Tako je umro i posljednji preostali iz velike četvorke domaće košarke. Bora Stanković je, uz Nebojšu Popovića, Radomira Šapera i Acu Nikolića bio jedan od četvorice pionira jugoslavenske košarke koji su učinili da košarka postane ljubimica bivše države u svim njezinim krajevima. U 1980-ima će košarka postati najbolji jugoslovenski proizvod, ne samo sportski, a iza tog sistemski avangardnog uspjeha u svjetskim okvirima stajao je svakako i gospodin Stanković. Iako će biti upamćen kao dugogodišnji sekretar FIBA-e, Bora je imao priličnu igračku, i pogotovo trenersku karijeru.

Košarku je kao 17-godišnjak zaigrao tijekom Drugog svjetskog rata, nastupao je za Crvenu Zvezdu s kojom je osvojio tri naslova prvaka, a igrat će i za reprezentaciju za koju je nastupio u 36 utakmica. Kuriozitet je da je postigao prvi koš na prvom Svjetskom prvenstvu 1950. u Argentini. No, već kao igrač znao je da će postati trener, te je u Partizanu bio igrač-trener posljednjih igračkih godina, da bi 1953. preuzeo OKK Beograd kojeg će trenirati idućih 10 sezona. U tom razdoblju afirmirat će i velikog Radivoja Koraća te osvojiti tri titule.

U burnim vremenima odigrao je veliku ulogu i pobrinuo se da nove nacije dobiju priliku. Nije tu bilo puno politike, motiv je bio što bolja košarka

Stanković je 1966. otišao u Italiju preuzeti Oransodu iz Cantùa za tada ogroman honorar od 1.000 dolara mjesečno. Dvije godine kasnije postat će prvi inozemni trener koji je osvojio titulu u Italiji. Njegovi suradnici opisivali su ga kao vrlo diplomatskog, lukavog čovjeka koji je itekako znao s ljudima, te im je znao odrediti prave uloge u timu. Čudili su se njegovoj sposobnosti brzog učenja stranih jezika (u životu će ih naučiti šest!), a nikog nije začudilo kada je 1976. postao generalni sekretar FIBA-e i njen glavni operativac. Bio je to sasvim logičan izbor je je Stanković obnašao funkcije u Košarkaškom savezu Jugoslavije od 1954., a pokazao se kao sposoban, energičan i uspješan vizionar.

Tada nitko nije slutio da će košarka doživjeti toliku popularnost, ali jedan od ključnih ljudi bio je upravo Bora. Tako će se u 1980-ima na čelu svjetske košarke naći dva čovjeka koji će je promijeniti zauvijek — komesar NBA lige bio je David Stern, a Bora Stanković je vodio FIBA-u.

Odluka koja je spasila košarku

Stern i Stanković su sanjali isti san, ispostavit će se. Trebalo je spojiti svjetove i omogućiti natjecanja između profesionalaca u SAD-u i ostatka svijeta, koji se tijekom tih godina sve više približavao i parirao nedodirljivim NBA igračima. Jedan od prvih znakova spajanja svjetova bio je vidljiv pojavom famoznog McDonalds turnira 1987. kada smo vidjeli prve službene utakmice između NBA i europskih ekipa.

Dvije godine poslije dogodit će se dogovor koji će izmijeniti lice svjetske košarke.

Šestog dana travnja 1989. Jugoplastika je prvi put postala europski prvak, a dan poslije FIBA će donijeti odluke koje su zazvučale birokratski, ali njihove posljedice bit će važne, posebno za našu košarku. Bora je cijelu stvar ‘skuhao’ genijalno, pri čemu je prethodno pripremio teren i dogovorio sve sa Sternom.

Prvo, promijenjeno je ime organizacije, i to njena zadnja riječ. Umjesto amateur stavljena je riječ association, tako da je kratica ostala ista — FIBA. Ta naoko formalna promjena bila je uvod u ono što je slijedilo. Naime, svjetska košarka nije mogla ignorirati sve veći odlazak europskih igrača u NBA ligu, tako da je trebalo regulirati i tu stvar jer dotad je ‘profesionalcima’ bilo zabranjeno igranjeza reprezentacije. A tu bi stradali najbolji, prvenstveno SSSR i Jugoslavija.

