboljem interesu ekipe?
“Da, da, da, sigurno”, kaže odmah. “Imali smo taj razgovor kad mi je rekao da kad imam dres od Bahreina, više nisam njegov sin nego jedan od vozača. I svatko od nas je zamjenjiv.”
Fran je inače samo jedan od 30 vozača u ekipi; za njega je sezona sada završena i pripreme za novu kreću kroz dva do dva i pol tjedna; prvo individualno, a onda u prosincu ide na trening-kamp s ekipom u Španjolsku.
“Što se duže penješ do top forme, to ćeš duže u top formi ostati”, kaže on, misleći na to koliko je važno imati dobru bazu u smislu priprema. Ugovor s Bahreinom potpisao je na tri godine i treba reći da se u prvoj sezoni ne očekuje puno od njega, iako će sigurno imati neke svoje prilike; svejedno, te su tri godine na neki način njegov ‘biti ili ne biti’. Sad već na samom kraju razgovora pokušavam ispitati koliko je zapravo spreman za ono što ga čeka ili koliko je svjestan što bi ga sve moglo čekati; pričamo o pritisku na onoj najvišoj razini, ali i o burnoutu, pa i o depresiji koji su iza te brižno njegovane medijske slike vrlo česta pojava u ovom brutalnom sportu.
“U svakom profesionalnom sportu dođu ti teški trenuci kad padaš u razne depresije”, veli opet odmjereno. “I sigurno će bit trenutaka s kojima se još nisam susreo. Ali stvarno mislim da sam dosta svjestan sebe, i svoje psihologije i svoje fiziologije. Tako da uvijek pokušavam osvijestit zašto je nešto pošlo po zlu i kako to popravit, a ne da gledam u to kao u rupu bez dna. Sad sam, ono, loš, pa ću se psihički osjećat loše, pa ću i sljedeće treninge napravit loše, pa sve ide u neku spiralu prema dolje. Mislim da mogu to dobro kontrolirati.“