Te 1989. se najavljivao odlazak Dražena Petrovića, Vlade Divca i Žarka Paspalja u NBA, iz SSSR-a će preko Bare otići Šarūnas Marčiulionis i Oleksandr Volkov, Njemačka je imala čak trojicu (Detlef Schrempf, Uwe Blab i Chris Welp), a Španjolac Fernando Martin je tada već igrao u NBA. No, nisu svi baš blagonaklono gledali na cijelu stvar. Recimo, SSSR je tražio da se ograniči broj NBA igrača u reprezentacijama na dvojicu ili trojicu, ali napravljeno je ono što je, objektivno, najviše odgovaralo jugo košarci.

Tako je odluka o izjednačavanju statusa igrača donijeta s 56 glasova za, 13 protiv, dok je Grčka bila, tko zna zašto, suzdržana. Bila je to velika stvar koja je otvorila vrata najboljoj reprezentaciji koju je Juga ikad imala, u bilo kojem sportu, da osvoji dva europska i svjetska zlata u iduće tri godine. Još važnije, Amerikanci su konačno dobili priliku da na iduće Olimpijske igre pošalju NBA igrače: u Barceloni se ukazao Dream Team, najveća ekipa koja je hodala planetom. I nipošto ne treba zanemariti da je u finalu pobijedila Hrvatsku, zemlju u ratu, a u polufinalu Litvu, državu nastalu aktualnim raspadom Sovjetskog Saveza.

Kriva procjena oko ULEB-a

U tim burnim i kompliciranim geopolitičkim vremenima Borislav Stanković odigrao je veliku ulogu i pobrinuo se da nove nacije dobiju priliku. Nije tu bilo puno politike, motiv je bio što bolja i spektakularnija košarka, a organizacija predolimpijskih turnira i njihov termin koji je omogućio NBA igračima da dođu omogućili su da svijet vidi najbolje svjetske košarkaše. I opet je to napravio Stanković. Stvar se ponovila i sa dodatnim kvalifikacijskim turnirom za EP 1993. kad se Hrvatska plasirala na prvenstvo, ali i u nesreći nakon turnira izgubila Dražena.

Slično je Stanković napravio i oko reprezentacije SR Jugoslavije nakon sankcija, kad joj je dodatni turnir omogućio nastup na EP 1995. gdje je osvojila zlato. S košarkaške strane, bilo je tu puno satisfakcije za Stankovića, iako su se vukli ‘repovi’ s finala. Kako god bilo, Stankovićeve reakcije su bile primjerene vremenu i donijele su dobru košarku. Ne samo na reprezentativnom niovu, već i na onom klupskom. Stanković i FIBA su tako 1991./92. lansirali Euroligu u kojoj je moglo nastupati više klubova iz jedne zemlje, što je postao model za takva natjecanja i u drugim sportovima.

Doista, Stanković je iz vizionarskih 1980-ih ušao u pragmatične 1990-e dokazavši da ima izuzetan instikt, ali on ga je na kraju desetljeća ipak izdao. U sukobu ULEB-a i FIBA-e koji se odvijao krajem 1990-tih Stanković je krivo procijenio i odnos snaga i suparnika, pa je nastao rat koji je godinu dana kasnije samo primiren.

Stanković je vodio FIBA-u do 2002., a ako pogledate na kakve grane je pala europska košarka, jasno vam je da ga nitko nije uspio dostojno zamijeniti. Dok je Stanković koliko-toliko održavao ravnotežu u podvojenoj europskoj košarci, dolazak Patricka Baumanna na mjesto generalnog tajnika FIBA-e označava početak propadanja euro košarke kojemu svjedočimo, s natjecanjima koja više nitko ne zna pobrojati, blesavim datumima kvalifikacija itd.

Do kraja života bio je aktivan sugovornik i čovjek čija se riječ itekako slušala u svjetskoj i srpskoj košarci. U košarkaški Hall of Fame ušao je još 1991., a popis nagrada i odličja koja je dobio Bora Stanković uključuje najviša sportska i državna priznanja diljem svijeta.

Bora Stanković je zaslužio je da ga upamtimo i da mu zahvalimo za sve, jer jedan dio naše ljubavi prema košarci usadio je upravo on. bili toga svjesni ili ne. Možemo se samo nadati da će u ovoj neviđenoj krizi u kojoj se svijet (i košarka) nalaze, biti razboritih i sposobnih vizionara kakav je bio on.